Kakvu poruku institucije šalju omladini kada osuđeni diler droge otvara skijašku sezonu na Bjelašnici

Možemo reći da je droga poprilično rasprostranjena, ali je li institucijama vlasti zadaća da je dodatno promoviraju kod omladine ili da rade na društvenoj prevenciji od poroka droge ili kockanja?! Stoga, bez obzira što su neke od ovih pjesama, nažalost, vrlo popularne, to ne znači da institucije vlasti pod bilo kojim uvjetima trebaju ovaj argument uzimati kao relevantan

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

Nedavno je direktor ZOI-a Kenan Magoda upoznao javnost o “velikom” koncertu kojim će započeti skijaška sezona na Bjelašnici, ističući da će ulaz biti besplatan, i to zahvaljujući Turističkoj zajednici i Vladi Kantona Sarajevo. Magoda pritom naglašava da je ponosan na otvorenje sezone koje će biti popraćeno “mega zvijezdama” iz Sarajeva, Srbije i Slovenije. “Mega zvijezde”, kako ih naziva Magoda, jesu Jala Brat, Buba Corelli, Senidah, Coby i Innasa.

Kako bismo “dočarali” zvjezdani status muzičara koje je ZOI, Turistička zajednica i Vlada Kantona Sarajevo prepoznala kao prikladnu muziku za omladinu, prenijet ćemo nekoliko dijelova iz njihovih “pjesama”. Tekstove prenosimo uz izvinjenje našim čitaocima.

“Imam malu koju planiram da ženim, druga mi je stvorena samo za karanja, j*be se k’o zmaj, nije zlato sve što sjaji, keš u džep trpaj.” (Buba Corelli)

“U tvojoj guzi uživam, guza tvoja k’o užina, tijelo tvoje je istina, k’o islam islamistima.” (Buba Corelli)

“Ima neki fetiš, voli me zvati tata, uhvatim je za kosu, vučem do bankomata. Odvedem do grada, kupim 500 grama zlata, odmah gore noge odoše k’o Lamborghini vrata.” (Jala Brat)

“Uđi tiho k’o da je zadnji put kroz mrak, jer ja ležim dole na podu gola, pokaži mi sve šta si, ko si, nosi se.” (Senidah)

“Miris lude trave, skupe čuke, zlatne kajle, ja to volim; kokain, separe, besna kola i kurave, ja to volim.” (Coby)

Ovo su samo neki od “hitova” koji bi se mogli pjevati na otvorenju skijaške sezone na Bjelašnici, a neke tekstove pjesama nismo željeli prenijeti od stida i srama.

Organizatore očito nije ni stid ni sram. Nije ih strah ni da će omladini poslati krivu poruku jer, kada se ovi izvođači angažiraju od institucija vlasti, oni se ujedno u punom smislu legaliziraju kao opća društvena vrijednost. Predsjednica Turističke zajednice KS Azra Džigal na to će reći da je ovaj vid muzike danas popularan te da su htjeli ponuditi nešto novo. Da li to znači da trebamo promovirati i omladini nuditi sve ono što je popularno, naprimjer kladionice? A kako komentirati riječi pjesama Bube Corellija nego kao opasne: “J*bo mamine kosti, ko si ti, burazeru, treba te zbosti, loš si… Ja sjedim i čekam te dok svoj nož oštrim… Svaku večer u bloku ja ispušim po grama dva, ti ispušiš po grama dva u štalama sa kravama.”

Kaže se da je muzika vid umjetnosti koja lahko prelazi granice i koja ponajbolje ujedinjuje ljude. Međutim, to je tako ako govorimo o umjetnosti, a ne o potrošnom muzičkom šundu koji neuki mediji nazivaju umjetnost. Bez obzira na to, šund je bio uvijek popularan, ali ne smije biti nešto što institucije vlasti trebaju poticati. Slično kao što je i brza hrana najtraženija, ali ne može biti zamjena za zdravu prehranu, posebno omladine. Možemo li očekivati da će, u ovom slijedu, kantonalne institucije zdravstva preporučivati hamburgere i pržene krompiriće kao poželjnu prehranu, jer ako se Bubom Corellijem može gojiti duh, što se ne bi gojilo i tijelo?! Možemo reći da je droga poprilično rasprostranjena, ali je li institucijama vlasti zadaća da je dodatno promoviraju kod omladine ili da rade na društvenoj prevenciji od poroka droge ili kockanja?! Stoga, bez obzira što su neke od ovih pjesama, nažalost, vrlo popularne, to ne znači da institucije vlasti pod bilo kojim uvjetima trebaju ovaj argument uzimati kao relevantan. Umjesto da kroz javna dešavanja, koja organiziraju javne institucije, pokušamo omladini nametnuti svjetonazore koji kvalitativno komuniciraju s dobrim ukusom, njih se navodi na “drogu, drmanje guzovima, alkohol, seks” i ostalo o čemu spomenuti “pjevaju”.

Na koncu, Buba Corelli je prije nekoliko mjeseci na Kantonalnom sudu u Sarajevu osuđen kao član organizirane grupe koja je proizvodila, kupovala i prodavala drogu na području Kantona Sarajevo. Corelli je zbog ovog osuđen na godinu dana zatvora, s tim da je zbog istog slučaja u 2015. i 2016. godini odležao više od pola godine. Malo je reći da je nestvarno – osuđeni diler droge otvorit će sezonu skijanja na Bjelašnici.

Nadalje, u sarajevskoj Zetri nedavno je srpski reper Stefan Đurić Rasta održao koncert koji je i u pojedinim domaćim medijima spektakularno najavljivan i promoviran. Prema pisanjima medija, Zetru je “napunilo” nekoliko hiljada ljudi koji su Rastu dočekali “vriskom”.

Prije samog koncerta Rasta, koji inače kotira kao direktni srodnik Jale Brata i Bube Corellija, rekao je za jedan domaći medij da je danas “teško ostati svoj, ali da je jedna dobra stvar u balkanskoj sredini koja je zaostala to što su oni jedna generacija koja se lako izdvojila od definicije šta treba da bude muzika”, te da su oni “pokazali da omladina nisu idioti, maloumni da ne slušaju samo turbo-folk već su spremni da slušaju različitu muziku”. Tvrdnjom da omladina pokazuje da nije “maloumna” baš zato što sluša njihovu muziku stvara se znatno drugačije očekivanje od Rastine muzike. Ako omladina nije “idiot i maloumna” upravo zato što sluša Rastu, onda bi to trebalo značiti da se radi o kvalitetnoj muzici. Dakle, prije svega, osvrnimo se na riječi i poruke Rastinih pjesama.

“Mala hoće seks u Benzu, moj Bože. Nigde nema konkurenciju sve loše. Svima daje lekciju, džaba se lože. Kada vide samo da bih tebe ja do gole kože”, riječi su jednog od Rastinih “hitova”.

Mediji su prenijeli da je koncert u Zetri započeo pjesmom Kavasaki, a da je publika vrišteći pjevala s njim, kako slijedi:

Bila je mlada,

Htela je sve što mama neće da plati,

Pa je prvi dečko stalno mor’o vodit u Kentaki,

Na piće samo da svrati do kuće. tu da je prati,

Sve dok nije našla drugog i sela na Kavasaki, brm, brm,

Al’ nije traj’o dugo ni taki, ‘tela je nešto bolje,

Ne manje, ma kaki, ma kaki,

‘Tela je crne boje bembare sve automatik,

Jedna za veče u klub, jedna kad je na kafi,

‘tela je da, da, ‘tela da mu bude ta ta,

Da joj bude momak i u isto vreme tata,

I nju ne zanima odakle plata,

Zna poslovi su nešto tipa ratatata,

I svaki dan je neka nova stvar,

A svaki mesec novi zlatni lanac oko vrata.

Još jedna od pjesama koju je Rasta izveo na koncertu i za koju kaže da ga posebno veže za Sarajevo jeste Habibi. Upravo za tu pjesmu veći dio spota snimio je u Sarajevu. I to ne na bilo kojoj lokaciji već baš ispred Istiklal džamije. Džamija se nije slučajno našla “u kadru” već je posebno izabrana ta lokacija. Ispred džamije parkiran je kombi na kojem Rasta “pjeva”, a ispred kombija su plesačice koje imitacijom orijentalne nošnje podsjećaju na trbušne plesačice. Više puta kamera prikazuje samo džamiju i munare. Vjerovatno je Rasta mislio da bi zato što se pjesma zove Habibi bilo prikladno snimiti spot ispred neke džamije. Namjerno ili nenamjerno, pjesmom čije riječi nikako ne dolikuju ni da se spomenu s riječju “džamija”, a kamoli da se “izvodi” ispred džamije, Rasta je ismijao i povrijedio vrijednosti muslimana, a da na to do sada niko nije reagirao. Štaviše, publika je u Zetri pokazala da zna napamet i pjesmu Habibi, koja glasi:

I rekla je habibi i priđi mi, ja više nisam mala.

I priđi mi, ja neću biti sama. Ja kažem joj habibi.

I veruj, nisam mog’o ni da sanjam,

tako dobar privatni ples, idemo opet…

Sedimo u tami, reci mi samo da li bi mi

dala da se nadam, sijaš Abu Dabi.

Nismo više mali, ona sve više mami,

neće valjda sada ići kući tati i mami?

Daj ukoči, malo sporije, znaš koliko tražim takve oči, to je Orijent.

I molim Boga, nagovori je. Tad prišla je šapuće nešto spominje i rekla je:

Iako izgledaš kao boginja u zlatnim okovima, noćas budi mi robinja i uvijaj bokovima.

Na jednu stranu što se izborom lokacije ispred džamije Rasta ismijava s vrijednostima muslimana, na drugu stranu jeste njegova izjava da omladina slušajući njegovu “muziku” pokazuje da nije “maloumna i idioti”. Neko bi mogao slobodno reći da su upravo riječi citiranih pjesama krajnje maloumne i idiotske. No, neko se drugi usudio to nazvati “novim pravcem muzike”, koji, među ostalima, zastupa Rasta.

O tome ko je Rasta nedavno je pisala i Slobodna Dalmacija, navodeći da je “odmalena rastafarijanac, odnosno pripadnik religijsko-društvenog pokreta koji slavi svijest crnaca i vjeruje da je Etiopija njihova pradomovina”. Također, spominje se i njegovo nasilno ponašanje te da je često imao fizičke obračune. Osim toga, Rasta zagovara legalizaciju marihuane te na društvenim mrežama često postavlja fotografije kako puši džoint. Vjerojatno se poštovaoci reggae muzike, koji se vole nazivati rastama ili rastafarijancima, a čiji svjetonazor i modu ponajviše određuje muzika Boba Marleya, zgražaju kada ugledaju beogradskog habibija kako se poziva na jamajkanske muzičke poruke mira i ljubavi. “Don’t worry, be happy”, odgovorio bi Marley, ali mi moramo primijetiti da je reggae pokret, na koji se Rasta poziva, krajnje suprotstavljen svjetonazoru njegovih pjesama.

Reggae će o ljubavi, Rasta će o prizemnim seksualnim operacijama, reggae će o obespravljenosti siromašnih, Rasta će o bembarama i zlatnim lancima, reggae će o miru, a Rasta će kako kako joj je “momak tata – ratatata”. Ukratko, Rasta je rastafarijanac upravo toliko koliko je Ceca rokerka. Ustvari, nema govora o novom muzičkom pravcu, odnosno novom zvuku, jer ova grupacija muzičara, kojoj pripadaju i Buba Corelli i Rasta, ustvari je balkanska verzija tzv. mumble repa, koji više od šest godina “drma” rep scenom. Mumljajući rep u balkanskoj verziji, tekstualno nasljeđuje značenjske poruke turbo-folka, pa je do te mjere nerazumljiv da jedino što čujemo i što nam se mantrično i zarazno usađuje u svijest jeste ujedno i sama esencija konzumerizma i najradikalnijeg materijalizma; ključne riječi poput raznih robnih marki, droge, seksa, podvođenja, nasilništva i sličnih radinosti.

Ako se vratimo na koncert u Zetri, prema snimcima kao i fotografijama s koncerta, vidljivo je da je većina publike bila omladina, ali da je tu bio i značajan broj maloljetne djece koja su vjerovatno došla s roditeljima. Da li su ovo pjesme s kojima djeca trebaju odrastati? Ako dopuštamo djeci da slušaju pjesme u kojima se uglavnom govori o perverzijama, šta možemo očekivati od te djece kada odrastu? Kako će se muškarci koji pjevaju “mala hoće samo seks u Benzu” sutra ponašati prema djevojkama? Ili kako će se ponašati djevojke koje slušaju o tome kako se momci mijenjaju prema automobilima, motorima i zlatnim lancima?

Nije toliko kriv ni Rasta, a ni oni poput Raste, jer su oni samo pronašli način kako doći do novca. Krivi smo mi koji dopuštamo da se djeca odgajaju uz ovakve pjesme i kriva je vlast koja je ovaj “novi muzički pravac” konzumerističke krajnosti postavila u centar zbivanja, time legalizirajući sve ono što on promovira.

 

PROČITAJTE I...

Sedam godina nakon objave satirične pjesme Predraga Lucića pod nazivom Ići, mići, Ahmići iz ormara se ponovo vade kosturi ovog slučaja i ponovo se pokušava poentirati na jalovoj polemici koja nikome nije donijela ništa dobro. U tome prednjači gnjevom obuzeti “crveni fratar” Drago Bojić, koji je u nedostatku pokojnog Predraga Lucića postao nova zvjezdica padalica lijevo orijentiranih portala

“Nismo zadovoljni presudom Ratku Dronjku, upravniku logora Kamenica, koji je pravosnažno osuđen samo na 15 godina zatvora. Nismo zadovoljni načinom na koji je Sud BiH tretirao zločine i cijeli pristup tom slučaju oko logora u Drvaru jer nisu obuhvaćeni svi oni koji su vršili maltretiranja Bošnjaka u tom logoru. Dragan Rodić Šaula dobio je sporazumno 8 godina jer je priznao neke krivice i otkrio neke detalje i jame u koje su bacana tijela. Samo su njih dvojica osuđena”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!