Upravo tada jednom amidži iz prvog safa naprasno zvoni mobitel, melodija je izvorna, s podrinjskih teferiča: “Bit ću šofer i na onom svijetu / Da prevozim žene po Džennetu / Ja ne mogu živjeti bez volana / Šoferska mi sudba zapisana.” Amidža usplahireno vadi mobitel, skakuće mu u rukama i nikako da ga isključi, džemat je u rasulu, djeca padaju od smijeha, samo efendija ide uz struju i ne prekida namaz. Amidža, sav u goloj vodi, konačno ukida poziv, a džemat dolazi do daha
 Džematlije otpuhuju, koljena krckaju i jedva stižu pohvatati ruknove, ali više vole i ovako nego da efendija razvuče do ponoći, pa da zahrču u pola <em>Ettehijjatu</em>. Ali, već poslije sedam-osam rekata većina džematlija potpuno je pogubljena u vremenu i prostoru, samo mehanički idu gore‑dolje, gore-dolje, a mislima su negdje daleko, najčešće u lisnatim djetinjstvima, misle je li sve baš moralo ići kao što je išlo, uglavnom naopako i trnovito, misle o svim putevima kojima nisu pošli, o svim ljepotama koje su ih mimoišle, misle o krevetu koji iskupljuje ovakva zamorna razmišljanja.</p>
<p>Upravo tada jednom amidži iz prvog safa naprasno zvoni mobitel, melodija je izvorna, s podrinjskih teferiča:</p>
<p>“Bit ću šofer i na onom svijetu</p>
<p>Da prevozim žene po Džennetu</p>
<p>Ja ne mogu živjeti bez volana</p>
<p>Šoferska mi sudba zapisana.”</p>
<p>Amidža usplahireno vadi mobitel, skakuće mu u rukama i nikako da ga isključi, džemat je u rasulu, djeca padaju od smijeha, samo efendija ide uz struju i ne prekida namaz, što je po protokolu trebao uraditi i upozoriti prisutne da ugase uređaje. Amidža, sav u goloj vodi, konačno ukida poziv, a džemat dolazi do daha.</p>
<p>No, Jež se ne smiruje. Tempo laktanja nije ni za rekat splasnuo. Vitri su u toku i čeka se da neko, umjesto prstima ka ušima, proleti na ruku’. Onaj amidža i nekoliko dječaka prije kunut-dove profulaše kroz truhlu dasku polusna prema ponoru koljena, uslijed čega nastaje opći delirij: djeca se, s Ježom na čelu, ponovo guše, napuhuju obraze da ne prasnu u potpuni smijeh. To me opet podsjetilo kad sam kao softa pokušavao deautomatizirati hipnotizirane džematlije tako što bih proučio ajet za kojim slijedi ajet koji počinje s “Allahu…” Negdje oko petnaestog, šesnaestog rekata, kada džematlije više ne znaju gdje su, brzo bih proučio neki ajet, a zatim rekao glasno: “Allahu…” Cijeli džemat pao bi na ruku’, a ja bih nastavio sljedeći ajet, naprimjer: “Allahu velijju‑llleizine amenu…” Čuo bih ih kako se vraćaju s ruku'a, kašljucajući, kao ono: zbunili se…</p>
<p>Ova se teravija primakla kraju, ostao je još tespih. Jež uzima korpicu s tespisima i predano baca po džematu. Pogađa onog amidžu u vugla, i opet nastaje delirij, mlađi se dječaci guše, kao i sam Jež. Opomenu ih jedan stariji čovjek, ali blago, više da se sam razbudi. Namaz je završen i svi se srdačno selame, bez velikih riječi i ispraznih kurtoazija, toliko je dobrote i iskrenosti u ovim rukovanjima. Od drugog razreda medrese pa do četvrte godine faksa klanjao sam teravije po ovakvim džematima “širom sarajevske periferije”. To su moji ljudi: skromno, nenapaljeno, iskreno, žuljevito, pošteno. Nikad nisam podnosio teror-džemate u kojima u posljednjem safu sjedi namrgođeni stražar i mrko mjeri svakog ko se mrdne ili raširi noge. Život je kratak za bilo kakav teror.</p>
<p>Izašao sam iz mesdžida lahak kao ptica. Kakva divna noć, kakva divna teravija!</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Da bi se čovjek otkrio, mora se ponekad i izgubitiSljedeći članak
Ono što slušaš i ono što čuješ nisu jedno
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo