Kako je sin palestinskog imama postao predsjednik Salvadora

Arapske imigrantske porodice u Latinskoj Americi iznjedrile su predsjednike Ekvadora i Argentine, najbogatijeg čovjeka u Meksiku i izvođače poput glumice Salme Hayek i pjevačice Shakire. Ipak, izbori su posebno važni za oko 100.000 Salvadoraca palestinskog porijekla. U toj su zemlji poznati kao “Turci” zbog otomanskih pasoša koje su nosili prvi migranti

 

Prvog juna Nayib Bukele, bivši gradonačelnik glavnog grada Salvadora, inauguriran je za predsjednika te srednjoameričke zemlje, nakon što je na izborima dobio 53 posto glasova. Bio je to poraz ljevice koja je u dva mandata vodila zemlju. Bukele, 37-godišnji marketinški stručnjak, došao je na vlast kao kandidat Velike alijanse za nacionalno jedinstvo (GANA). Svoju je kampanju usredotočio na ukazivanje primjera korupcije na društvenim mrežama povezane s dvjema velikim tamošnjim političkim partijama, između ostalih i one iz FLMN-a, stranke u kojoj je počeo političku karijeru, a iz koje je izbačen 2017. godine. Njegova nova stranka podržava pooštravanje mjera zatvorske sigurnosti, podupire smrtnu kaznu i suprotstavlja se dekriminalizaciji pobačaja.

Njegovi djedovi i bake po ocu bili su kršćanski Palestinci iz Jerusalema i Betlehema. Njegovi djedovi i bake po majci također su bili kršćani. Njegov otac prešao je na islam i postao imam. Njegova žena ima jevrejske, sefardske korijene. Novi predsjednik Salvadora čudan je miks najvećih svjetskih religija.

Njegov rahmetli otac Armando Bukele Kattan rođen je u Salvadoru nakon što su mu roditelji napustili Palestinu. Prešao je na islam i postao imam. “Moji su preci došli iz Palestine, zemlje u kojoj je Isus rođen”, rekao je Bukele u jednom intervjuu iz 2015. godine, nakon što se suočio s optužbama anonimnih blogera koji su ga kritizirali, tvrdeći kako pokušava prikriti svoju prošlost. “Moj je otac u svojoj odrasloj dobi odlučio preći na islam. Svi znaju da je on vođa muslimanske zajednice u Salvadoru. On također ima vrlo dobar odnos s jevrejskim, kršćanskim, luteranskim, anglikanskim i budističkim zajednicama”, rekao je. Tokom predizborne kampanje u dugom postu na Facebooku o svojim vjerskim stavovima ponovio je kako poštuje sve vjere, ali naglašava da on nije religiozan i da je “siguran da ima više molitvi u hodnicima bolnica nego u većini crkava”.

Oni koji ga posjećuju u predsjedničkom uredu često ga zateknu kako sjedi s nogama dignutim na stol dok razgovara telefonom. Na kosi mu je uvijek mnogo gela, na njemu su kožna jakna i sunčane naočale. Tako se Nayib Bukele oblači čak i nakon što je imenovan predsjednikom. Na odijelo pristaje samo kada mora, u važnim službenim prigodama, ali kravatu nikada ne veže. Voli rokenrol, motocikle, Igre prijestolja, paintball i ovisnik je o društvenim mrežama, posebice Twitteru, koji je koristio kako bi, recimo, priopćio svoju odluku o smjeni visokih dužnosnika povezanih s prethodnom vladom. U 37. godini života osvojio je predsjedničke izbore u Salvadoru obećavajući borbu protiv korupcije, koja je decenijama obilježje vlasti u toj srednjoameričkoj zemlji. Bukele želi vladati isto onako kako to radi meksički predsjednik López Obrador, njegov politički uzor.

Prva stvar koju je Nayib uradio nakon što je pobijedio na izborima bilo je posjetiti očev mezar. Otac mu je bio vodilja, inspiracija u trci za predsjednika Salvadora. Armando Bukele bio je imam koji je emigrirao iz Palestine u Salvador, studirao je hemiju i diplomirao s najboljom ocjenom u svojoj generaciji, prosjek mu je bio 9,89. Ubrzo je postao poduzetnik, pisao je naučne radove, ali je u isto vrijeme bio i glavni promotor izgradnje džamija u Latinskoj Americi. Okruženje u kojem je rođen i u kojem je odrastao omogućilo je Nayibu da uspostavi mrežu kontakata pomoću kojih će kasnije krenuti u politiku.

Nayib Bukele namjeravao je studirati pravo, ali je školu napustio kako bi se posvetio marketinškoj kompaniji koju je sam osnovao. U kratkom vremenu uspio se nametnuti kao jedan od najtraženijih agenata u zemlji pa ga je angažirala glavna stranka u Salvadoru, FMLN, kako bi ih savjetovao o komuniciranju s javnošću i marketingom. S njima je radio 12 godina, uporedo vodeći zastupništvo motocikala “Yamaha”. U to se vrijeme sreo s Gabrielom Rodríguezom, balerinom i psihologom. Vjenčali su se 2014. godine, nakon deset godina veze.

Godine 2012. stranka za koju je radio godinama, FMLN, odlučila mu je dati priliku da se bori na izborima za načelnika općine Nuevo Cuscatlan. Bukele je dobio više od 50% glasova, a vjeran svojim obećanjima u kampanji, napravio je značajan napredak u tom području, što mu je omogućilo da tri godine kasnije postane gradonačelnik glavnog grada San Salvadora.

Supruga je bila snažan oslonac tokom predsjedničke kampanje u jednoj od najsiromašnijih zemalja na američkom kontinentu. Da je majstor marketinga, Bukele je pokazao nekoliko dana prije glasanja, kada je par potvrdio da očekuje svoje prvo dijete. Način komuniciranja, kako se i očekivalo, bio je putem poruke na Instagramu, na kojem je ponosno istaknut snimak ultrazvuka. Tokom predsjedničke inauguracije Bukele je spomenuo dijete koje očekuju. “Moramo ostaviti bolju zemlju za buduće generacije. Očekujemo našu prvu kćer, Layla će se zvati i za svu djecu svijeta moramo napraviti bolju zemlju.”

Ovo nije prvi put da se Palestinci, što muslimani, što kršćani, kandidiraju na izborima u Salvadoru. Prije petnaest godina čak su se dvojica Palestinaca kandidirala za predsjednika. Bili su to Antonio Tony Saca i Šefik Handala, čije su porodice 1912. godine stigle u Ameriku. Saca je osvojio mandat i vladao zemljom od 2004. do 2009. godine. Obje su porodice imale trgovine u Usulutanu, udaljenom seoskom trgovačkom gradu na istoku Salvadora, trgovali i družili se, a čak su i Handalin otac i majka bili kumovi na vjenčanju Sacinih roditelja.

Arapske imigrantske porodice u Latinskoj Americi iznjedrile su predsjednike Ekvadora i Argentine, najbogatijeg čovjeka u Meksiku i zvijezde poput glumice Salme Hayek i pjevačice Shakire. Ipak, izbori su posebno važni za oko 100.000 Salvadoraca palestinskog porijekla. U toj su zemlji poznati kao “Turci” zbog otomanskih pasoša koje su nosili prvi migranti. Dugo su smetali tamošnjoj eliti, zakoni iz tridesetih i četrdesetih zabranjivali su njihovu imigraciju. Oni koji su već bili tu držali su se izvan glavnih društvenih tokova, a njihova djeca van najboljih škola.

Više od 100.000 od šest miliona stanovnika Salvadora bliskoistočnog je porijekla. Uprkos diskriminaciji, a gotovo su svi iz Betlehema, uspjeli su se etablirati među najviše društvene i ekonomske slojeve u svega nekoliko desetljeća. Porodice s prezimenima Dabdoub, Safie, Nasser, Gadala i Jacir imaju u svom vlasništvu industrijske kapacitete, tvornice tekstila, banke… Porodica Siman, naprimjer, posjeduje najveći lanac robnih kuća u Srednjoj Americi, unatoč tome što su samo dvije generacije ranije morali otići iz svojih domova u Betlehemu.

Josea, odnosno Jusuf, Jorge Simana u zemlju je stigao 1917. godine. Nadajući se da će izbjeći opasnosti od života u urušenom Osmanskom carstvu, Siman i njegova porodica napustili su svoje domove u nadi da će pronaći novo tržište za kršćansku ikonografiju kojom su trgovali u Betlehemu, gradu u kojem je cvjetao vjerski turizam. Zajedno s mnogim svojim sunarodnjacima, Simanci su najprije donijeli svoju robu u Kolumbiju, ali su brzo shvatili kako je poslovna perspektiva loša, a tjerala ih je i teška klima. Tako se Siman nastanio u Salvadoru, gdje je otvorio malu trgovinu religioznih sadržaja. Život, međutim, nije bio lahak. Zbog njihovih otomanskih pasoša, i njega su kao i sve ostale istočnjake u Americi zvali “Turcima” i zabranjeno im je učešće u društvenim događajima, javnim organizacijama i državnim službama.

Može se pronaći mnoštvo dokumenata, tekstova i naučnih radova o tome kako su Palestinci koji su bježali iz svoje domovine tokom prve polovice 20. stoljeća odlučili doći u Salvador, iako je ta zemlja mnogima izgledala kao daleka, nepoželjna destinacija. Međutim, pokazalo se da je ta država bila izuzetno privlačna ljudima s Bliskog istoka, posebice trgovcima.

Ekonomija je bila nerazvijena, vlade su bile slabe i zemlja je bila jeftina. Relativno siromašna resursima, Srednja Amerika nije izazivala toliko pažnje u inostranstvu. Uprkos društvenim i političkim preprekama koje su im stajale na putu, Palestincima je Salvador bio veliki potencijal. Jose Siman imao je takvu viziju. Njegov je cilj bio uvesti savremenu maloprodaju u lokalnu zajednicu. Isprva je bilo teško: tržnica na otvorenom bila je kulturološki ukorijenjena pojava, a u Salvadoru tada nije bilo potražnje za uvoznom i luksuznom robom, osim onoga što je kupovala aristokratija. No, sredinom prošlog stoljeća, kako su imigranti nastavili dolaziti i ulagati u zemlju, gospodarstvo se počelo modernizirati i pojavila se kapitalistička klasa s istančanijim ukusima.

U svega pola stoljeća Simani su postali multinacionalna kompanija, a sistem porodičnog poslovanja pokazao se dobrim u zemlji koju je poharao rat sličan onom kakav je vođen u Libanu. Isprva je bila riječ o političkoj ideologiji, gerilskoj pobuni koju su vodili uglavnom komunisti iz srednje i više klase, no brzo je ta pobuna prerasla u masakr i građanski rat. Većina bogatijih bliskoistočnih porodica stala je na stranu proameričke vlade, strahujući kako bi pobjeda komunista značila uništenje njihovih poduzeća. Ironično, ali vlada koju su podupirali bila je prisiljena oslanjati se na izraelsku vojnu pomoć.

Međutim, nisu svi Arapi u Salvadoru bili poslovni ljudi, neki od njih, poput Šefika Handale, gajili su ogromne simpatije prema komunistima. Handala je postao vođa gerilaca u komunističkoj stranci Frente Farabundo Martí para la Liberación Nacional (FMLN), koja je uživala potporu Yassera Arafata i PLO-a. Unatoč tome što je izgubila rat, FMLN je godinama kasnije postala jedna od najvećih stranaka Salvadora, a Handala kandidat za predsjednika.

Palestinci u Salvadoru danas su neobičan spoj životnih stilova. Iako malo njih govori tečno arapski, svi oni još uvijek nazivaju svoju omiljenu hranu svojim arapskim imenima, a većina ih je zadržala leksikon pristojnog francuskog jezika koji se povremeno čuje na večernjim zabavama. Palestinska kultura izišla je iz domene privatnog, pa je tako izgrađena Plaza Palestina, koja podsjeća na betlehemske korijene većine Arapa u San Salvadoru. Trg sadrži historijske informacije o Palestini, a bilo je i onih koji su ga žestoko kritizirali zbog toga što na njemu nije spomenut moderni Izrael, čija je vlada zaprijetila povlačenjem pomoći zbog spomenika.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!