Kako se postaje narodni heroj

“U koloni je bilo dvanaest meni nepoznatih četnika. Pokušao sam da ih zaustavim, pitajući ih šta žele. Ali, oni se nisu obazirali na to, već su mimo mene ušli u zgradu gdje počinje borba na život i smrt. Irac, Španac, Mrki, Pero Ćuskić i drugi dočekuju ih iz vatrenog oružja i ubijaju jedanaest četnika. Borba u sobi i hodniku trajala je kratko, a zatim iz kuće, preko mrtvih četnika, iskače Španac, a za njim i Irac. Pokušali su da se probiju do šume”

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

U dokolici, pustinjaštvu, ne znajući šta bih sa sobom, horvam po očevom arhivu i nailazim na spis pod naslovom: Kako se postaje narodni heroj. Naslov je ispisan očevom rukom, originalni precrtan flomasterom, a, kako je to i inače uobičavao, sporna mjesta u tekstu iliti pasuse s kojima se nije slagao podvlačio je crvenom olovkom i na margini pisao vlastiti komentar. Na početku teksta, čiji je autor izvjesni Ratko Perić, partizan i narodni heroj, po kojem je, ako se ne varam, i jedna od tuzlanskih ulica svojedobno nosila ime, otac je, očito ne bez gorkog sarkazma i gnušanja, ispisao ovaj “nadnaslov”: Evo kako je doživio i preživio četnički napad na Vukosavce zamjenik Majevičkog NOP odreda Ratko Perić i, ni kriv ni dužan, postao narodni heroj.

Za neupućene i u najkraćem, riječ je o četničkom napadu na partizanski štab u majevičkom selu Vukosavci tokom kojeg su svi članovi štaba likvidirani, izuzev narodnog heroja Ratka Perića, koji je “nekim čudom” preživio.

Evo šta Perić piše o tome, a citirani pasus, dakako, podvučen je crvenom olovkom:

“Rano ujutro 20. februara 1942. godine četnici su napali Štab Majevičkog odreda. Mevla Jakupović je prva primijetila četnike i obavijestila Irca. Odmah smo pošli ka oružju, gotovo istog trena ugledali četničke kolone na oko pedesetak metara od naše zgrade. Brzo smo se latili oružja. Irac je naredio šta će ko da radi u takvoj situaciji. Svaki od nas je krenuo na svoje određeno mjesto. Albin Herljević i Sejfo Karamehmedović iskočili su iz kuće i zauzeli položaj ispred Štaba na jugoistočnoj strani, na udaljenosti oko dvadeset metara, ja sam izašao pred zgradu Štaba da bih zaustavio četničku kolonu i tako stvorio potrebno vrijeme drugovima koji su se nalazili u Štabu.

U koloni je bilo dvanaest meni nepoznatih četnika. Pokušao sam da ih zaustavim, pitajući ih šta žele. Ali, oni se nisu obazirali na to, već su mimo mene ušli u zgradu gdje počinje borba na život i smrt. Irac, Španac, Mrki, Pero Ćuskić i drugi dočekuju ih iz vatrenog oružja i ubijaju jedanaest četnika. Borba u sobi i hodniku trajala je kratko, a zatim iz kuće, preko mrtvih četnika, iskače Španac, a za njim i Irac. Pokušali su da se probiju do šume. Međutim, četnici su već bili u zasjedi, tako da su otvorili vatru na njih. Prvo je poginuo Irac, a onda Španac.

Odmah za Ircem i Špancem, na rastojanju od oko 100 metara, kretali smo se Albin, Sejfo i ja. Na sredini puta ka šumi bili smo dočekani bočnom vatrom, tako da su Albin i Sejfo poginuli, a ja sam skrenuo lijevo, sišao u potok i tu se sklonio. Ubrzo sam pošao kući Milice Mijatović, koja me obavijestila da se četnici nalaze svuda naokolo, te da će me primijetiti ako bilo kuda krenem. Tek što me zatrpala u kukurozovinu, četnici su stigli do kuće.

Čujem kako je pitaju da li ima partizana, a ona odgovara da nije nikoga vidjela. Kada su četnici otišli, poslao sam Milicu u Vukosavce da sazna da li je iko od drugova iz Štaba ostao živ i kako bih uspostavio vezu. Milica je to prihvatila. Nakon povratka iz Vukosavaca, rekla mi je da su svi drugovi iz Štaba i Okružnog komiteta izginuli, osim Jusufa i Mevle Jakupović, s kojima je razgovarala i rekla im da sam živ, te da je Jusuf poručio da se iste noći nađemo u kući Rajka Savića.”

Otac je na margini ostavio kratku bilješku:

“Četnički vojvoda Radivoje Kerović, jedan od predvodnika ovog napada, bliski je rođak Perićev. Kerović je rođaku omogućio da se s ostatkom jedinice nesmetano povuče u pravcu Šekovića i spasi živu glavu, a sve ostalo što je pobjegulja Perić napisao čista je izmišljotina. Eto, tako se, valjda, postaje narodni heroj.”

Ostavljam spis i izlazim na balkon. Gledam u ogromni mezaristan podno Ilinčice koji se poput biljke puzavice uspeo skoro do vrha brda. Ondje su ukopani moji roditelji i bližnji. I, sve im je jasno. Laži više nema. Dugo gledam u mezaristan i odlučujem prestati horvati po očevom arhivu i čitati svakojake laži koje je podvlačio crvenom olovkom. Ne mogu više. Dosta je bilo.

PROČITAJTE I...

U operaciji “Ratweek – Nedelja pacova” cilj napada u Sarajevu bila je pretovarna željeznička stanica “Alipašin most”, važno željezničko čvorište, pri čemu je 8. septembra 1944. godine stradao logor s mnogim njegovim žiteljima, najvećim dijelom bošnjačkim izbjeglicama iz istočne Bosne. Broj ukopanih u zajedničkoj grobnici bio je približno 200, dok se za 66 navodi da su izgorjeli, kao i da je jedan broj ljudi raznesen u eksploziji

Sva ta fantastična lutanja pojedinih intelektualaca ne bi bila toliko problematična da ne nanose štetu Bošnjacima, i to prije svega jer se promoviraju s bošnjačkih pozicija, od osoba koje se već decenijama kreću u institucijama tipa Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca ili Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Svako ima pravo na svoje zablude, ali je krajnje skandalozno kad ih pokušava legitimizirati s pozicije autoriteta koji je tu gdje jeste upravo zato da bi spriječio takve zablude.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!