KAŽA O TATARSKOJ TAMBURI I HOLANDSKOJ BRODICI

Svi su nalazi pokazivali da je bolest uzela maha i ljekari su samo zabrinuto gledali te procjenjivali koliko mu je još zemnog vremena preostalo. Svjestan svega toga, ko zna zašto, čovjek je neprestano mislio šta bi još mogao učiniti. Šta je najviše želio u svom životu… Želio se otisnuti svojom brodicom na more, u nepoznato, s namjerom da se suoči s pustolovinom o kojoj ništa nije mogao znati. Na kraju je tako i učinio

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

 

Razbolio se mladi Tatarin. Nikad to niko ne bi pomislio. Dogodilo se najednom, kao što se takve stvari i događaju.

Ni sam nije bio svjestan. Međutim, nikad ne znaš kad te neko gleda. Vidjeli su da mu zna biti slabo, znojio se bez razloga, kašljao, zastajao i dugo gledao u daljinu.

A on, lijep i zdrav naizgled, jak, a nekako i radostan kao da se raduje svakom cvijetu u okolini.

Pogledao ga jedan hećim, te drugi, stiglo se i do bolnice, ali svi su samo klimali glavama i činilo se da mu niko ne može naći istinskog lijeka.

Nalazi su bili zastrašujući.

Nije mu bilo pomoći.

Zadesio se tu u blizini i jedan ruski učenjak iz Sankt Peterburga. Fiziolog, doktor, istraživač, profesor. Slavan u cijelom svijetu i dobitnik najvećih nagrada i priznanja.

Umolili su ga da dođe u posjetu.

Čim ga je doktor ugledao, učinilo mu se kako ga poznaje. Shvatio je, nekoliko trenutaka kasnije, da je tako zamišljao mladića kojeg je Fjodor Mihajlovič nadahnuto opisao u svojim zatvorskim uspomenama na mrtve domove i podzemlja, knjigama koje je neizmjerno poštovao. Izgledalo je da je to zaista on.

I bilo je to nevjerovatno iznenađenje.

Zato se nije usudio da ga upita za ime.

Bojao se da će to biti ono koje je Fjodor napisao.

Koliko je stvari na svijetu, pomislio je, koje su tu pokraj nas, ali ih ne prepoznajemo. Zapisivanje se čini kao jedini način da se nešto od toga zapamti.

 

A stoljećima na trgovima igra mečka.

I zaboravljena priča o usijanoj zemlji na kojoj su medvjedicu, uz bubanj, učili da pleše.

Taj uvjetni-bezuvjetni refleks nije proučavan niti opisivan. Bio je neka vrsta poslovne tajne.

Niko nije pisao o medvjedima, ali profesor je svoje pokuse s psima opisao i ostao znamenit po tom.

 

Kažu da je u njegovim bilježnicama ostala zapisana i priča koju pričamo o susretu s bolesnikom:

 

– Šta bi ti želio? – zapitao ga je smoren jer mu nije znao ništa kazati što bi ga odobrovoljilo.

– Ne znam koliko moja želja može pomoći, ali ja bih želio svoju tamburicu, neko piće uz nju i voće…

Doktor naredi da mu sve to donesu.

Kad se uvjerio da su želje ispunjene, neosjetno se povukao.

Ostao je u blizini i osluškivao.

Potrajalo je dok se oglasio zvuk tamburice.

Kao da je nešto govorila.

A onda je po svu noć osluškivao njegovo bolno pjevanje. U početku je mislio da ječi. Međutim, takve su bile pjesme koje je pjevao. Kao da su se mijenjale same u sebi. Htio je poći kad je tamburica zacvrkutala. Bio je to pjev poznate ovdašnje ptičice. Potom druge. Čitav ptičiji orkestar.

Kasnije, sutradan, pjesma je bila drukčija. Nizali su se stihovi koje nije razumio, iako mu je prisnost u njima bila bliska. Vidio je tad jednu djevojku koja je plakala i jednog od onih pasa koji trče s konjima u lovu. Željeli su biti s njim.

Trajalo je to danima i danima.

Kad se ponovo vratio, nakon povratka u institut, odmah je potražio mladog Tatarina. Kazali su mu da se dogodilo čudo, izliječen je i oženio se s djevojkom koja je stalno dolazila.

 

Ljubav obnavlja mozak, zapisao je tad u svoju bilježnicu.

 

Zapisao je to s velikim uvjerenjem.

Tad je njegov zaključak dugo ostao neprimijećen.

 

Mnogo godina kasnije, pročitao sam izvještaj o neobičnom slučaju koji se dogodio u Holandiji.

Razbolio se čovjek u malom gradu na moru.

Niko mu nije mogao pomoći.

Svi su nalazi pokazivali da je bolest uzela maha i ljekari su samo zabrinuto gledali te procjenjivali koliko mu je još zemnog vremena preostalo.

Svjestan svega toga, ko zna zašto, čovjek je neprestano mislio šta bi još mogao učiniti. Šta je najviše želio u svom životu… Želio se otisnuti svojom brodicom na more, u nepoznato, s namjerom da se suoči s pustolovinom o kojoj ništa nije mogao znati.

Na kraju je tako i učinio.

Njegov je odlazak ličio na sprovod.

Razdijelio je sve svoje stvari, osim brodice, i oprostio se.

Došli su rođaci i prijatelji, grlili ga i ljubili.

Kad se ukrcavao, zagledao se u svoju brodicu kao da je prvi put vidi. Nikad mu se nije učinila toliko nalik na tamburu.

Zaista liči na nju, pomislio je, kako to dosad nisam vidio.

Smjestio se u njenu nutrinu i gledao u pramac odakle su se pružale strune od svjetlosti.

Kad je krenula, samo je o tom mislio i srdačno pozdravljao mnogo ruku koje su se izvijale i treperile sve maglovitije dok su njihovi vlasnici plakali ili samo gledali zaleđeno.

Jedino vjetrenjača u blizini njegove kuće nije trepnula dok se sve to događalo.

Vidi me sad, kao ukleti Holandez sam, pomisli i vidje kako se na njegovoj brodici otvaraju jedra za koja nije ni znao da postoje.

Tako je odjedrio.

Dugo se o njemu ništa nije čulo.

Nisu ga više ni spominjali.

Samo slučajno.

I tako je taj odlazak ličio na odlazak u zaborav.

 

Neke oči u moru nisu bile iznenađene.

Uvijek postoje neke oči koje nas gledaju.

 

Vrijedi spomenuti da je mnogo godina kasnije na adresu stare kuće stigla razglednica iz nekog nepoznatog mjesta u Tasmaniji. Niko od novih ukućana nije ništa razumio. Rođaka i poznanika tamo nisu imali. A i potpis je bio nečitljiv.

Djeca koja nisu ni čula za nj trudila su se da pročitaju tekst i zaključili su da u njemu piše: “Ljubav, čak i kad je zaboravljena, obnavlja sve.” Nisu znali šta to znači, ali razvedrili su se.

Je li to zaista tako bilo ili nije, ne zna se, ali više to nikome nije ni bilo važno.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Dan je neuobičajeno miran, bez razmjene vatre na inače vazda uzavreloj liniji. Naime, tog jutra jedan od četnika, znan iz Tuzle Karanu i meni, a i mi njemu, počeo me je imenom dozivati. Odazvao sam se. Zamolio je, ako ikako možemo, da tog dana ne pucamo, jer rodio mu se sin, želio bi to proslaviti i dodao da ni oni, ako im udovoljimo, neće do kraja smjene otvarati vatru na nas. Okrećem se prema Karanu, jer komandir je voda, i pokretom glave pitam šta da radimo

Kad smo bili u Egiptu Ajnuša i ja, vratili smo se s mnogo uspomena, u duši i u prtljagu. Bilo je tu i raznovrsnih skarabeja od srebra i plavog kamena. Naušnice. Prsten. Privjesak. Kupljeni su ispred piramida ili na najvećem otvorenom bazaru na svijetu – Han el Halili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!