Kazaz konačno izašao iz ormara

Kazaz više ne može imati takvu privilegiju, legitimitet, niti slobodu. Ono što je mogao do jučer reći i napisati danas prelazi granice političke korektnosti jer se može sasvim slobodno tumačiti šovinizmom prema drugom i drugačijem.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Napokon se otkrilo ono što su upućeni znali, a mnogi drugi naslućivali. Enver Kazaz izašao je iz ormara i priznao da nije Bošnjak.

Svoj outing izveo je u reakciji na knjigu Bitka za prošlost Zorana Milutinovića, a u kojoj se ovaj bavi svojevrsnom kritikom “bošnjačke kritike” Ive Andrića, naravno, iz srpske nacionalističke vizure. Kazaz, nesretan i razočaran što ga Milutinović nije naveo i priznao kao jednog od istomišljenika, već ga je, užasa li, svrstao u suprotni – bošnjački kamp – bio je, čini se, prisiljen na potez koji je dugo izbjegavao, a to je otvoreno se svrstati ondje gdje i pripada.

Rezolutni Kazaz nije birao riječi, pokušavajući, valjda, konačno potvrditi svoj nebošnjački kredibilitet: “Na pitanje da li se osjećam Bošnjakom, uvijek bih odgovorio da mi je svaki takav oblik pripadanja stran, a da se u današnjoj Bosni i Hercegovini ne osjećam Bošnjakom, već loše, zbog vonja nacionalizma koji u njoj sve više i više zaudara. A ako me se pita da li pišem kao Bošnjak, onda je odgovor, naravno, negativan, zbog toga što kao podlogu za pisanje ne mogu, čak i kad bih to htio, prihvatiti narative na kojima se utemeljuju različite, pogotovo ne hegemonijske, projekcije bošnjaštva.”

Iako ima nešto i smiješno, ali i tužno u ovom Kazazovom servilnom pokušaju da se omili srpskom književnom nacionalizmu, ipak je riječ o odličnom i za Bošnjake više nego dobrodošlom razvoju događaja.

Kazaz je do sada, u svom pohodu protiv onoga što on naziva “bošnjačkim nacionalizmom”, a što uključuje bilo kakvu manifestaciju bošnjačke posebnosti u bilo kojoj sferi javnog života, nastupao s insajderskih pozicija, kao neko ko pripada kolektivu kojeg kritizira i stoga ima svako pravo tvrditi da se nešto ne može činiti u njegovo ime, jer i on, kao pripadnik iste porodice, ima pravo i glas za “trpezarijskim stolom”.

Od danas to definitivno više nije slučaj.

Kazaz više ne može imati takvu privilegiju, legitimitet, niti slobodu. Ono što je mogao do jučer reći i napisati danas prelazi granice političke korektnosti jer se može sasvim slobodno tumačiti šovinizmom prema drugom i drugačijem.

Kazazove kritike i mišljenja na račun bošnjačke politike, književnosti, bošnjačkih javnih ličnosti i medija više nemaju legitimitet drugačijeg mišljenja unutar istog kolektiva već tek upitnu korektnost opservacije Drugog.

Sad ga se može staviti u skupinu kojoj pripadaju, recimo, Nenad Kecmanović, Nino Raspudić, Ivana Marić, Vuk Bačanović, Ivan Šušnjar i drugi njima slični kritičari i analitičari.

Ovaj izlazak iz ormara bio je, možda, mali korak za Kazaza, ali veliki za bošnjaštvo. Aferim!

PROČITAJTE I...

Kako smo mogli saznati zahvaljujući djelovanju opozicione zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo Samre Ćosović-Hajdarević, takva propaganda kantonalnog režima te cenzura bilo kakve kritike plaća se ni manje ni više nego iz džepa građana ovog kantona!

Na 315 stranica knjige pukovnik Sead Jusić kroz opis vlastitog učešća u ratu, a posebno u danima bitke, zatim kroz izjave velikog broja preživjelih učesnika “Breze '94”, svjedočenja zarobljenih neprijateljskih vojnika, potom kroz zarobljenu pisanu građu, ali i dostupnu poslijeratnu objavljenu i neobjavljenu građu s obje strane fronta, donosi raznovrstan materijal od nemjerljivog značaja za razumijevanje toka i karaktera navedene bitke, te namjera daleko nadmoćnijeg napadača, ali i postignuća daleko hrabrijih i uspješnijih branilaca

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!