fbpx

Kapitalna knjiga o Srebreničkom genocidu (3): Krivica i odgovornost

“Zadatak Ujedinjenih nacija bio je da zaštiti svoga člana. Međutim, ‘zbog nedostatka odlučnosti i hrabrosti koje su pokazali međunarodna zajednica i njeni predvodnici’, prema Tadeuszu Mazowieckom, borba za ljudska prava je izgubila svaku vjerodostojnost. ‘Temeljni principi civilizacije su dovedeni u pitanje’, pisao je izgubivši svaku nadu”

 

Priredio: Hamza RIDŽAL

Stanovnici Srebrenice i prognani iz regije Podrinja koji su u Srebrenici potražili utočište, piše Fink, mogli su zaista računati s tim da na svojoj strani imaju najjače saveznike koje čovjek može zamisliti: Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, najviše tijelo svjetske zajednice, koje je njihovu enklavu proglasilo svojom sigurnosnom zonom; Holandski bataljon, zaštitne snage svjetske organizacije; zračne snage NATO saveza, najmodernije i najsnažnije sile svijeta, kao vojne pomoćnike u nuždi. Teorijski, ljudi u Srebrenici i okolnim selima bili su u sigurnim rukama, ali samo teorijski, jer najviše tijelo svjetske organizacije nije se uspjelo probiti sa svojim odlukama; zaštitne jedinice svjetske zajednice bile su slabo opremljene i od napadača bez muke uklonjene; najjača vojska svijeta, mjereno prema onome što je bila u stanju, praktično nije bila ni upotrijebljena. Fink pita: Zbog čega? Ko je odgovoran?

Tragajući za odgovorom, autor prepoznaje nekoliko razina odgovornosti: Vlada i Armija Republike Bosne i Hercegovine (koja je mogla više učiniti u trenucima kada se srebrenička kolona probijala na slobodni teritorij), UN, NATO… Posebno je zanimljivo Finkovo promišljanje uloge i odgovornosti Ujedinjenih nacija.

“Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Boutros Boutros-Ghali dan nakon osvajanja sigurnosne zone Ujedinjenih nacija nije uopće ostao bez riječi niti je bio zapanjen, čak ni srdit ili barem malo uznemiren. Sasvim suprotno. Na početku višednevnog putovanja po Africi imao je konferenciju za štampu na kojoj je bio upitan da li pad Srebrenice predstavlja najveći neuspjeh Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. Njegov odgovor bio je naprosto zapanjujući: ‘Ne, ne vjerujem da to znači neuspjeh. Vi morate vidjeti da li je čaša dopola puna ili dopola prazna. Mi smo tamo još uvijek kao pomoć izbjeglicama. […] Mi smo uspjeli zadržati konflikt u granicama bivše Jugoslavije.’” S obzirom na upravo nastajuću tragediju u Srebrenici i Potočarima, tvrdnja generalnog sekretara UN-a izgleda neshvatljivom, čak i ako se uzme u obzir da u tom momentu nije mogao znati prave razmjere tamošnjeg pakla. “Jedno područje za koje je Vijeće sigurnosti preuzelo posebnu odgovornost bilo je vojno zauzeto; približno 40.000 ljudi postali su prognanici, najavljivala se ogromna humanitarna katastrofa; o sudbini više od 10.000 muškaraca nije se ništa znalo. Da li je čaša dopola prazna ili puna!? Potpuno prazna, svakako bi odgovorio specijalni izvjestitelj Komisije za ljudska prava Ujedinjenih nacija Tadeusz Mazowiecki. Između njegove procjene dešavanja i ove generalnog sekretara otvaraju se beskrajni ponori. Tadeusz Mazowiecki podnio je 27. jula ostavku na svoj mandat i u skoro svakom redu njegovog obrazloženja može se prepoznati duboka ogorčenost nakon tri godine uzaludnog truda. Bivši poljski premijer osjećao se prinuđenim napomenuti da je Bosna i Hercegovina redovna članica Ujedinjenih nacija, jedna suverena država koja se morala boriti za opstanak svog multietničkog bića. Zadatak Ujedinjenih nacija bio je da zaštiti svoga člana. Međutim, ‘zbog nedostatka odlučnosti i hrabrosti koje su pokazali međunarodna zajednica i njeni predvodnici’, prema Mazowieckom, borba za ljudska prava je izgubila svaku vjerodostojnost. ‘Temeljni principi civilizacije su dovedeni u pitanje’, pisao je izgubivši svaku nadu. Zbog toga, ‘ne mogu više sudjelovati u lažnoj zaštiti ljudskih prava’”, navodi Fink.

Slično poražavajuće izgledala je i ocjena u završnom izvještaju misije Tadeusza Mazowieckog, posebno u pogledu odnosa prema sigurnosnim zonama. Pod utiskom prvih krvavih ratnih mjeseci “etničkog čišćenja” u Bosanskoj krajini 1992. godine, kako piše Fink, sam je predlagao uspostavljanje takvih zona “ako njihova sigurnost može biti garantirana i ako se može opskrbiti s dovoljno prehrambenih sredstava i odgovarajućom medicinskom pomoći”. Ali to se nije desilo. Sigurnost od vojnih napada i opskrba humanitarnom pomoći uvijek su ovisile o strateškim razmišljanjima bosansko-srpskog rukovodstva. “Budući da je međunarodnoj zajednici nedostajalo odlučnosti da provede svoj koncept u Srebrenici i zaključno u Žepi, on je doživio kolaps. Koncept ‘sigurnosne zone Srebrenica’ nije nikako mogao funkcionirati jer nisu bile ispunjene osnovne pretpostavke: 1. demilitarizacija zone sukoba pod kontrolom Ujedinjenih nacija, koje su obje zaraćene strane dogovorile, 2. mandat nije dozvoljavao UNPROFOR-u aktivnu ulogu kao jedinici koja treba da se brine o miru. UNPROFOR je bio posmatrač i pomagač, ali nikako zaštitnik, iako to ime ustvari kaže – protection force / zaštitna snaga. Vijeće sigurnosti slanjem jedinice u Srebrenicu pobudilo je nadanja kojima se uopće nije moglo udovoljiti, kao što je tadašnji zamjenik generalnog sekretara i voditelj odjeljenja za mirovne misije Kofi Annan već u aprilu 1993. godine pisao tadašnjem UNPROFOR-ovom komandantu Lars-Ericu Wahlgrenu. Mandat UNPROFOR-a je glasio: peace keeping – održavanje mira, a ne peace enforcing – provođenje mira (enforce – nametnuti, primijeniti, prisiliti, primorati, iznuditi)”, objašnjava Fink.

Prema zamisli, sigurnosne zone trebale su biti “samo privremeno rješenje izbjegličkog problema”, smatrao je specijalni izvjestitelj Tadeusz Mazowiecki. Ljudi ne bi morali bježati iz svoje domovine, nego u svom životnom prostoru biti zaštićeni i opskrbljeni, ali samo kao prijelazno rješenje, kako bi se spriječila masovna bjekstva. Onda je “ojačanom“ Rezolucijom Vijeća sigurnosti 836 od 4. juna 1993. godine mandat u sigurnosnim zonama proširen. Od tada je zadatak jedinica s plavim šljemovima bio i “odvraćanje napada na zaštićena područja”. Zvučalo je dobro, primjećuje Fink, ali je pružalo samo privid tobožnje sigurnosti, kao što je Tadeusz Mazowiecki ustvrdio godinu poslije: “U međuvremenu, najvećim dijelom zone su sigurne još samo na papiru.” Kako se neko i čime može odvraćati ako nema nikakvih vojničkih sredstava na raspolaganju? “Zaštitna funkcija UNPROFOR-a proizlazi iz samog njegovog prisustva” – ovakvo gledište usvojio je generalni sekretar nakon krize s Goraždem u aprilu 1994. godine.

Tada je grad na Drini bio danima granatiran; UNPROFOR je pozvao NATO u pomoć; bosanski Srbi oborili su jedan borbeni NATO avion i prvi put uzeli plave šljemove kao taoce. “Doista je to trebao biti dovoljan razlog za Vijeće sigurnosti da traži nove puteve u postupcima prema sigurnosnim zonama. Međutim, potrajalo je čitavu godinu dok se Vijeće sigurnosti ponovno pozabavilo ovim problemom. Iz Zagreba je specijalno došao general Bernard Janvier i na zatvorenoj sjednici Vijeća sigurnosti tražio od članica da se ‘fundamentalna dvoznačnost’, kako se izrazio, ukloni. Prema generalu, ona se sastojala u tome da je jedinica čiji je zadatak osiguravanje mira bila gurnuta u rat u kojem se stalno mora boriti. Jedinice UNPROFOR-a u sigurnosnim zonama od male su vojničke važnosti, izolirane, razbacane, opremljene lahkim naoružanjem i ekstremno ranjive. Njegov zahtjev: povlačenje s tih pozicija kako bi se rizik za vlastite vojnike smanjio na najmanju moguću mjeru. General se u svojoj analizi koncentrirao na formulu: ako nemaš gromobrana, drži se podalje od oluje. Kod američke ambasadorke pri UN Madeleine Albright, koja je zastupala energičnije djelovanje UNPROFOR-a, naišao je na hladno odbijanje. Dva dana kasnije, 26. maja 1995. godine, UNPROFOR-ov komandant Rupert Smith naredio je da se bombardiraju ciljevi u Republici Srpskoj. Bosanski Srbi su, potom, opet uzeli plave šljemove kao taoce, ovaj put čak stotine, demonstrirajući iznova nemoć jedinica Ujedinjenih nacija. Izvještaj za Vijeće sigurnosti, koji je sastavio generalni sekretar Boutros Boutros-Ghali, u ovoj se situaciji pretvorio u 23 stranice opširan dokument o neuspjehu: ‘Sposobnost UNPROFOR-a da sprovodi svoj mandat u sigurnosnim zonama, posebno u odvraćanju od namjernih napada na ova područja, zbog imanentnih nedostataka sistema sigurnosnih zona, ozbiljno je ograničen’”, navodi Fink.

Uprkos trogodišnjem prisustvu plavih šljemova, u Bosni i Hercegovini još je vladao rat, ni za mrvu manje nasilan nego na početku. Vojnici UN-a bili su i dalje na pogrešnom mjestu. Nakon nastupa generala Janviera, Vijeće sigurnosti nije za početak donijelo nikakvu odluku, da bi, ipak, sredinom juna odlučilo poslati jedinice za brzu intervenciju. “Specijalni izaslanik Jasushi Akashi požurio se da i prije nego je jedinica dotakla tlo Bosne i Hercegovine, praktično kao preduhitreno stišavanje, u studioznom tonu objasni Radovanu Karadžiću da se time Republika Srpska uopće ne treba osjećati ugroženom: ‘Želim Vas uvjeriti da će ove operativne rezerve djelovati prema važećim pravilima Ujedinjenih nacija i da neće ni na kakav način bitno promijeniti karakter misije UNPROFOR-a kao čuvara mira.’ Kako ne bi provocirali predsjednika bosanskih Srba i kako bi pokazali vlastitu miroljubivost, Akashi i komandant UNPROFOR-a Janvier posvetili su posebnu pažnju tome da nove jedinice ne zovu njihovim uobičajenim imenom ‘Jedinice za brzu intervenciju’ (Quick / Rapid Reaction Force), nego ‘Operativne rezerve’ (Theatre Reserve Force). Za Srebrenicu sve to nije imalo značaja. Ova jedinica s teškim naoružanjem ne samo da je došla prekasno nego i tako ne bi mogla pomoći jer nije uopće u zemlju bila dopremljena sa zadatkom zaštite enklava u istočnoj Bosni. Njen prvi zadatak bila je zaštita glavnog grada, za čije je snabdijevanje osposobila put preko planine Igman. (…) Ujedinjene nacije sa svojom jedinicom plavih šljemova nikada nisu u Bosni i Hercegovini uspjele prevladati ulogu ogromnog bespomoćnog diva. Njen generalni sekretar Boutros-Ghali igrao je na kartu vremena. On je želio da na nasilje, koje je u svom razmišljanju smatrao ‘kulturom smrti’, uzvrati principom nenasilja. Suštinu Ujedinjenih nacija, tako je pisao ‘prije Srebrenice’, čine tri međusobno povezana cilja: traženje mira, zaštita ljudskog života, odbacivanje kulture smrti. ‘Za postizanje ovih ciljeva potrebno je vrijeme.’ Zatvorenici iz Srebrenice nisu imali tog vremena”, zaključuje autor.

Kako je nastala velika studija Matthiasa Finka

Godine 2015. na njemačkom jeziku publicirana je knjiga Srebrenica: hronologija jednog genocida ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem historičara i novinara Matthiasa Finka. Ova studija na 1.000 stranica nudi iscrpnu genealogiju Genocida u Srebrenici. Autor se godinama bavio ovom temom, sam je poduzimao i učestvovao u brojnim istraživanjima u Bosni sakupljajući informacije od stotina svjedoka, a od posebne je važnosti činjenica da je od samog početka pratio rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Knjiga je nastala kao rezultat višegodišnjih istraživanja koje je autor proveo po narudžbi Instituta za društvena istraživanja u Hamburgu. Ovaj institut (HIS) vrijedi za jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih u Saveznoj Republici Njemačkoj, a poseban ugled postigao je istraživanjima na području nasilja u društvu u 20. stoljeću.

“Moji prvi susreti s Bosnom i ratom u Bosni dogodili su se u Münchenu, u jednom smještaju za izbjeglice. To je bilo 1997. godine, dvije godine poslije Dejtonskog ugovora. Bio sam neka vrsta postratnog reportera, pri čemu sam se intenzivno bavio njemačkom politikom prema izbjeglicama, posebno izbjeglicama iz bivše Jugoslavije u Njemačkoj. Tako sam stupio u kontakt s porodicom Osmanović iz Srebrenice, ustvari, s ostatkom porodice jer je u izbjegličkom smještaju živjela njena polovina – majka i kćer. Druga polovina, otac i sin, smatrani su nestalim. Ta sudbina – progon iz njihovog sela kod Skelana, njihovo potucanje kroz srebreničku općinu, preživljavanje u opsjednutom gradu, deportacija u julu 1995. godine, nestanak oca i sina – tako snažno me je obuzela da me više nije ostavljala na miru. Naredne, 1998. godine započeo sam potragu za nestalim četrnaestogodišnjim sinom Mirnesom pa sam se zaputio u njihovo selo na obali Drine. Trajalo je to sve do 2013. godine, sve dok nisam uspio razjasniti put njegovog nestanka. Četrnaestogodišnji Mirnes Osmanović na izvjestan način personificira nepojmljiva stradanja Srebreničana. Naime, kada čitamo tekst na zidu u Memorijalnom centru u Potočarima, ondje vidimo 8.372 imena srebreničkih žrtava. To je jedan anoniman broj. Međutim, kada se jedan od njih zove Mirnes Osmanović, kada se zna da je imao četrnaest godina, kada se sazna više detalja iz njegovog života, uključujući i bolni trenutak odvajanja od porodice, onda cijela tragedija dobija svoje lice”, kazao je Fink u razgovoru za Stav. Četiri godine nakon publiciranja jedne od najvažnijih historijskih knjiga napisanih o Genocidu u Srebrenici, ova je studija napokon prevedena i na bosanski jezik. Knjiga je još u pripremi za štampu, a bit će publicirana krajem juna u izdanju “Dobre knjige”.

PROČITAJTE I...

Bošnjaci muslimani kao da još uvijek ne shvataju da se u džennet ne može ući s partijskim knjižicama i da neko s naše desne i lijeve strane zapisuje naša djela. Dezinformacija je očito uzela danak. Atomiziramo se, dezintegriramo se. Međutim, barem što se Bošnjaka vjernika tiče, imperativ Knjige nas upućuje da se nada ne smije gubiti, da je ravnodušnost pokuđena osobina.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!