Kad zavlada licemjerje: Akcija turske vojske ujedinila komunjare, naciste i cioniste

Koliki ološ treba biti da bi se tridesetak miliona ljudi, koji žive u četiri vrlo različite države, govore četiri različita jezika, glasaju za vrlo različite političke opcije i partije, gurnulo pod kišobran jedne staljinističke nazovipartije, koja politiku “vodi” ubijajući civile često omraženim metodom, bombašima samoubicama

 

Piše: Bojan BUDIMAC

 

Znam da sam mnogo puta na stranicama Stava napisao da je (lingvističko) miješanje Kurda i pripadnika i/ili simpatizera terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK) pogrešno i skandalozno, te da je to najveća prepreka razumijevanju Turske, a i šire, razumijevanju regije. Međutim, sada ću biti mnogo direktniji – oni koji to čine jesu dno dna. Bilo da su političari (oni bi morali znati ko je ko, i znaju to dobro), bilo da su žurnalisti (oni bi također morali znati ko je ko, plus ne bi smjeli biti papagaji onih prvih), bilo da su (neobaviješteni) konzumenti vijesti (neznanje nije opravdanje).

Pretjerujem? Nimalo! Koliko treba biti glup i/ili maliciozan (ili oboje) pa da se populacija od tridesetak miliona reducira na bandu trgovaca narkoticima, oružjem i ljudima? Hajde da i pretpostavimo kako velika većina tih glupih i/ili malicioznih ne zna za tu (tamnu) stranu PKK-a, a ne zna jer se PKK i njegovi derivati glancaju u zapadnim medijima godinama. Svejedno ostaje pitanje koliki ološ treba biti da bi se tridesetak miliona ljudi, koji žive u četiri vrlo različite države, govore četiri različita jezika (“tepaju” im da su to dijalekti iako se međusobno ne razumiju), glasaju (ako imaju taj “luksuz” – na sjeveru Sirije ga nisu imali) za vrlo različite političke opcije i partije, gurnulo pod kišobran jedne staljinističke nazovipartije, koja politiku “vodi” ubijajući civile često omraženim metodom, bombašima samoubicama?

Od početka antiterorističke operacije “Izvor mira” turskih vojnih snaga zapadna štampa je preplavljena naslovima tipa Izdaja Kurda ili Izdaja saveznika. Ako za sada ostavimo “izdaju” po strani, netačnost prvog – redukcija kurdskog naroda na PKK – već sam objasnio. Drugi, pak, gdje je PKK uzdignut na nivo saveznika podsjetio me je na jedno predavanje Chasa Freemana, čuvenog američkog diplomate. Govoreći o atrofiji diplomatskog rječnika, Freeman kaže: “Danas, da bi se opisala bilo kakva vrsta i udaljenih kooperativnih međunarodnih veza, koliko god da su efemerne, nazivaju se ‘savezništvo’. Ova riječ toliko je rastegnuta, omekšana i zamagljenog značenja da je postala semantička nula.” Šta hoću da kažem? Samo to da savezništvo u diplomatskom rječniku označava najviši stepen međudržavnih odnosa. Na ljestvici ispod su antante (sporazumi o razumijevanju), protektoratski i klijentistički odnosi. Mogućnost “savezništva” između zemlje poput SAD-a i non-state aktera poput PKK-bande jeste nonsens. Urednici koji izbacuju takve naslove to bi morali znati.

NATO jeste savezništvo, a to nas dovodi do riječi “izdaja” iz navedenih klišeiziranih naslova. Izdaja saveznika, i. e. Turske, desila se “davno”, u vrijeme Obamine administracije, koja je odlučila da im kao alat za borbu protiv ISIL-a posluži “redizajnirani” PKK. Uzgred, da se radi o PKK-u, a ne o Kurdima, Sirijskim demokratskim snagama (SDF) itd., prosto je smiješno i dosadno dokazivati. Toliko je materijala koji to nedvosmisleno potvrđuju – počev od priznanja tadašnjeg sekretara odbrane SAD-a Asha Cartera prilikom svjedočenja pred Senatom 2016. godine, pa sve do hvastanja američkog generala Raymonda Thomasa o “rebrandiranju” te bande godinu poslije. Navodim samo dva najnotornija primjera. U suštini, dokazivanje te činjenice predstavlja gubljenje vremena jer zapadni političari, koji sada skiče u odbranu PKK-a, veoma dobro znaju činjenice. Od onih kojima je najviše pjene trglo na usta protiv turske antiterorističke akcije najsmješniji (ili najtužniji?) jeste Lindsey Graham, senator koji je natjerao Asha Cartera da prizna da su tzv. Jedinice narodne zaštite (YPG) zapravo PKK.

Apsurdnost glede savezništva najbolje je ilustrirao predsjednik Erdoğan: “Pitao sam kancelarku Merkel da li su primili YPG u NATO, a da me nisu obavijestili”, rekao je u nedjelju opisujući telefonski razgovor s njemačkom kancelarkom.

Brže-bolje uvedeni embargo na izvoz oružja Turskoj od turskih “saveznika”, prije svega Njemačke i Francuske, gargantuanski su spomenici licemjerju. U tome se naročito ističe aspirant na slavu Napoleona – Macron. Svojevremeno, kada je Njemačka uvela embargo na oružje Saudijskoj Arabiji, nakon klanja i tranžiranja saudijskog novinara Džemala Kašogija u prostorijama konzulata u Istanbulu, Macron je to nazvao “demagogijom” i veselo nastavio izvoziti oružje koje kraljevstvo upotrebljava u genocidu nad Jemencima.

PKK je alat koji je mijenjao ruke nebrojeno puta. Sada se nudi sirijskom režimu. Jedan aspekt tog prostituiranja ostao je relativno neosvijetljen na Zapadu. Da ne govorimo o tome da osuđujući izvještaji Amnesty Internationala o regrutiranju djece (kidnapiranju najčešće) ili etničkom čišćenju jednostavno nisu zanimali zapadne mainstream medije. Rijetki su tekstovi poput članka Roya Gutmana u magazinu The Nation od 7. februara 2017. godine iz kojeg se vidi PKK-ova saradnja s ISIL-om i etničko-revolucionarno čišćenje teritorija pod njihovom kontrolom.

Jedini presedan, pored tog teksta (koji je pisao dobitnik Pulicera), jeste izvještaj BBC-a o puštanju ISIL-ovih boraca (sa sve oružjem) i njihovih porodica iz Rake od 13. novembra 2017. godine. Oba priloga od krucijalnog su značaja da bi se shvatilo nepostojanje bilo kakvih skrupula te bande, koja će (‘ladno) pustiti sve ISIL-ovce ponovo (i vjerovatno ih naoružati). Koincindentalno, Trump je nekih pola sata nakon što sam napisao prethodnu rečenicu tvitnuo o vjerovatnoći da će PKK puštati ISIL-ovce “kako bi nas naveli da se umiješamo”.

No, spomenute vrlo kratke ekspozicije pravog lica organizacije ne bave se jednim van Turske potpuno ignoriranim aspektom saradnje s ISIL-om – transferom terorističkih tehnologija. PKK ima dugu historiju samoubilačkog bombardiranja, počev od devedesetih prošlog stoljeća. Međutim, do 2015. godine samo su se individue samoeksplodirale. Pojava automobila bombi u PKK napadima u Turskoj direktna je posljedica transfera znanja od ISIL-a. Kopanje tunela ispod tursko-sirijske granice također je nešto što veoma podsjeća na ISIL, a o čemu nema ni spomena u medijima van Turske.

Čak i da odložimo mozak na čiviluk i povjerujemo raznim “chomskyjima” da su SAD aktivno učestvovale u kreiranju “sekularnog, feminističkog, ekološkog, samoupravno socijalističkog raja direktne demokratije” (bez izbora), ostaje pitanje zašto su tom raju na zemlji potrebni spomenuti tuneli. Međunarodne trgovine radi? Pa s obzirom na to da su PKK-u u tom smislu specijalnosti narkotici, oružje i ljudi…, ima logike.

Preovladavajući mit da je PKK, pod kojom god sirijskom skraćenicom da se vodi, “strašna kopnena sila” koja je pobijedila ISIL, još se jednom u posljednjih godinu i po mrvi pred očima cijelog sveta, koji unatoč jasno vidljivoj realnosti apsurdno i dalje u njega vjeruje. Poslije busanja u grudi o borbi do posljednje kapi krvi slijedi podvijanje repa, bježanija i pakost oslobađanja ISIL-ovaca. Sasvim odgovarajuće organizaciji koja jedino umije provoditi terorističku taktiku “udri i bježi”. Ni desetine hiljada kamiona naoružanja niti američka obuka od toga ne može napraviti ništa slično armiji. A pobjeda nad ISIL-om? Ona najviše liči na onaj dječiji vic o slonu i mišu koji prelaze preko mosta, kad će miš: “Ala tutnjimo!”

Iako najavljivana i dugo očekivana antiteroristička operacija “Izvor mira” – ime nije slučajno jer ondje gdje je započeta jesu teritorije s dosta izvora, “ayn” na arapskom znači izvor – pomrsila je konce svim igračima u regiji. Predsjednik Erdoğan rekao je u ponedjeljak (iz Azerbejdžana) da je (parafraziram) najpogođeniji onaj koji najviše skiči. Rekao bih da je Izrael na vrhu te dugačke liste narikača za PKK-istanom. (Činjenica je to koja bi mogla otvoriti oči salonskim propalestinskim aktivistima koji su se slijepo pridružili medijskom linču Turske.)

Poplava najcrnje propagande bila je očekivana. Uostalom, tokom operacije “Maslinova grana” već smo imali priliku vidjeti cio taj repertoar. Međutim, ne može se pripremiti za ovoliki cunami. Kvantitet i nije toliko za čuđenje, koliko činjenica da su radi odbrane jedne terorističke organizacije u isti rov uskočili dobrovoljci svih političkih opcija. Rame uz rame na frontovima Twittera i Facebooka jesu komunjare, nacoši, cionisti, ljevičari, desničari, (američki) neokonzervativci, konzervativci, demokrate, progresivci, liberali, izvinjavam se ako sam nekog preskočio. Prosto je zadivljujuća ujedinjujuća sila te organizacije nimalo različite od ISIL-a.

Orvelovski do koske.

 

 

PROČITAJTE I...

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko alarmantno da nije činjenice da se baš u ovom kontekstu dešava gotovo sinhronizirano etiketiranje BiH kao “tempirane bombe” ili “legla džihadista” od mnogo važnijih političkih faktora iz Evrope i svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!