fbpx

Kapitalna knjiga o Genocidu u Srebrenici (2): Pad Srebrenice

“Čim je televizijska ekipa isključila kamere, situacija se munjevito promijenila. Od tog momenta Ratko Mladić nije više bio ljubazni striko, nego pobjedonosni vojskovođa koji je komandantu Holandskog bataljona, koji se žurno prema njemu uputio, odrješito pokazao granice. ‘Molim Vas, ja sam komandant Holandskog bataljona i ja...’, pokušao je protestirati potpukovnik Karremans. ‘Kakav, bre, komandant? Ti si jedna karina. Ja sam ovdje bog’”

 

Priredio: Hamza RIDŽAL

Nakon što je Srebrenica pala, piše Matthias Fink, francuski predsjednik Jacques Chirac najavio je da bi Francuska bila spremna staviti svoje jedinice na raspolaganje za povratak sigurnosne zone – ako to žele Ujedinjene nacije. Međutim, u Ujedinjenim nacijama, smatra Fink, nije bilo nikoga ko bi to želio jer su u New Yorku ozbiljno prihvatili riječi glasnogovornika Vlade bosanskih Srba da se Republika Srpska ne plaši ni UNPROFOR-a niti NATO-a: “Što nas više bombardirate, mi se dublje ukopavamo.”

Fink podsjeća da je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija dan nakon pada Srebrenice reagiralo jednoglasnim usvajanjem Rezolucije u kojoj je zahtijevana trenutna obustava srpske ofanzive (koja je ionako sa zauzimanjem Srebrenice bila završena) i poštivanje statusa sigurnosne zone (koja, kako objašnjava Fink, de facto nije više ni postojala) i zadužilo generalnog sekretara da poduzme sve kako bi se uspostavilo stanje koje je postojalo prije – status quo ante. S obzirom na stvarno stanje u istočnoj Bosni, tekst Rezolucije doimao se potpuno dalekim od stvarnosti, jednako kao i ponuda francuskog predsjednika. Pritom se situacija, piše Fink, mogla vrlo jednostavno objasniti konstatacijom: “Srbi su pobijedili.”

Stvarnost je u Potočarima bila udaljena svjetlosnim godinama od takvih rasprava. “U štabu Holandskog bataljona i na prostoru uokolo vladao je pravi haos. Između 20.000 i 25.000 ljudi tražilo je kod UNPROFOR-ove jedinice pribježište i nadalo se zaštiti. Međutim, osvajanjem grada i bijegom njegovih branitelja bitka još nije bila okončana. Vojni posmatrači UN-a javljali su u 19 sati i 10 minuta da je u toku intenzivno granatiranje, iz minobacača i drugih oruđa, selā na brdskim padinama iznad Potočara. ‘Buka je vrlo blizu, tako da sa svakim pucnjem raste panika među izbjeglicama.’”

Kao i u danima prije napada, kada bi se počelo smrkavati, postajalo je mirnije u Potočarima i okolici. Velika buka od dječije galame, plača male djece i dozivanja odraslih s vremenom bi utihnula, a iznad doline spuštala se avetinjska atmosfera. Tokom cijele noći mogli su se s okolnih brda čuti pojedinačni ili rafalni pucnjevi, dozivanja, kao da se vodi lov na ljude; zatim jedan vrisak; tišina – ali sve u djelićima, iz daljine. Holandski bataljon formirao je tri tima od po deset vojnika raspodijeljenih u ogromnoj masi izbjeglica kod fabrika, oni su zategli crveno-bijele trake za razgraničenje –znak za vanjski svijet da se iza ove tobožnje zapreke nalazi sigurnosno područje pod nadzorom Ujedinjenih nacija.

“Sigurnosna zona bila je izgubljena. Šta je ‘nadzor Ujedinjenih Nacija’ značio u stvarnosti, pokazalo se već uvečer 11. jula. U Zagrebu se pojavio šef Generalštaba Holandske armije, general Hendrik van den Breemen, u Glavnom štabu UNPF-a kod generala Janviera i zahtijevao za naredni dan povlačenje Holandskog bataljona iz Srebrenice. Međutim, tako daleko nisu htjeli ići izaslanici međunarodne zajednice, čak iako je pukovnik Karremans na dva susreta u hotelu ‘Fontana’ bez otpora prihvatao uvjete pobjednika Ratka Mladića.Vojnici bosanskih Srba nisu se još bili pojavili u Potočarima, ali u noći s 11. na 12. juli 1995. godine bilo je sasvim jasno: Holandski bataljon i izbjeglice njima su prepušteni na milost i nemilost. ‘Mi nemamo autoritet da bilo što zahtijevamo’, izjavio je holandski ministar odbrane Joris Voorhoeve. Ratko Mladić i Radovan Karadžić imali su praktično odriješene ruke”, piše Matthias Fink.

Pregovori u “Fontani” s UNPROFOR-om bili su samo predstava za javnost. Dok je komandant Holandskog bataljona Thomas Karremans s bošnjačkom delegacijom po treći put sjedio kod generala Mladića u Bratuncu, policajci su pretraživali sela, zaseoke i seoska imanja u zaleđu ceste Bratunac – Srebrenica. Na samoj cesti policijske i pješadijske jedinice Vojske Republike Srpske napredovale su zajedno s nekoliko tenkova prema Osmatračkom punktu Papa, koji se nalazio na sjevernom rubu enklave, između Bratunca i Potočara. Sve je bilo organizirano i izgledalo je kao regularan napad izveden od obučenih, redovnih jedinica. Borbena jedinica VRS-a javila se telefonski kod OP Papa najavivši pohod: “Ako posada ne pruži otpor, neće vam se ništa desiti.” Nakon toga je spuštena slušalica.

Nekoliko sati poslije, između deset i jedanaest sati prijepodne, jedna jedinica VRS-a približila se i zauzela OP Papa. “Oko dvadeset osoba uzelo je od holandskih vojnika plave šljemove, zaštitne veste i oružje i prekinulo radiovezu s komandnim centrom u UNPROFOR-ovoj bazi. Vojnik Holandskog bataljona Roger Patelski kasnije se uspio popeti na toranj OP Papa, odakle je mogao posmatrati kako se male grupe vojnika bosanskih Srba kreću prema kućama lijevo i desno od ceste. ‘Otišli su do jedne kuće bacivši ručnu granatu unutra. Zatim su ušli u kuću sa svojim psima. Uslijedili su pucnji i jauci.’

Od stanovnika, koji su svi bili Bošnjaci – to je vojnik Roger Patelski saznao prilikom obavljanja službe na OP Papa – niko više nije izlazio iz kuća. ‘Srpski vojnici su zatim izlazili iz kuća, koje bi potom zapalili. Zatim su išli do sljedeće kuće.’ Vojnik Patelski prve je grupe smatrao za regularne pješadijske jedinice koje su nosile crne uniforme i vodile pse na uzicama. Nakon njih, dolazili su drugi ljudi ‘tipa Rambo’, kako ih on opisuje, napola vojnički, a napola civilno obučeni, s puškama kalašnjikov tipa AK-47 u rukama i uz to naoružani ručnim granatama i bodežima. U neposrednoj okolini baze Holandskog bataljona u Potočarima u ranim jutarnjim satima ovog 12. jula najprije je ostalo relativno mirno. S vremenom je u ogromnoj masi izbjeglica rastao nemir, ljudi su počeli svoje tobožnje zaštitnike u UNPROFOR-u pitati šta će se desiti, kakvi su planovi, šta rade bosanski Srbi. Holanđani, kao ni prethodnih dana, nisu imali nikakav odgovor”, piše Fink.

S brda unaokolo mogli su se čuti glasovi vojnika VRS-a koji su bivali sve bliži. U okolini je gorjelo sve više hambara i stogova sijena. Počelo je gore na brdskim padinama, spuštajući se polahko, ali neizbježno niz strmine, sve bliže. “Ujutro 12. jula čuju se glasovi četnika s okolnih brda, a među narodom je nastala panika jer su znali da će vrlo brzo doći među narod”, glasila je izjava Hane Mehmedović pred Haškim sudom u slučaju “Popović i drugi”. Stražari Holandskog bataljona dvogledima su prepoznali manje grupe vojnika VRS-a koje su “čistile” okolinu.

“Oko 11 sati prispjela je prethodnica bosansko-srpske vojske u Potočare. Iz pravca Bratunca primicali su se tenk i oklopno vozilo u pratnji pješadijske jedinice. Nakon toga je pristizalo sve više uniformiranih, iz svih pravaca. Situacija je izgledala opasnom jer jedinica UNPROFOR-a više nije mogla razaznati ko je bio ko i s kakvom funkcijom: regularne vojne jedinice; regularna policija; paravojne jedinice; ‘Rambo’ tipovi obučeni u kombinaciji od vojničkih uniformi i civilne odjeće s pripadajućim priborom: šalovima za glavu, vrpcama preko čela, sjajnim sunčanim naočalima, redenicima preko ramena, s kalašnjikovima AK-47 nošenim nemarno u ruci.

Neki su na uniformi nosili amblem ‘Arkanovi tigrovi’, što je pokazivalo da je ‘srpska garda’ Željka Ražnjatovića makar na kraju Srebrenice ipak željela sudjelovati: neki su nosili grbove ‘Drinskih vukova’ na rukavu, elitne jedinice Drinskog korpusa: glava vuka sa snažno otvorenom čeljusti; kod nekih drugih stajalo je policija napisano ćirilicom na znaku sa srpskim orlom”, objašnjava Fink, navodeći da je jedna grupa bila posebno upadljiva: nosili su crne uniforme i vodili na uzicama njemačke ovčare. Holandski vojnici te su ljude, koji su postepeno pristizali i okupljali se kod njihove baze, opisali kao šarenu, djelimično divlju skupinu.

Pripadnici Holandskog bataljona i mjesni saradnici “Ljekara bez granica” tvrde da su neke pripadnike paravojnih jedinica prepoznali kao “Arkanove tigrove”, a neki od njih su se i sami tako predstavljali. “Željko Ražnjatović lično, kao i ozloglašeni vođa policije iz Višegrada Milan Lukić viđeni su u Potočarima. Čak i plaćenici policajci iz Grčke nalazili su se u jedinicama koje su Potočare i okolinu u naredna skoro dva dana učinili mjestom strave i užasa”, piše Fink, ističući da nije sudski utvrđeno da li su sve ove jedinice bile doista prisutne kada su u toku prijepodneva 12. jula 1995. godine vojne i policijske jedinice bosanskih Srba postepeno opkolile bazu Holandskog bataljona i mase izbjeglica u njenoj okolini.

Prema izvještaju Republike Srpske iz 2004. godine, radilo se isključivo o jedinicama Ministarstva unutrašnjih poslova i vojsci: Specijalna policija za posebne namjene, civilna policija iz Bratunca i Zvornika, dvije vojne kompanije i uz to Vojna policija Bratunačke brigade, kao i odjel sa psima specijalne jedinice iz Sarajeva. U službenim dokumentima operativnog rukovodstva pojavljuju se samo ova imena. “Sve je moglo izgledati kao ogroman metež, nasuprot tome, čini se da je sve bilo organizirano u najboljoj mjeri. Svako je znao svoj zadatak, procjenjuje vojnik Holandskog bataljona koji je stajao na krovu zgrade bataljona, odakle je mogao posmatrati sve što se događalo. (…) Oko 13 sati bosanski Srbi imali su cijelo područje pod svojom kontrolom.

‘U Potočarima smo blokirali glavnu bazu UN-a, gdje je okupljena masa od oko 25.000 do 30.000 civila.’ U to vrijeme je u Potočare stigao i Ratko Mladić. Okružen svojim tjelohraniteljima i u pratnji televizijskog tima, prišao je ogradi Holanđana puštajući da ga se snima kako on izbjeglicama obećava siguran odlazak, a njegova pratnja dijeli čokoladice i cigarete. Čim je televizijska ekipa isključila kamere, situacija se munjevito promijenila. Od tog momenta Ratko Mladić nije više bio ljubazni striko, nego pobjedonosni vojskovođa koji je komandantu Holandskog bataljona, koji se žurno prema njemu uputio, odrješito pokazao granice. ‘Molim Vas, ja sam komandant Holandskog bataljona i ja…’, pokušao je protestirati potpukovnik Karremans. ‘Kakav, bre, komandant? Ti si jedna karina. Ja sam ovdje bog!’, upao je u riječ holandskom oficiru i zapovjedio prevodiocu UN-a Emiru Suljagiću iz Srebrenice: ‘Prevedi mu to, prevedi!’ Njegovi ljudi uzeli su nazad čokoladice od djece i cigarete od odraslih, udarajući i gazeći oko sebe. Svijet je, međutim, te večeri od srpske televizije dobio drugačije slike: dobrohotne vojnike koji izgladnjelim ženama i djeci priskaču u pomoć i dijele im hljeb i piće; jednog dječarca koji pred kamerama stidljivo i zastrašeno pokazuje srpski znak s tri ispružena prsta; intervju s Bošnjacima koji su tobože zahvalni da su Srbi došli i da se konačno mogu izvući iz ovog života u enklavi”, piše Fink. Srpska velikodušnost i humanost došla je do izražaja u danima koji su uslijedili, a koji su u evropskoj historiji upisani crnim slovima kao vrijeme dešavanja najvećeg zločina nad civilnim stanovništvom nakon Drugog svjetskog rata.

 

Kako je nastala velika studija Matthiasa Finka

Godine 2015. na njemačkom jeziku publicirana je knjiga Srebrenica: hronologija jednog genocida ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem historičara i novinara Matthiasa Finka. Ova studija na 1.000 stranica nudi iscrpnu genealogiju Genocida u Srebrenici. Autor se godinama bavio ovom temom, sam je poduzimao i učestvovao u brojnim istraživanjima u Bosni sakupljajući informacije od stotina svjedoka, a od posebne je važnosti činjenica da je od samog početka pratio rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Knjiga je nastala kao rezultat višegodišnjih istraživanja koje je autor proveo po narudžbi Instituta za društvena istraživanja u Hamburgu. Ovaj institut (HIS) vrijedi za jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih u Saveznoj Republici Njemačkoj, a poseban ugled postigao je istraživanjima na području nasilja u društvu u 20. stoljeću.

“Moji prvi susreti s Bosnom i ratom u Bosni dogodili su se u Münchenu, u jednom smještaju za izbjeglice. To je bilo 1997. godine, dvije godine poslije Dejtonskog ugovora. Bio sam neka vrsta postratnog reportera, pri čemu sam se intenzivno bavio njemačkom politikom prema izbjeglicama, posebno izbjeglicama iz bivše Jugoslavije u Njemačkoj. Tako sam stupio u kontakt s porodicom Osmanović iz Srebrenice, ustvari, s ostatkom porodice jer je u izbjegličkom smještaju živjela njena polovina – majka i kćer. Druga polovina, otac i sin, smatrani su nestalim.

Ta sudbina – progon iz njihovog sela kod Skelana, njihovo potucanje kroz srebreničku općinu, preživljavanje u opsjednutom gradu, deportacija u julu 1995. godine, nestanak oca i sina – tako snažno me je obuzela da me više nije ostavljala na miru. Naredne, 1998. godine započeo sam potragu za nestalim četrnaestogodišnjim sinom Mirnesom pa sam se zaputio u njihovo selo na obali Drine. Trajalo je to sve do 2013. godine, sve dok nisam uspio razjasniti put njegovog nestanka. Četrnaestogodišnji Mirnes Osmanović na izvjestan način personificira nepojmljiva stradanja Srebreničana.

Naime, kada čitamo tekst na zidu u Memorijalnom centru u Potočarima, ondje vidimo 8.372 imena srebreničkih žrtava. To je jedan anoniman broj. Međutim, kada se jedan od njih zove Mirnes Osmanović, kada se zna da je imao četrnaest godina, kada se sazna više detalja iz njegovog života, uključujući i bolni trenutak odvajanja od porodice, onda cijela tragedija dobija svoje lice”, kazao je Fink u razgovoru za Stav. Četiri godine nakon publiciranja jedne od najvažnijih historijskih knjiga napisanih o Genocidu u Srebrenici, ova je studija napokon prevedena i na bosanski jezik. Knjiga je još u pripremi za štampu, a bit će publicirana krajem juna u izdanju “Dobre knjige”.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Ipak, Reko nije tako neartikuliran kada treba napasti na bošnjačke interese, što je pokazao i kada je 10. septembra na svom profilu na Facebooku osuo drvlje i kamenje po probosanskim strankama radi njihovog formiranja i okupljanja fronta u Foči. Borbu bošnjačkih povratnika za politički opstanak na Drini nazvao je “suludim kursem za uništenje države”.

Srpski četnički pokret navodno je, prema huškačkom pisanju beogradskog Kurira, raspisao potjernicu za Aličkovićem, a Kurir ide korak dalje u svojim nebulozama, pa navodi da je upravo Aličković pokušao da ubije Aleksandra Vučića tokom njegove posjete u Potočarima.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!