Kada te političari optuže, postaneš nevidljiv i nepotreban

Na ulici me komšije i poznanici gotovo ne primjećuju. Ni carinski prijatelji. Vidim ja njih, naravno, iz daljine... Kad mi priđu blizu, okrenu se prema izlogu ili uđu u prodavnicu. Ili “ne čuju” moj pozdrav. Da, da, osjećaš da si potpuno nevidljiv. Ali, jedini od prijatelja koji se iz daljine smijao i prijateljski mahao bio je Ševkija Džiho. Nije ga bilo briga što će “svjedoci susreta” pričati

Piše: Ibrahim KAJAN

Pita me otac, kako rekoh, ko to govori o meni da sam dušmanin, je li partija, ili policija? Vraćam se tekstu. Optužuje me, kažem smrknutom očevom licu, Miroslav Šulentić, predsjednik mostarske Općinske konferencije SSRN, u svom referatu podnesenom Predsjedništvu Republičke konferencije SSRNBiH u Sarajevu, jučer održanoj.

“Šta si pisao, sine, pa te napada taj Miroslav?”, pitao me otac. “Nisam ništa pisao”, rekao sam. “Pa kako on to zna kad nisi ni pisao, pa onda nisi ni u novinama objavio?”, ibretio se moj dobri Ahmed. Rekao sam mu da je “neko tajno prenosio ‘moje’ riječi, ali na način kako ih je čuo ili mu se učinilo…”

Materijal s te konferencije Predsjedništva RKSSRNBiH distribuiran je za sjednice u široko članstvo. Jedna od takvih sjednica bila je i u našoj kvartovskoj Narodnoj fronti (carinskoj “Liri”), u kojoj je domaćica bila moja majka. Nikad mi nije rekla kako se osjećala i je li šta čula kroz zatvorena vrata od onoga što su govorili o meni. U Arhivu BiH sačuvan je taj spis:

“U okviru zamisli orijentacije za oživljavanje muslimanskog nacionalnog bića, Kajan je bio jedan od nosilaca inicijative da se u Zagrebu, zatim u Sarajevu i drugim mjestima BiH formiraju klubovi Muslimana u kojima bi se okupljali mladi intelektualci koji će, kako je on isticao, uložiti napore za konsolidaciju i efikasniji rad IVZ na nacionalnom pitanju. Kajan se zajedno sa još jednim brojem muslimana istomišljenika oslanjao na akcije ekstremnih nacionalista među muslimanskim intelektualcima u Sarajevu. Nagovještavao je i pokretanje književnog lista sa tematikom o muslimanskom duhu u jugoslavenskoj književnosti.”

Po nesreći (za mene!), tada je u opticaju bio najnoviji Takvim Starješinstva Islamske zajednice za godinu 1970. s dvije moje “programske” pjesme. Objava u Takvimu ojačala je sumnju u moju spregu s “ekstremnim nacionalistima”, odnosno njegovim glavnim i odgovornim urednikom, napadanim i prozivanim Huseinom ef. Đozom.

Na ulici me komšije i poznanici gotovo ne primjećuju. Ni carinski prijatelji. Vidim ja njih, naravno, iz daljine… Kad mi priđu blizu, okrenu se prema izlogu ili uđu u prodavnicu. Ili “ne čuju” moj pozdrav. Da, da, osjećaš da si potpuno nevidljiv. Ali, jedini od prijatelja koji se iz daljine smijao i prijateljski mahao bio je Ševkija Džiho. Nije ga bilo briga što će “svjedoci susreta” pričati.

“Ne znam šta bih rekao”, kazao mi je, “znam kako nastaju takve ‘informacije’ i kako se serviraju. Znam i iz prve ruke šta se priča. Neki dan se susretoh sa Safetom Burinom (stariji profesor Više pedagoške akademije), ko zna šta su mu sve napričali! Veli mi: ‘Ne bih ti preporučio da se viđaš s njim.’ Razmišljam da odem do Krese, sekretara mostarskog Gradskog komiteta SK, on je razuman čovjek, da mu ja ponudim svoje viđenje stvari i da te uzme u zaštitu.”

NAKON 30 GODINA, PRVA KNJIGA H. BJELEVCA! I PRVA BH. ANTOLOGIJA

Tako smo u razgovoru došli do moje kuće. “Hajdemo popiti kafu, imam jednu knjigu za tebe.” Iz Zagreba sam ponio tek izašlu romansiranu monografiju Muhameda Hifzije Bjelevca, Mostarca za kojeg više niko nije znao. Muhamed je prvi put objavljen u Zagrebu 1942, a istodobno i posljednja objavljena knjiga za dugo, dugo vremena. Sad se, godine 1970, gotovo nakon punih 30 godina, objavljuje prvi put neko od njegovih brojnih djela. Otvorio sam tu grafički lijepo uređenu knjigu i na unutarnjoj naslovnici napisao posvetu školskom drugu Ševkiji Džihi. “Bio sam kod Hivzije, upoznao ga i predao mu 10 autorskih primjeraka. Stari pisac je sjedio bolestan, u pidžami, bio je ganut. O tome sam napisao tekst, negdje ću ga objaviti…”, pričam Ševki dojmove koje ne zaboravljam.

“Ovu drugu ti ne mogu darovati, ali ću ti je pokazati. Stigla mi je iz Prištine.”

“Rilindja” je objavila albanski prijevod Tahmiščićeve antologije savremenog bosanskohercegovačkog pjesništva, prvu uopće nakon rata, naslova Suočeni sa svijetom (na albanskom: TË BALLAFAQUAR ME BOTËN. Antologji e lirikës më të re të Bosnjes e Hercegovinës 1919–1969). Ševko čita posvetu: “Dragom prijatelju i pjesniku Ibrahimu Ibn Kajanu, Ali Podrimja – Prishtinë, 12. V. 1970.”

Ševko je u 2. razredu učiteljske škole bio vjerovatno najnačitaniji mladić. Profesorica nam je bila Elbisa Ustamujić, na samom početku radne karijere. Listajući Tahmiščićevu antologiju, “pretresali” smo njegov izbor, a pomalo i oko “pogaženog” materinskog jezika zastupljenih pjesama koje smo većinom poznavali i “uživo” pratili.

Polustoljetni bosanski pjesnički luk (od Hamze Hume do nekog Gorana Đapića) u albanskom izdanju, nešto skraćenom (33 pjesnika), od izvornog, sarajevskog (godinu dana kasnije, 1970), ispunjavaju stihovi 45 pjesnika. Zanimljivo je da je Tahmiščić vrijeme poetskog moderniteta u BiH otvorio s Humom, a ne, recimo, s Ćatićem ili Bašagićem, koje uostalom nijednom riječju ni na jednom mjestu i ne spominje. Posebno je u knjizi koju lista prijatelj vidljivo odsustvo Skendera Kulenovića (koji tada živi u Beogradu, kao i Vuk Krnjević, uvršten u antologiju). Ne treba ni spominjati da antologija ne zarezuje “zaboravljene”, a žive Saliha Alića i Envera Čolakovića. Još je zanimljivija doslovna poplava ekavskog “srpskohrvatskog” jezika u BiH. Tim i takvim jezikom napisani su uvodni esej antologičara Huseina Tahmiščića, a uz njegove pjesme, ekavske su i Saita Orahovca, Izeta Sarajlića, Mehe Rizvanovića, Mubere Mujagić, ali i niza pjesnika gotovo izravnih baštinika “najljepše ijekavice jednog Kočića, Ćorovića ili Šantića” (M. Žalica, S. Šantić, D. Trifunović, V. Nastić, recimo), ili onih iz “njegoševske misli i jezika” (Karadžić, Milošević, Nogo, Vešović). Kako to danas izgleda čudno i nevjerovatno! Moćni miljenik vlasti – Tahmiščić!

U Tahmiščićevoj antologiji Suočeni sa svijetom – za divno čudo! – pojavljujem se i ja, mlad i zelen, prvotnji! Pjesme mi se zovu: Arabija druga i U očekivanju bijelog kralja. Bezbeli, na mojoj slatkoj ijekavici.

KAKO SAM NAPISAO PJESMU “LENJIN”

Živimo kod roditelja, sve manje vjerujemo da će nam se u Mostaru otvoriti neka radna perspektiva. Pismom sam zamolio tajništvo Društva književnika Hrvatske da mi pošalju pismenu ispisnicu zbog prijelaza u Društvo pisaca Bosne i Hercegovine. Rijetko izlazimo. Prijatelji su reducirani na minimalni broj. Ne želim ih dovoditi u neugodne situacije. Pogledali smo film Doktor Živago po romanesknom predlošku Borisa Pasternaka i Omarom Šerifom u glavnoj ulozi. Po gradu se pjevušila Živagova Lara. Posjetio sam u Fejićevoj Radu Budalića, starog prijatelja; kad kod njega novi sekretar sarajevskog Društva pisaca Rajko Nogo! Od njega saznajem da se priprema plenum književnika, a i da mi je objavljen ciklus pjesama u Životu. Kaže da su tu on, Radovan Karadžić i jedna pjesnikinja u “radnom posjetu”. Informiram ga da sam poslao Društvu aplikaciju za prijenos članstva iz hrvatskog u bosansko staleško udruženje. “Vidio sam”, kaže. Nisu me zadržavali, pozdravio sam ih i izašao na Fejićevu. Eh, da, potom se popila i kahva, jer kod Rade ne bi ništa, na terasi hotela “Neretva” s Džihom i njegovom zaručnicom.

U oktobru je Sloboda u saradnji s Općinskom konferencijom SSRN objavila konkurs za najbolju pjesmu posvećenu 100. godišnjici rođenja Vladimira Iljiča Lenjina. Nagrade su novčane, a prva – 70.000 dinara. Pokazujem Smaili, kažem: “Da im dignemo nagradu?”

“Da napišeš najbolju pjesmu na svijetu, ne bi ti dali nagradu”, govori i smije se. Tekstovi se šalju pod šifrom. “Pokušaj!”, kaže i smije se. Napisao sam triptih pod naslovom Lenjin, a potpisao šifrom “Lara”, nadahnut Doktorom Živagom. Ženskim imenom odvukao sam pažnju od sebe. Koverta je otišla.

Približavala se Nova 1971. Otputovali smo u Zagreb da je sa Smailinim roditeljima dočekamo.

Nakon povratka, u sunčanom i vjetrovitom danu prelazio sam Carinski most. U susret mi je išao Mišo Marić. Zbog slučaja u “Abraševiću” bio sam krajnje distanciran. Zaustavi me kao da nikad ništa nije bilo. “Znaš li da je Skender Kulenović u bolnici na Bijelom brijegu?” Nisam znao. “Pitao je za tebe. Nego, onaj konkurs za pjesmu o Lenjinu je završen, nagrade podijeljene.” Gledao me pozorno, kao da želi pročitati moje skrivene misli. “Na svečanoj akademiji u Narodnom pozorištu uručene su druga i treća nagrada. Drugu je pokupio Srebren Dizdar, učenik Gimnazije, a treću jedna učenica. Nije otkriveno ko je napisao prvonagrađenu. Sumnjali smo da je ta pjesma Lenjin možda i prepisana. Išao sam i Skenderu da mi pomogne. Misli da ima ‘nešto’ tvog, ali je na kraju rekao – ‘ne znam čija bi bila’. Pa znaš li ti ko je ‘Lara’?”, pričao je i nije se znalo kad će završiti do tog izravno lansirana pitanja.

“Znam, to je moja supruga. Ona je ostala u Zagrebu, pa ću ja donijeti treću kopiju i podatke.” List Sloboda, mada je u tri svoja broja pozivao “Laru” da se javi, nikada nije donio informaciju koju sam im predao: “Lara” je Smaila Kajan, kojoj su, preko mene, uručili 70.000 dinara, ali list nikada nije objavio taj podatak. Zašto? Novinar u redakciji mi je rekao: “Znaš šta, da ti, Ibrahime, dobiješ i Nobelovu nagradu, Sloboda to neće objaviti.”

“ŽIVOT” O SRBIZIRANJU “JEZIKA U BOSNI I HERCEGOVINI”

Prije nego što je distribuiran dvobroj Života 11-12, za novembar i decembar 1970, buknule su polemike – bolje reći, bezočni napadi na glavnog urednika Maka Dizdara. Taj je dvobroj plasirao skupinu tekstova autora koji su se odazvali pozivu redakcije da sudjeluju u anketi “Tradicija, teorija i sadašnja praksa u primjeni književnog jezika u Bosni i Hercegovini”. Posebno nezadovoljstvo “praksom u primjeni književnog jezika u Bosni i Hercegovini” svojim su odgovorima izrazili dr. Muhamed Filipović, Veselko Koroman, Alija Isaković, Vitomir Lukić, Nikola Martić i Mak Dizdar.

“Praksa u primjeni” jezika iznevjeravala je bitna načela kreatora Pravopisa srpsko-hrvatskog, odnosno hrvatsko-srpskog jezika. Pravopis je inaugurirao istočnu i zapadnu varijantu, koje su, zapravo, funkcionirale kao jezici dvaju naroda, Srba i Hrvata. Utvrđeno je da je udio bosanske leksike u rječniku sveden na neprimjetan minimum, da je brojne lekseme proglasio lokalizmima, tuđicama i arhaizmima. Za jezik u BiH govorilo se da je susretište i prožimanje “istočne i zapadne varijante”, ali da se nipošto ne može tvrditi da je riječ o “trećoj, bosanskoj varijanti”.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Vidi, upravnik pošte, notorni četnik koji je tri mjeseca prije svršetka rata skinuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, bacio je oko na moju kolegicu, Safija se zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka troje djece, vrijedna i odgovorna na poslu, ono, baš žena o sebi pri sebi. Ovaj, opet, navalio k’o sivonja...”

“Imam muštuluk za tebe!”, reče mi dok smo se rukovali. “Kakav je sad muštuluk?”, pomislih. Nisam očekivao ništa lijepo. “Vidi, nemoj još ništa nikome govoriti, dobitnik si nagrade ‘Antun Branko Šimić’.” Očito je vijest još vrela, bit će da upravo dolazi sa završenog sastanka žirija za dodjelu nagrada. Na natječaj sam poslao zbirku Mysterium, dorađeni rukopis koji je bio odbijen u “Svjetlosti”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!