fbpx

Kako je Klej “nokautirao” četiri četnička tenka

Priča je posvećena mom bratu i velikom insanu, jednom od gazija Drugog korpusa Armije RBiH, dobitniku odlikovanja “Zlatni ljiljan” – Edinu Haračiću Kleju

 

 

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

Slobodna zvornička teritorija od samog početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu bila je stalna meta četničkih udara. Bili su to napadi velikog intenziteta, većinom praćeni jakom artiljerijskom podrškom i tehnikom koja je zbog blizine Srbije veoma brzo dolazila na ove dijelove slobodne teritorije. Redali su se stalni napadi, kako na Sapnu, tako i na Goduš, Nezuk, Teočak…

Jedan od težih napada na tom ratištu bio je onaj na Kovačeviće. Otpočeo je 20. marta 1993. godine. Mislilo se da je to još jedan od onih napada koje je agresor izvodio u cilju zastrašivanja i pokazivanja nemogućnosti našeg opstanka na ovim terenima.

Stigli smo na odredište 21. marta u jutarnjim satima. Raspoređeni smo kao ispomoć jednom od bataljona 206. zvorničke brigade u rejonu Vitiničkog polja. Polazeći na liniju, od operativaca smo saznali da nije riječ o sporadičnom napadu, već o velikoj i dugo pripremanoj neprijateljskoj ofanzivi. Rečeno nam je da će se naše snage za dan ili dva sukobiti sa snažnim četničkim snagama, potpomognutim velikim brojem dobrovoljaca iz Srbije i Rusije. Njihova pješadijska sila imat će podršku teške artiljerije i velikog broja oklopno-mehaniziranih sredstava kojima je ovdašnji teren davao odlične mogućnosti za manevriranje.

Noć između 21. i 22. marta protekla je u sporadičnoj pucnjavi. Neprekidno smo održavali i telefonsku i živu vezu kako bismo znali šta se događa na cijeloj liniji. U ranim jutarnjim satima otpočeo je jak agresorski napad zdesna, tristotinjak metara od nas. Po našim informacijama, agresorske jedinice nadirale su u velikom broju iz smjera Kiseljaka i Ravnih Njiva potpomognute tenkovima i oklopnim transporterima. Jaka artiljerijska vatra sručila se na Zečiju Kosu iz smjera Lokanja. Detonacije su bile razorne i česte, činilo se poput grmljavine. U popodnevnim satima Zečija Kosa bila je potpuno obavijena dimom. Borci 206. zvorničke brigade hrabro su, uprkos slaboj opremljenosti i nedostatku materijalno-tehničkih sredstava, odolijevali ovim napadima. U isto vrijeme na nas kreće snažan pješadijski napad praćen vatrom iz oklopnih transportera u pokretu. Naši rovovi bili su pod takvom vatrom da praktički nismo mogli podići glavu iza grudobrana.

U prvim minutama bivaju pogođeni Almir Jahić i Elvis Kadrić. Za samo nekoliko minuta iz stroja je ranjavanjem izbačeno još pet ljudi. Vodila se lavovska borba s naše strane jer se odmah moglo vidjeti da je agresor izrazito brojniji, a o prednosti u naoružanju da ne pričamo.

Odbivši napad, osjetili smo neko olakšanje, ali samo pola sata poslije kreću ponovo na kompletnu liniju na potezu Zečija Kosa – Kovačica – Kovačevići – Selimovići – Stražba. Agresor je u borbu uveo svo ljudstvo i tehniku koju je imao na raspolaganju.

Mi smo se nakon jedan sat prebacili prema Kovačevićima, a do nas je bio izviđačko‑diverzantski vod 206. brigade – Hap vod. Jaka paljba po dijelu naše linije osuta je iz protuavionskih topova. Praktično su skidali zemlju s naših grudobrana, dok su tenkovske granate selektivno pogađale jednu po jednu našu zemunicu. U svom tom haosu, uz pješadiju, na našu liniju na Vitiničkom polju kreću dvije samohotke i tri ili četiri oklopna transportera. Agresorski vojnici prišli su nam na desetak metara. Moglo se jasno vidjeti kada ih je naš “sijač” pokupio u prvom ešalonu. Padali su pokošeni osamdesetčetvorkom jedni na druge pokušavajući naći zaklon, pužući onako ranjeni pred tom smrtnom salvom. Lijevo od nas jedan transporter odmah biva pogođen; u plamenu se zabio u jedno stablo.

Iz ostalih transportera počeli su izlaziti vojnici u crnim uniformama. Potpomognuti vatrom iz transportera i praga, koje su dolazile s boka, i oni su nam uspjeli doći veoma blizu. Jedan od transportera pod vatrom skreće nadesno i ulazi u sami špic sastava, između nas i momaka iz Hap voda. Pod jakom vatrom s naše strane, specijalci se, nakon što su izgubili nekoliko ljudi, povlače i ostavljaju potpuno ispravan transporter kojem je motor još bio upaljen.

U toj žestokoj bliskoj borbi s agresorskim specijalcima bivaju pogođena još tri naša vojnika, a jedan od njih u našoj tranšeji biva smrtno ranjen u glavu. Nekako se predosjećalo da slamamo taj napad, vidjelo se da agresor ne navaljuje jednako snažno kao u jutarnjim i popodnevnim satima. Počeli smo štedjeti municiju, metaka je bilo sve manje, naročito za mitraljeze. Bili su to odlučujući momenti. Bilo je to biti ili ne biti.

Na nas tada kreće još jedan ešalon pješadije od približno 200 agresorskih vojnika. Žestoka pucnjava prolomila se Vitiničkim poljem. Bili smo odlučni da s ovih položaja nećemo uzmaknuti. Pogledao sam ispred sebe na grudobran na kojem je bilo još pet punih okvira pa sam pušku prebacio na pojedinačno pucanje.

Agresorski vojnici nisu odustajali. Pokušavali su se puzanjem dovući što bliže našim tranšejama otvarajući pritom bjesomučnu vatru. U jednom momentu neko je viknuo “bomba”. Uspio sam se okrenuti kad je detonacija odbacila čovjeka pravo na Safeta i mene. Pokušavao sam ga skinuti sa sebe, ali je tranšeja bila uska pa su moji pokušaji bili bezuspješni. U dimu i prašini osjetio sam kada ga je neko uzeo i sklonio s mene. Nečije noge, odnosno čizme, osjetio sam ispod svoje glave. Nekako sam se dočekao na lakat. Pucnjava oko nas bjesnila je bez prestanka. I dalje sam pokušavao ustati, ali ranjeni čovjek ležao je na mojim nogama i nisam se imao snage izvući.

Osjetio sam kada me neko gurnuo nazad rekavši da legnem, da sam ranjen. Nisam osjećao ništa, a onda sam gledajući i pipkajući svoja prsa shvatio da je sve natopljeno krvlju. Ponovo me neko uzeo ispod pazuha i rekao mi da se polahko naslonim na zid tranšeje. Sjeo sam i onda tek vidio čovjeka koji mi je bio na nogama. Kompletna utroba bila mu je napolju, a sanitetlija ga je pokušavao obuhvatiti oko pasa velikom maslinastom maramom. Lice mu je bilo potpuno izranjavano. Nije jaukao. Čulo se samo hroptanje. A onda je, u sljedećem momentu, duboko udahnuo i sve je prestalo.

Bio sam hipnotiziran svim tim što se dešavalo pred mojim očima, potpuno isključen od pucnjave koja je okolo bjesnila. Sanitetlija viknu momcima koji su pucali na četnike da se malo pomaknu, opipa puls na vratu vojnika koji je ležao, kratko pogleda u Jusufa i odmahnu glavom. Zatim uze drugu maramu, koju je pripremio za previjanje, i stavi je mrtvom vojniku preko lica.

U grudima mi se sve steglo. Širom otvorenih usta udisao sam zrak bezuspješno pokušavajući progutati pljuvačku. Do maločas ovaj čovjek mi je dodavao okvire, a sada više nije živ – bilo je to pravo surovo lice ovog rata. Dva momka brzo ga uzeše i odnesoše lijevo niz tranšeju. Sanitetlija, stariji prosijedi čovjek, privuče torbu i čučnu pored mene. Vikao je glasno da nadjača pucnjavu: “Šta je s tobom, junače, boli li te gdje?” Nijemo sam ga gledao odmahnuvši glavom. Raskopčao mi je košulju i protrljao rukom po prsima. “Hajde, okreni se”, reče mi. Okrenuo sam se, a on mi zadiže košulju. “Dobro je, nije ti ništa, nije ovo tvoja krv. Samo si ugruhan i ošamućen od detonacije.” Izvadio je plastičnu čuturicu i gurnuo mi je pod usta: “Hajde, popij malo, bit će ti bolje”. Voda slatkastog okusa potekla mi je niz grlo, saprala prašinu i onu pljuvačku koju sam uporno i do tada bezuspješno pokušavao progutati. Skopčao mi je košulju i pljesnuo me po ramenu govoreći: “Bit ćeš ti dobro, gazijo, bit će to sve dobro, ako Bog da.” Uzeo je svoj ranac i za tren nestao niz tranšeju.

Asif mi je pomogao da ustanem. Već sam se dobro osjećao. Stavio sam šljem, zamijenio okvir, pokušao ne misliti ni na šta drugo osim onog što se dešavalo ispred mene.

U tom momentu dotrča jedan od vojnika zadihan. “Brzo, prebacuju vas prema Kovačevićima, glavni napad ide gore.”

Izdvojilo se nas četrdesetak. Trčeći iza linije, brzo smo stigli do mjesta s kojeg su nas potom kroz šumicu uputili na odredištu. Jake detonacije odjekivale su duž čitave linije. Pola sata po našem dolasku, desno prema Kovačevićima, uspijevaju se probiti agresorski tenkovi. Mi smo ih sa svoje pozicije uspjeli izbrojati četiri, ali na vezi saznajemo da ih ide deset. Cijela naša linija osula je paljbu, ali je agresorska pješadija i dalje napredovala. Dobijamo informacije da naši neće još dugo izdržati i da nemaju sredstva kojim bismo uništili ili usporili tenkove. Bili smo zatečeni informacijama koje su neprekidno stizale i spremni na povlačenje kako branioci Kovačevića ne bi ostali u špicu i opkoljeni dođe li do proboja linija.

U tim trenucima začula se jaka detonacija. Prvi tenk, koji je već prilazio kućama, bio je u plamenu. Drugi manevrira i pokušava pobjeći, ali biva pogođen u zadnji dio. I iz njega se izvio stub dima i plamena. Jake detonacije nastavile su odjekivati, a zatim su se iz zaglušujuće pucnjave prolomili povici: “Uraaaaaaa!” U četničkim redovima nastaje potpuna panika. Vidjeli smo ih kako bježe prema obližnjem šumarku ne bi li pronašli kakav zaklon.

Od vojnika koji nam dolaze kao pojačanje saznajemo da je u prethodnih pola sata djelovanjem Mješovitog artiljerijskog diviziona Drugog korpusa potpuno razbijen agresorski napad na Kovačeviće. Tačnije, u presudnom trenutku, djelujući po agresorskim tenkovima u jeku napada, Edin Haračić Klej uspio je pogoditi i uništiti četiri tenka, nakon čega se u njihovim redovima desio “raspad sistema”.

Iza agresora ostali su potpuno ispravan transporter i velike količine materijalno-tehničkih sredstava. Rejon između Bijele Zemlje i Kovačevića postao je stupica za mnoge domaće četnike i srbijanske dobrovoljce koji su tu ostavili svoje živote. Iako nismo poznavali momke koji su rukovali “crvenim strijelama”, oni su za nas u tom trenutku bili najveći heroji. Taj su dan pripadnici 206. brdske brigade i 1. podrinjsko-muslimanske brigade, uz pomoć združenih jedinica Drugog korpusa, odbili dati i jedan centimetar slobodne zvorničke teritorije.

Ono što su agresori pripremali kao desetodnevnu ofanzivu s ciljem spajanja podrinjskih srpskih snaga s četnicima na Majevici slomljeno je za jedan dan. Ostat će zapisana nevjerovatna hrabrost Podrinjaca, koji su, uprkos velikim žrtvama, do posljednjeg momenta branili ovu slobodnu zvorničku teritoriju i uz pomoć drugih jedinica Drugog korpusa Armije RBiH do samog kraja rata ustrajali u tome.

PROČITAJTE I...

Često sam u snu čula glas koji je izgovarao tvoje ime, samo glas, lik nikad, a i tebe bih ponekad vidjela, istog onakvog kakav si bio kao mali dječak, baš istog, pa dilema oko tvog imena nisam ni mogla imati. Eto, tako si dobio ime”

Bagawat mi je izgledao kao grad za stanovanje i življenje, ali, ne, ovdje je sve bilo mrtvo. Grad mrtvih živio je dok nisu pomrli živi koji su u njemu posjećivali one koji su bili prije njih. Sada ih posjećuju samo horde turista, proračunato, najčešće iz dokone znatiželje ili intelektualne maštovitosti i radoznalosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!