fbpx

Kapitalna knjiga o Genocidu u Srebrenici (1): Šta se desilo s Mirnesom Osmanovićem

Godine 2016. na njemačkom jeziku publicirana je knjiga Srebrenica: hronologija jednog genocida ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem historičara i novinara Matthiasa Finka. Ova studija na 1.000 stranica nudi iscrpnu genealogiju Genocida u Srebrenici. Autor se godinama bavio ovom temom, sam je poduzimao i učestvovao u brojnim istraživanjima u Bosni sakupljajući informacije od stotina svjedoka, a od posebne je važnosti činjenica da je od samog početka pratio rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Knjiga je nastala kao rezultat višegodišnjih istraživanja koje je autor proveo po narudžbi Instituta za društvena istraživanja u Hamburgu. Ovaj institut (HIS) vrijedi za jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih u Saveznoj Republici Njemačkoj, a poseban ugled postigao je istraživanjima na području nasilja u društvu u 20. stoljeću.

 

Godine 2016. na njemačkom jeziku publicirana je knjiga Srebrenica: hronologija jednog genocida ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem historičara i novinara Matthiasa Finka. Ova studija na 1.000 stranica nudi iscrpnu genealogiju Genocida u Srebrenici. Autor se godinama bavio ovom temom, sam je poduzimao i učestvovao u brojnim istraživanjima u Bosni sakupljajući informacije od stotina svjedoka, a od posebne je važnosti činjenica da je od samog početka pratio rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Knjiga je nastala kao rezultat višegodišnjih istraživanja koje je autor proveo po narudžbi Instituta za društvena istraživanja u Hamburgu. Ovaj institut (HIS) vrijedi za jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih u Saveznoj Republici Njemačkoj, a poseban ugled postigao je istraživanjima na području nasilja u društvu u 20. stoljeću.

“Moji prvi susreti s Bosnom i ratom u Bosni dogodili su se u Münchenu, u jednom smještaju za izbjeglice. To je bilo 1997. godine, dvije godine poslije Dejtonskog ugovora. Bio sam neka vrsta postratnog reportera, pri čemu sam se intenzivno bavio njemačkom politikom prema izbjeglicama, posebno izbjeglicama iz bivše Jugoslavije u Njemačkoj. Tako sam stupio u kontakt s porodicom Osmanović iz Srebrenice, ustvari, s ostatkom porodice jer je u izbjegličkom smještaju živjela njena polovina – majka i kćer. Druga polovina, otac i sin, smatrani su nestalim. Ta sudbina – progon iz njihovog sela kod Skelana, njihovo potucanje kroz srebreničku općinu, preživljavanje u opsjednutom gradu, deportacija u julu 1995. godine, nestanak oca i sina – tako snažno me je obuzela da me više nije ostavljala na miru. Naredne, 1998. godine započeo sam potragu za nestalim četrnaestogodišnjim sinom Mirnesom, pa sam se zaputio u njihovo selo na obali Drine. Trajalo je to sve do 2013. godine, sve dok nisam uspio razjasniti put njegovog nestanka. Četrnaestogodišnji Mirnes Osmanović na izvjestan način personificira nepojmljiva stradanja Srebreničana. Naime, kada čitamo tekst na zidu u Memorijalnom centru u Potočarima, ondje vidimo 8.372 imena srebreničkih žrtava. To je jedan anoniman broj. Međutim, kada se jedan od njih zove Mirnes Osmanović, kada se zna da je imao četrnaest godina, kada se sazna više detalja iz njegovog života, uključujući i bolni trenutak odvajanja od porodice, onda cijela tragedija dobija svoje lice”, kazao je Fink u razgovoru za Stav. Četiri godine nakon publiciranja jedne od najvažnijih historijskih knjiga napisanih o Genocidu u Srebrenici, ova je studija napokon prevedena i na bosanski jezik. Knjiga je još u pripremi za štampu, a bit će publicirana krajem juna u izdanju “Dobre knjige”.

Priredio: Hamza RIDŽAL

Ljudi koji su postali žrtve, piše Matthias Fink, imaju dva života – život prije i život poslije. “Život prije” bio je za porodicu Osmanović iz sela Zgunja, općina Srebrenica, jedan skromni život. Osmanovići nisu bili bogati, ali ni siromašni, kao mnogi iz njihovog okruženja. Jugoslaviju je krajem 1980-ih potresla snažna ekonomska kriza koja je prijetila cijepanjem države i društva. Mnogi susjedi našli su se u teškom stanju jer su izgubili posao. Azem i Zuhra Osmanović imali su sreće. Još su imali posao, što je u ovim nesigurnim vremenima bilo veoma vrijedno. Azem, 1959. godište, bio je trgovac u prodavnici prehrambenih proizvoda, nastavljajući obrazovanje za kvalificiranog trgovca u maloprodaji; Zuhra, 1960. godište, radila je u kuhinji jednog restorana s grilom. Bio je to mladi par s dvoje zdrave djece: sin Mirnes, rođen 1980. godine, i kći Mersa, njegova sestra, 1982. godište, išli su u školu. Ukratko: jedna tipična bošnjačka porodica.

“U to doba skoro niko nije vodio računa ko je kojoj etničkoj grupi pripadao. U Titovoj državi bilo je tabu nekoga pitati za njegovu religiju. U Zgunji, njihovom selu, živjeli su Bošnjaci i bosanski Srbi kuću uz kuću, s nekima su bili prijatelji, za neke im je bilo svejedno ili se nisu trpjeli. Život u Zgunji bio je kao i inače svugdje na svijetu. Kuma Zuhre Osmanović bila je jedna Srpkinja, živjela je odmah u blizini. U Bosni i Hercegovini odnos između kume i kumčeta veoma je blizak, nerijetko blizak kao između rođene djece i roditelja. Da je Nerandža Vujić, kuma Zehre Osmanović, bila Srpkinja, nije imalo nikakav značaj. Čak i kada je 1991/92. nestalo istočne Bosne, u jednoj političkoj eksploziji i erupciji nasilja, njih dvije su ostale u međusobnom povjerenju, kao i u prethodnim decenijama”, piše Fink.

Azem i Zuhra Osmanović bili su sasvim zadovoljni svojim malim svijetom prije nego su započele devedesete. Imali su svoj automobil, malu Zastavu, jugoslavensko izdanje Fiata 600. Upravo su sebi bili sagradili kuću s primjerenim odstojanjem od Drine, čija je smaragdnozelena voda hučala iza drvoreda topola. S druge strane obale leži Srbija. Sin Mirnes je ondje, u bolnici u Bajinoj Bašti, došao na svijet. Nije bilo nikakvih problema. To je bila 1980. godina, u kojoj je umro Tito, a zajednička država još se zvala Jugoslavijom.

Kada su se u ljeto 1991. godine na televiziji pojavile prve slike rata u Hrvatskoj, činilo se da je to negdje sasvim daleko. Ne kod nas, govorili su ljudi u Zgunji, “neće kod nas ni doći”. Ali nesreća se sve više približavala Bosni i Hercegovini. U gradiću Skelani, od Zgunje udaljenom četiri do pet kilometara, mjesni Srbi proglasili su u aprilu 1992. godine “Srpsku opštinu Skelani”. Bilo je pucnjave i mrtvih.

KRAJ PRIJAŠNJIH ŽIVOTA

“Početkom maja 1992. stanje je postajalo sve opasnije. Osmanovići su postali istinski uplašeni. Marko, susjed – Srbin, koji je bio u policiji, još 6. maja izjavio je da se ne trebaju brinuti, da se ništa neće desiti. Međutim, samo dva dana kasnije u Zgunju su počeli pristizati ljudi iz susjednog sela Rešagići, izbezumljeni i na rubu ludila. Kao da su izgubili pamet, dolazili su uz rijeku. Došli su ‘četnici’, popalili su kuće, ko nije na vrijeme pobjegao bio je ubijen – vrištali su, a ljudi u Zgunji znali su šta to znači. Skoro sve bošnjačko stanovništvo Zgunje pobjeglo je tog 8. maja 1992. u obližnju šumu, koja se proteže preko brda i planina, duž Drine. Osmanovići su bili među malobrojnim koji su još ostali. Međutim, sutradan je došla Nerandža Vujić, kuma, upozorivši: ‘Neizostavno morate otići. Četnici sutra dolaze!’ To je saznala od kćerke koja živi preko, u Srbiji”, navodi Fink.

Azem, Zuhra, Mirnes i Mersa Osmanović napustili su svoju kućicu uz obalu Drine 10. maja 1992. godine. Najprije su pobjegli u jedno selo u brdima, kod Azemove sestre, kod koje su proveli nekoliko sedmica. Nakon toga, pošli su dalje, kod rođaka i prijatelja, uvijek na nekoliko dana ili koju sedmicu, dok ne bi došlo vrijeme da se moraju premještati. U novembru su bili ponovo kod Azemove sestre. Igrajući se, Mirnes je gelerima bio pogođen u ruku i nogu i trebao je njegu. U decembru su zalihe hrane bile skoro već potrošene. Predstojala je zima, koja je u brdima istočne Bosne uobičajeno oštra, s mnogo snijega i izuzetno niskim temperaturama. Azem i Zuhra bili su svjesni da ne mogu duže ostati pa su odlučili da, zajedno s djecom, krenu prema Srebrenici. Azem je ondje imao jednog prijatelja, nekog policajca. Možda bi kod njega mogli naći kakav smještaj.

I zaista, taj prijatelj primio je porodicu Osmanović, ali samo privremeno, jer uskoro su trebali doći njegovi rođaci koji će kod njega pronaći sklonište. Azem i Zuhra Osmanović, zajedno s djecom, morali su tražiti novo utočište. Ponovo su imali sreće. Rođak im je osigurao sobu u Hotelu “Domavija”, u centru Srebrenice. Za Azema, Zuhru, Mirnesa i Mersu Osmanović ta je hotelska soba postala dom duže od dvije godine, što u decembru 1992. niko nije ni slutio.

Osmanovići skoro da nisu imali nikakvog novca. Nikakva humanitarna pomoć nije stizala. Ono nešto nakita što je imala Zuhra je počela mijenjati kod lokalnih seljaka za malo hrane: hljeb, brašno, ulje, malo povrća. Za njihov vjenčani prsten dobila je dva kilograma brašna. Od marta 1993. godine, piše Fink, noću su dolazili avioni i bacali palete s hranom kao pomoć opkoljenima u Srebrenici, koja je bila potpuno odsječena. Kad bi se smrklo, svi koji su se koliko-toliko mogli kretati uzbrdo pentrali su se uz obronke planina koje su se iz srebreničke doline strmo uzdizale. Azem i Zuhra uvijek su išli odvojeno kako bi makar jedno od njih imalo šanse da bilo šta donese “kući”.

MORILLONOVA OBEĆANJA

“Sredinom maja je, ipak, došao jedan konvoj pomoći za Srebrenicu, nekoliko bijelo ofarbanih džipova i dva teretna vozila na kojima je ogromnim slovima napisano UN. UNPROFOR – United Nations Protection Force, Mirovna misija Ujedinjenih nacija u bivšoj Jugoslaviji – ovim konvojem htio je pokazati kako neće dozvoliti da ih bosanski Srbi spriječe u dostavljanju pomoći enklavama u okruženju, poput Srebrenice. Kamioni su, međutim, bili prazni! Dva kamiona trebala su biti samo kao poruka. Međunarodna zajednica samo je inscenirala događaj, kao znak da Srebrenica nije otpisana”, objašnjava Fink.

Kada je francuski general Philippe Morillon, komandant UN-ovih trupa u Bosni Hercegovini, uvečer htio otputovati, srebreničke žene blokirale su njegovo vozilo. Zuhra Osmanović bila je među stotinama žena koje su sjele pred džip UN-a s Philippom Morillonom sprečavajući ga da se pokrene. Te večeri žene čak nisu ni išle u potragu za tako iščekivanom pomoći koju su avioni bacali u brdima. Naložile su vatru ostavši sjediti, ne želeći nigdje otići dok general ne bude učinio nešto čime će im garantirati sigurnost. Nakon noći u kojoj je bio blokiran u Srebrenici, Morillon je naredio da se donese plava zastava Ujedinjenih nacija i da se objesi na balkonu Pošte u centru grada, obećavajući okupljenoj masi da od sada stoje pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Ljudi su se radovali, ali osjećaj da se ništa bitno neće u njihovoj situaciji promijeniti nije napuštao ne samo porodicu Osmanović nego ni mnoge druge: i dalje su bili odsječeni od ostatka svijeta! Oni se moraju i dalje svakodnevno boriti za koricu hljeba koja ih održava na životu. Nekoliko dana nakon što je general otputovao sa svojom pratnjom, granate su iz dana u dan nastavile sve više padati.

“Bosanski Srbi su sve više stezali obruč oko Srebrenice. Sredinom aprila već su bili stigli do granica grada. Danima je četvero Osmanovića izdržavalo u podrumu Hotela ‘Domavija’, dok bi trajalo sve žešće granatiranje, kakva do tada nisu doživjeli. Stanje se nešto popravilo tek nakon što je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija proglasio enklavu Srebrenice ‘sigurnosnom zonom’ pod zaštitom Ujedinjenih nacija. U posljednjem trenu Vijeće sigurnosti svojom je odlukom spasilo Srebrenicu od kapitulacije. Niko nije mogao objasniti šta ‘sigurnosna zona’ treba da znači. Azem i Zuhra Osmanović su, ipak, kao i svi ljudi uokolo, čvrsto vjerovali da će ih svijet odsada štititi.”

Osmanovići su pokušavali živjeti, takoreći, normalnim životom, onoliko koliko su to prilike dopuštale. Njihova djeca, Mirnes i Mersa, išla su u školu ako bi škole uopće bilo; Azem i Zuhra stalno su bili u potrazi za nečim: odjećom, obućom i ostalim stvarima potrebnim za život. Otkako je Srebrenica postala sigurnosna zona, dolazili su ponekad konvoji s humanitarnom pomoći, istina, neredovno. Uvijek je svega bilo premalo. Nije bilo ni struje ni vode. Što je takvo stanje duže trajalo, postajalo je sve nepodnošljivije. Nakon tri godine izbjeglištva, porodica Osmanović iz sela Zgunja na obali Drine propadala je kao i hiljade drugih porodica u enklavi: iscrpljeni, izmučeni, prljavi, izmršavljeni…

POČETAK KRAJA

Šestog jula 1995. godine pade granata na Hotel “Domaviju”, sprat iznad Osmanovića. Vojska Republike Srpske započela je novu ofanzivu, koja je ovaj put trebala biti odlučujuća. Od tada su Azem, Zuhra, Mirnes i Mersa Osmanović, kao i njihovi susjedi, živjeli praktično stalno u podrumu.

Pet dana zaredom, svakim danom sve više, padale su granate. Onda se pročulo: “četnici” se spremaju da napadnu grad. Izbila je panika. Azem je otišao tražiti svoje roditelje. Kako se nije vraćao, Zuhra je pošla za njim. Kada se vratio, našao je samo djecu. Majci trebaju prenijeti da mu spremi nešto za jelo, jer će on, zajedno s ostalim muškarcima iz Srebrenice, otići u brda. Zatim je ponovo izašao vani, vjerovatno da traži svoju suprugu. “To je bilo posljednji put da su Azema Osmanovića iz Zgunje, općina Srebrenica, sina Hakije, rođenog 23. novembra 1959. godine, njegovi vidjeli živog. Zuhra Osmanović uzaludno je tražila svog muža. U gradu je vladao potpuni haos. Govorilo se da će se muškarci sakupiti kako bi se zajedno probili preko brda do teritorije pod kontrolom Vlade Republike Bosne i Hercegovine. Bio je to put dužine oko 70 kilometara.

Žene, djeca i stariji bi se trebali uputiti prema bazi UNPROFOR-a, koja je bila uspostavljena kod mjesta Potočari. Ljudi su se nadali da će ondje biti sigurni od Srba. U paničnom strahu trčali su bez cilja, svuda su se čuli vriska i plač. Porodice su se gubile iz vida. Sve je bilo prekriveno zastrašujućom bukom granata koje su bez prestanka padale na grad. Zuhra Osmanović sakupila je ono malo sitnica koje je imala, povela svoje dvoje djece i uputila se prema Potočarima. Desetine hiljada osoba odjednom se pokrenulo. U toj paničnoj gužvi nije bilo šanse pronaći Azema. U međuvremenu je izgubila kontakt i sa svojim i s Azemovim roditeljima, kao i s drugom rodbinom. Ogroman ljudski talas valjao se prema Potočarima, industrijskoj zoni udaljenoj oko pet kilometara od Srebrenice. Kada je Zuhra Osmanović s djecom konačno ondje stigla, prostor oko baze vojnika Ujedinjenih nacija bio je već blokiran”, piše Fink, objasnivši da su tvorničke hale uokolo bile prepune izbjeglica jer su ljudi u njima tražili zaštitu od vrelog ljetnog sunca. Zuhra, Mirnes i Mersa Osmanović jedva su našli malo mjesta u depou autobuskog preduzeća, olupine starih autobusa nudile su makar malo hlada. Bio je 11. juli 1995. godine, kasno poslijepodne. Približno 25.000 osoba pobjeglo je ka holandskom bataljonu UNPROFOR-a. Ničega nije bilo za jelo, jedva nešto za piće, nije bilo toaleta.

“HEJ, MLADIĆU, DOĐI OVAMO”

“Autobusi i kamioni dolazili su i postepeno odvozili ljude. Zuhra Osmanović jedan cijeli dan i dvije noći odugovlačila je da krene prema autobusima. Ipak nije imala više toliko povjerenja u generalova obećanja nakon što su glasine da Srbi razdvajaju sve muškarce postajale sve izvjesnije. Njen Mirnes imao je tek 14 godina, ali je bio odrastao, za svoje doba previše odrastao. Zbog toga je njihov izlazak odgađala koliko je moguće. Tek u rano poslijepodne 13. jula 1995. godine, drugog dana deportacija, krenula je s djecom prema improviziranoj ogradi, koju su holandski vojnici bili napravili. Drugo im nije ništa preostajalo. Većina ljudi već je bila otišla. Ovo troje je prošlo pored improvizirane ograde uz koju su stajali vojnici s plavim šljemovima, žureći prema koloni autobusa i kamiona koji su stajali desno uz ivicu ceste. Najednom su okolo stajali još samo vojnici bosanskih Srba, neki od njih s psima. Zuhra Osmanović u trenu je shvatila da muškarci bivaju odvajani od porodica – mladi, stari, sasvim stari, bilo je nebitno: žene i djeca desno, muškarci lijevo”, piše Fink.

Uskoro je jedan od vojnika dozvao Mirnesa: “Hej, mladiću, dođi ovamo!” Zuhra je čvrsto držala sina, rekavši da je povrijeđen, još ima gelere od granata u nozi. Vojnik je želio znati koliko mu je godina. “Trinaest”, odgovori Zuhra. “Petnaest”, reče Mirnes. Imao je 14 godina i 10 mjeseci. U septembru, dakle, za oko dva mjeseca, imao bi petnaesti rođendan. Vojnik otrgnu Mirnesa od majke. Zuhra i njena kćerka pokušavale su ga zadržati. Utom je pristupio još jedan vojnik govoreći kako treba pustiti sina da ide, uskoro će kao zarobljenik biti razmijenjen, objašnjavao je. Zuhra Osmanović okrenula se i odjurila nazad do jednog vojnika UNPROFOR-a. On bi morao pomoći, vikala je, plakala, vukla ga. Vojnik ju je samo pogledao. On ju nije razumio. “Pogledajte tamo šta ovi rade s ljudima”, ponovo je vikala. Međutim, vojnik nije reagirao. Zuhra Osmanović, držeći kćer Mersu za ruku, odupirala se da ide dalje. Dok joj ne vrate dijete, neće se s mjesta maknuti. “Idi na kamion, tvoj sin će biti razmijenjen”, još jedanput pokušao je jedan od vojnika da ju umiri, gurnuvši je prema kamionima na kojima su već sjedili ljudi, svi zajedno prognanici, upravo kao što je i sama bila. Zuhra Osmanović okrenu se i vidje kako odvode Mirnesa prema bijeloj kući, koja je stajala po strani na jednoj livadi. Pred zgradom se gomilala čitava hrpa ruksaka i tašni. I Mirnes je morao svoju tašnu ondje ostaviti. Zatim je odveden u bijelu zgradu. To je bilo posljednji put da je Zuhra Osmanović vidjela svog sina Mirnesa – 13. jula 1995. godine, rano poslijepodne”, piše Fink u prologu svoje kapitalne studije, u čijem nastavku donosi hronologiju Srebreničkog genocida, tragajući za sudbinom Mirnesa Osmanovića.

 

 

PROČITAJTE I...

Sarajevska Općina Centar i načelnik dr. Nedžad Ajnadžić, u saradnji sa BZK „PREPOROD“ i izdavačkom kućom „KNJIGOLJUBAC“ pokrenula je akciju prikupljanja knjiga za prvu bošnjačku biblioteku u Crnoj Gori. Cilj je prikupiti bibliotečku građu s fokusom na temu historije Bosne i Hercegovine, historije Bošnjaka, historije bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti, kulture, lingvistike, prava, ekonomije i svih ostalih područja bitnih za obrazovanje mladih.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!