fbpx

Kako su epidemije oblikovale ljude i svijet

Godine 1665, za vrijeme najozloglašenije epidemije u Engleskoj, glavni osumnjičeni bio je – Bog. U nedostatku bilo kakvog drugog objašnjenja, gomile su se slijevale u crkve moleći za izbavljenje od onoga što su protumačile kao božansku odmazdu za svoje grijehe. Oni koji su imali gdje i koji su imali novaca da priušte luksuz bježali su na seoska imanja. Oslobođen dužnosti u kraljevskom društvu, Robert Hooke eksperimentirao je i nagađao o morskim fosilima koje je pronašao u Surrey Downsu. U međuvremenu, student Cambridgea, privremeno zatočen u svojoj vikendici u Lincolnshireu, sjedio je ispod stabla jabuke i osmislio teoriju gravitacije

Piše: Nedim HASIĆ

Vijesti o širenju i reakcijama na virus korona uređuju naše živote ovih dana, naizmjenično stvarajući strah i izazivajući nadu. Društveni mediji potiču osjećaj panike, dok vlasti i ljekari naglašavaju da je epidemija pod nadzorom, ali te fraze i teme nisu ništa novo. Ljudi takve reakcije na epidemiju slušaju stoljećima, a sve je počelo s kugom. Strategije korištene za suzbijanje kuge u predindustrijskoj Evropi bile su temelj kasnije zdravstvene politike kakvu vidimo u današnjim javnim zdravstvenim inicijativama.

John Henderson profesor je na Londonskom univerzitetu i autor knjige o tome kako je Firenca preživjela kugu. On tvrdi kako politike “zadržavanja”, ublažavanja i karantene” nisu nove, odnosno da su, ironično s obzirom na trenutnu rasprostranjenost virusa korona u sjevernoj i srednjoj Italiji, tokom renesanse evoluirale neke od glavnih javnozdravstvenih. Sanitarna izolacija i vojska na granicama radi sprečavanja ulaska kuge u države negativno su utjecali na ekonomiju jer su uvedeni embargo na proizvodnju i trgovinu. Gradovi zaštićeni srednjovjekovnim zidinama angažirali su stražare koji bi sprečavali sve koji pokušaju ući.

LJUDSKE REAKCIJE

Ulice su dezinficirane gorućim granama smreke, dok su “zaražene” kuće, namještaj i posteljina čišćeni sumporom. Liječnici koji su nosili kljunaste maske štiteći se tako od kuge kružili su ulicama. I tada je, tvrdi Henderson, izražavana zabrinutost zbog ljudi koji se okupljaju, javni su događaji bili zabranjeni, a škole i tržnice zatvorene. Bolesni su odvođeni u ogromne karantenske centre, lazarete, dok su oni s kojima su imali kontakt bili izolirani 40 dana kod kuće ili u velikim ustanovama izvan gradskih zidina. Ključno je bilo suzbijanje i ublažavanje, a istodobno su tadašnje vlasti Firence nastojale izbjeći stvaranje panike i straha. Iako je to bilo doba debelo prije socijalnih medija, pojavile su se glasine i marginalizirani sektori društva koji su optuženi za širenje bolesti.

Samuel Cohn, profesor srednjovjekovne historije u Glasgowu, u svom članku objavljenom u časopisu History Today usredotočio se na jedan aspekt epidemije – na ljudske reakcije. Barem od ranih osamdesetih i pojave AIDS-a, reakcije povezane s epidemijama tokom vremena bile su sumnja, okrivljavanje i nasilje prema siromašnima, “drugima” i žrtvama bolesti. To je lahko zamisliti. Epidemije često nastaju vani, unose ih stranci i smatra se da proizlaze iz siromaštva i prljavštine. Ljutnja i nasilje češće su putovali u suprotnom smjeru, od siromašnih prema državi, pogotovo kada su elite nametale brutalne oblike karantene i vojne potrage onima koji su percipirani kao inkubatori bolesti, a to su bili siromašni. Siromašni su bili izloženi nečovječnim logorima za segregaciju, što je rezultiralo neredima i masovnim protestima protiv vlasti. U slučaju nereda zbog kolere 1830-ih zdravstveni radnici postali su glavne žrtve, optuženi da su izmislili bolest kako bi umanjili populaciju siromašnih. Historija, međutim, pokazuje da su nasilne reakcije bile iznimka, osobito prije 19. stoljeća jer su epidemije uglavnom bile povod za klasne sukobe.

Profesorica s Cambridgea Patricia Fara kaže kako epidemije rađaju strah i sumnju koji se množe brže od bilo kojeg virusa. Kad izbije tajanstvena bolest prva bespomoćna reakcija jeste panika, druga je identifikacija krivca. Umjesto da dovede do pravog lijeka, okrivljavanje pretpostavljenih izvora otkriva postojeće pogreške u društvu. Početkom osamdesetih, kada uzrok AIDS-a još nije bio poznat, američka štampa optužila je Afrikance da su imali seks s čimpanzama, dok su sovjetski agenti porijeklo virusa smjestili u američke istraživačke laboratorije. No kako je homofobija eskalirala u međunarodnim okvirima, najjača mržnja bila je usmjerena protiv nultog pacijenta, upravitelja aviokompanije homoseksualca, koji je neopravdano imenovan kao izvor napada.

TEORIJE ZAVJERE

Različite su epidemije tokom različitih perioda utjecale na Evropu svakih nekoliko godina: tifus, dizenterija… Jedna od njih bila je posebno štetna, do te mjere da se njezin naziv još uvijek koristi za oblikovanje bilo koje patologije, zarazne ili ne, patologije koja uzrokuje veliku smrtnost: kuga. Iako se pojavljivala u nekoliko navrata, ona iz 1348. godine ostala je u historijskom sjećanju kao najsmrtonosnija. Dosegla je takve razmjere da je trećina evropskog stanovništva podlegla. Vraćala se u više ili manje pravilnim intervalima 1363, 1374, 1383, 1389, ali nikad s tim smrtonosnim intenzitetom.

Kako su savremenici reagirali na te zdravstvene katastrofe? Bili su svjesni da bolest nikad nije dolazila sama. Nju su uvijek pratila još dva konjanika Apokalipse: glad i rat. Za one koji su bili religiozni nije bilo sumnje da je bolest kazna, izraz Božije ljutnje zbog grijehova ljudi. Iz tog razloga, mnogi su nekad predstavljali kugu kao kišu strijela koje pogađaju sve podjednako, bogate i siromašne, mlade i stare. Taj egalitarni karakter i njegova iznenadna priroda bile su osobine koje su najviše privukle pažnju srednjovjekovnog čovjeka. Niko nije bio siguran. Možete biti zdravi i onda umrijeti za dva ili tri dana. Stvoren je strah koji je postajao psihotičan.

Da bi događaji dobili smisao, mnogi su tražili krivca. Među uobičajenim osumnjičenima bili su stranci, oni koje je društvo odbacilo, poput gubavaca ili vjerskih manjina, npr. Jevreji. Pogubljenje Jevreja shvatalo se kao profilaktička mjera za sprečavanje širenja zla. Godine 1348. izgorjelo je nekoliko ljudi u Stuttgartu, kuga je doprinijela naglašavanju antisemitizma, koji je već ukorijenjen u mentalitetu tog vremena. Nevolja je uzrokovala da svjedoci daju preuveličane procjene činjenica. Boccaccio u Dekameronu tvrdi da je više od 100.000 ljudi poginulo u Firenci tokom kuge 1348. godine. Ova je brojka, kako je istakao historičar Jean Delumeau, pretjerana. Italijanski grad u to vrijeme nije imao toliko stanovnika.

U tim trenucima strah od smrti podrazumijevao je strah od vječnog prokletstva. Šta ako je osoba umrla bez da se ispovijedila? Svaka životna nesreća blijedila je pred mogućnošću beskrajnih nezamislivih muka. Kad je izbila panika, izašao je na vidjelo najsebičniji dio ljudskog bića. Klerici su se također bojali pa su se i oni pridružili gomili onih koji su pokušali na sve načine pobjeći od epidemije. Godine 1656. napuljski kardinal zabranio je svojim svećenicima napuštanje župe, ali je zato on našao utočište u samostanu San Telmo i nije ga napustio dok opasnost nije prošla.

Hronike o epidemijama u raznim stoljećima pokazuju kako je opasnost od zaraze izazivala epizode okrutnosti. U njemačkom gradu Wittenbergu, tokom kuge 1539. godine, Martin Luther, veliki vođa protestantske reformacije, primijetio je kako njegovi sugrađani bježe usred histerije. Bolesni nisu imali nikoga da se brine o njima. Prema Lutheru, strah je bio strašnije zlo od same bolesti. Zbog njega uopće nisu brinuli o svojim porodicama. Posljednja velika epidemija kuge koja je opustošila Evropu dogodila se u Marseilleu 1720. Nakon toga, bolest je praktično nestala iz Evrope. Zamijenile su je druge strašne bolesti, ali ne toliko smrtonosne kao što su boginje, tifus ili žuta groznica. Godine 1918. sa španskom gripom vratila se pandemija jednako smrtonosna kao i ona iz prethodnih stoljeća. Ona je značila smrt oko pedeset miliona ljudi širom svijeta. Pandemija je pogodila Evropu, koja se nije ni počela oporavljati od katastrofe Prvog svjetskog rata.

Medicinske službe bile su preplavljene tom prijetnjom nepoznatog porijekla. Nesvjesnost ljudi pogodovala je proširenju problema. “Neznanje i lahkoća javnosti, nerazumijevanje potrebe za izolacijom, radi profilaksa, proteže se na šest mjeseci epidemije čije uobičajeno trajanje ne prelazi šest sedmica”, napisali su francuski ljekari. U toj atmosferi tjeskobe francuska štampa jedva je dočekala okriviti njemačkog neprijatelja za gripu. Čudesne teorije činile su se tada vjerodostojnim. Kružile su glasine o konzerviranoj robi koja dolazi iz Španije u koju su Kaiserovi agenti unijeli patogene, iako je i Njemačku podjednako pogodila gripa. Kad je rat završio, francuska protušpijunaža nije mogla nikog uhapsiti pod optužbom da se bavio biološkim ratom.

Sljedeća epizoda panike izbila je osamdesetih godina prošlog stoljeća. Uzrokovao ju je virus AIDS. Homoseksualci i ovisnici o drogama postali su središte histerije koja je ohrabrivala progon najslabijih kategorija društva.

Ni danas ne nedostaje teorija zavjere. Na Kubi, naprimjer, kruži glasina da je virus korona rezultat operacije koju su poduzele Sjedinjene Američke Države. Potvrda ove teorije bila bi, za njene promotore, da je zemlja koja je najviše pogođena Kina, suparnik Sjevernih Amerikanaca u borbi za svjetsku hegemoniju. Naravno, nije to jedina hipoteza koja kruži forumima zavjere. A postoje i druge “proaktivne” reakcije: u SAD-u je potvrđeno povećanje prodaje oružja zbog virusa korona. S druge strane, naučni i zdravstveni napredak povećao je zabrinutost zbog moguće biološke katastrofe. Naprimjer, 2004. godine međunarodni tim uspio je obnoviti virus španske gripe u SAD‑u. Rađeno je sve u laboratoriji maksimalne sigurnosti, no šta ako se dogodi nesreća, šta ako virus padne u krive ruke?

NOVI PATOGENI

Godine 1665, za vrijeme najozloglašenije epidemije u Engleskoj, glavni osumnjičeni bio je – Bog. U nedostatku bilo kakvog drugog objašnjenja, gomile su se slijevale u crkve, moleći za izbavljenje od onoga što su protumačile kao božansku odmazdu za svoje grijehe. Oni koji su imali gdje i koji su imali novaca da priušte luksuz bježali su na seoska imanja. Oslobođen dužnosti u kraljevskom društvu, Robert Hooke eksperimentirao je i nagađao o morskim fosilima koje je pronašao u Surrey Downsu. U međuvremenu, student Cambridgea, privremeno zatočen u svojoj vikendici u Lincolnshireu, sjedio je ispod stabla jabuke i osmislio teoriju gravitacije, ali nauka tada još nije bila u stanju objasniti kugu.

U sedamdesetima je studentu koji će postati jedan od vodećih svjetskih kliničkih mikrobiologa savjetovano da ne istražuje zarazne bolesti. Nema smisla, rekao mu je profesor. Zahvaljujući cijepljenju i antibioticima, smrtonosne epidemije, poput malih boginja, kuge, tifusa i malarije, konačno su se povukle. Skoro 50 godina kasnije, boginje i dalje ostaju jedina ljudska bolest koja se može iskorijeniti. U međuvremenu su se pojavili novi patogeni koji skaču sa životinjskih domaćina na ljude ili provaljuju iz svojih tradicionalnih staništa u izolirane dijelove svijeta i idu globalno.

Godine 2002. u Kini se pojavio nepoznati tip upale pluća. Teški akutni respiratorni sindrom, ili SARS, koronovirusni oblik i prehlada ubili su više od 700 ljudi u Sjevernoj i Južnoj Americi, Evropi i Aziji. Ebola je prvi put identificirana 1976. godine, ali bila je ograničena na male epidemije u središnjoj Africi. Zatim je iznenada, 2014. godine, pogodila zapadnu Afriku, a potom i ostatak svijeta. Do 2016. pandemija HIV-a i AIDS-a, koja se u svijetu pojavila osamdesetih, bila je odgovorna za najmanje 35 miliona smrti.

Godine 1916. poliomelitis, otprije poznat samo po malim zaraznim epidemijama, izbio je u New Yorku i usmrtio 6.000 ljudi širom SAD-a. Do četrdesetih i pedesetih polio je paralizirao ili ubijao više od pola miliona ljudi godišnje širom svijeta. I još uvijek ne razumijemo zašto je 1918. godine gripa odjednom počela ubijati milione mladih zdravih i snažnih ljudi u globalnoj pandemiji. Do tada je smrtnost od gripe bila uglavnom ograničena na stare, slabe i bolesne.

Brzina kojom je šačica španskih osvajača demontirala moćne strukture pretkolumbovskih naroda, koje su sačinjavali milioni ljudi, nije bila posljedica samo njihove vojne superiornosti već i možda prije svega bolesti koje su donijeli i od kojih se domoroci nisu mogli braniti. Kada su gotovo tri stoljeća kasnije francuske trupe stigle na Haiti kako bi suzbile ustanak robova, pokošene su strašnom epidemijom i nisu mogle ništa poduzeti da spriječe nezavisnost. Epidemije su igrale presudnu ulogu u ljudskoj historiji.

“Historijsko promatranje dovodi do zaključka kako su klice i infekcije oblikovale čovječanstvo”, tvrdi biogeograf Jared Diamond, autor knjige Oružje, klice i čelik, u kojoj se pojašnjava težina faktora epidemija u usponu i nestanku civilizacija. Utjecaj bolesti na društva historijski je bio vrlo raznolik i ponekad se izražavao na neočekivane načine. “Klice koje su Evropljani donijeli igrale su glavnu ulogu u osvajanju domorodačkih Amerikanaca, stanovnika otoka Tihog okeana i australskih Aboridžina, ubivši više ljudi nego oružje osvajača”, kaže Diamond.

Na evropskom kontinentu oporavak se nije sastojao samo od oporavka stanovništva već i od velikih kvalitativnih transformacija. Smrtnost i migracije uzrokovane epidemijom uzrokovale su nestašicu radne snage. Vlasnici su morali davati u zakup svoju zemlju ili plaćati poljoprivrednicima da bi ga obrađivali, što je oslabilo feudalni sistem, dok su buržoaske klase akumulirale više kapitala i, općenito, uloženi su veliki tehnološki napori da se nadomjesti nestala radna snaga, ali su se desile i velike promjene u ekonomiji. Godine 1623. smrt desetak kardinala u Rimu natjerala je papu Urbana VII da pozove na traženje lijeka protiv malarije (od italijanskih riječi loš zrak). Otkriće svojstava kinina kasnije će mobilizirati velike imperijalne sile da preuzmu kontrolu nad njim što je više moguće kako bi konsolidirali svoje širenje i zajamčili svoju vojnu moć na područjima gdje je bolest bila prisutno. Dobivanje ove vrijedne tvari postalo je i sam instrument političke moći i, zauzvrat, poticaj za daljnje širenje kontrole nad novim teritorijima.

Historičar Yale Frank i profesor Frank M. Snowden prošle su godine objavili knjigu Epidemije i društvo. Crna kuga do danas, u kojoj pojašnjavaju Napoleonove poraze mikroorganizmima. Kampanja Napoleonove vojske u Rusiji završila je katastrofom ne zbog vojnih operacija već zbog hladnoće i, kao što je taj tim istraživača dokazao, zbog tifusa, pored drugih infekcija koje su prenijele vaške. Od više od pola miliona vojnika u napoleonskoj vojsci preživjelo je samo nekoliko desetaka hiljada i Evropa se zauvijek promijenila. Dr. Carole Reeves, stručnjak za historiju medicine, izjavila je da je “do Prvog svjetskog rata infekcija uzrokovala više smrti u ratovima nego oružje”.

Virus korona nije dostigao dimenziju prošlih epidemija jer su medicina i zdravstveni sistemi mnogo napredniji nego u prošlim vremenima. Međutim, ne može se isključiti da već ima utjecaja na društvo bez obzira na zdravlje stanovništva. Primjerice, činjenica da je Kina, barem naizgled, uspjela zaustaviti širenje bolesti, već je otvorila raspravu o tome mogu li se tamo usvojene diktatorske mjere prenijeti na druge zemlje s potpuno drugačijim političkim režimima i socijalnim pravima. Unatoč izvanrednom napretku medicinske nauke od kraja 19. stoljeća, patogeni koji su odgovorni za epidemiološke bolesti dokazuju se otpornijim, okretnijim i nepredvidivim nego što je profesor tih sedamdesetih mogao i zamisliti. Borba da ih se nadvlada očito je težak put.

 

PROČITAJTE I...

“Moj otac je te 1946. godine imao sreće, a mnogi Bošnjaci na Ilidži nisu. Zahvaljujući zlobi komšija, bili su hapšeni i ubijani. Desetine ih je tada ubijeno i zatrpano u jednoj rupi na jednoj poljani u Hrasnici koju su napravile 1944. godine savezničke bombe. Tada su letjeli saveznički avioni prema Siciliji i prelijetali preko Sarajeva. Ustaše su pucale na njih pa je jednom jedan bombarder ispustio bombu, odnosno tu se radilo o uvezanih više teških bombi. Kada je pala, napravila je ogroman krater. Mogla je u krater stati povelika kuća. Tu rupu su komunisti te 1946. godine koristili za ubijanje Bošnjaka s Ilidže”

Povodom 30. godišnjice osnivanja Stranke demokratske akcije JU Muzej „Alija Izetbegović“ ekskluzivno predstavlja online izložbu na 33 vizuala o osnivanju „stranke građana i naroda muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“ s demokratijom kao jednom od najvažnijih odrednica. Dvadeset i šestog maja 1990. godine u svečanoj sali hotela "Holiday Inn" održana je Osnivačka skupština SDA, prve demokratske stranke građanske inicijative u Bosni i Hercegovini, čime je ozvaničen početak djelovanja ove političke stranke, nakon 45 godina jednopartijskog sistema u Jugoslaviji. Inicijativni odbor za osnivanje SDA je činilo 40 intelektualaca, umjetnika i poduzetnika iz Sarajeva, Zagreba, Mostara, Ljubljane i Banje Luke, a za prvog predsjednika stranke je izabran Alija Izetbegović.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!