KAD U POMOĆ PRISKOČI ROKENROL

Sreće kakve već jesam, odmah po ulasku, korak-dva od vrata, doslovno nalijećem na usputnog poznanika N. i nekog nepoznatog mi lika skupa s njim. Vidim, odnosno čujem, da sam N. prekinuo u zažarenom naklapanju o njemu omiljenim, napabirčenim sufijskim temama, uočavam i obavezni poluosmijeh, kojim nastoji svojoj retoričkoj šupljari dati dodatnu notu uvjerljivosti

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Nakon džume ulazim u jedan od obližnjih kafića, neatraktivnih i slabo posjećenih, nadajući se da nikog znanog mi neću sresti, da ću sit, presit praznih, neproduktivnih priča, zbog kojih sam se, u biti, i povukao u samonametnutu poluizolaciju, zasjesti u neki ćošak, kahvenisati i u miru odšutjeti, ali baš odšutjeti, ne misleći pritom ni o čemu, ni o kome.

No, sreće kakve već jesam, odmah po ulasku, korak-dva od vrata, doslovno nalijećem na usputnog poznanika N. i nekog nepoznatog mi lika skupa s njim. Vidim, odnosno čujem, da sam N. prekinuo u zažarenom naklapanju o njemu omiljenim, napabirčenim sufijskim temama, uočavam i obavezni poluosmijeh, kojim nastoji svojoj retoričkoj šupljari dati dodatnu notu uvjerljivosti, a nije mi promakla ni kratka stanka, uobičajena u njegovim raspamećenim solilokvijima kojim, opet, – zagledan u daljinu, u samo njemu znana duhovna prostranstva, nedokučiva njegovim sagovornicima, tačnije publici, jer ovaj bezazleni ali prenaporni čovjek razgovarati ne umije – želi svoju isforsirano teatralnu priču uozbiljiti, dati joj, barem on tako misli i neprestano na tome radi, prijeko potrebnu dozu duboke, samozatajne mističnosti.

Dakle, ulazim u kafić, N. me uočava, prekida priču, ustaje, ne skida namješteni poluosmijeh, pruža mi ruku i nudi da im se pridružim. Prihvatam, premda znam šta me čeka, ali, razmišljam, ako sam i pored predostrožnosti upao u klopku, neću uzmicati, bježati, a gnjavažu ću već nekako izdržati. Nije prva, a vjerovatno ni posljednja.

Prije no što sam sjeo, N. predstavlja svog “sabesjednika”, ime sam mu zaboravio, i reče da je doktor.

– Doktor medicine ili doktor za rokenrol – našalih se.

– Oboje. Dobro si potrefio, on odlično svira gitaru – reče N. a zatim predstavi mene i, onako usput, njemu svojstveno, nepromišljeno, dodade:

– On je profesor. Objavio je nekoliko knjiga, ali nije poznat. Povremeno nešto piskara za neke novine, međutim… Kako se, ono, zovu te novine?

Savremena žena.

– Čuj, Savremena žena?! Kako možeš pisati za takve novine?

– Zašto da ne? Imaš nešto protiv žena?

– Ne, ali… Nebitno. Nego, da nastavim. Kao što rekoh…

– Jesi li svirao u nekom bendu – upitah mlađahnog ljekara.

– Da, jesam – reče i pogleda me zahvalno – ali kratko, dva-tri mjeseca, teško je bilo uskladiti obaveze na fakultetu i rad s bendom. A Vi? Bavili ste se muzikom?

– Da, nekad davno. Počeo sam snimati i album u studiju Paše Ferovića u Sarajevu, ali nije išlo i ne žalim zbog toga, ko zna kuda bi me sve to skupa odvelo.

– Zaista? Pa, Paša je čuveni producent! A zašto nije išlo?

– I, samo da znate, tri su vrste šejhova! Prvi je…

– Vidi, Paša jeste najbolji, ali i najneodgovorniji, svi muzičari u Sarajevu to znaju. Bilo je nemoguće raditi s njim, barem su moja iskustva takva. Nije poštovao dogovore, termine, rokove… Eto zašto nije išlo.

– Jeste li nešto snimili?

– Svaki muršid je šejh, a svaki šejh nije muršid i mnogi to ne znaju! Pa, da pojasnim o čemu se…

– Samo jednu pjesmu, a i to uz pomoć Miće Vukašinovića, koji je Pašu na jedvite jade izvlačio iz kafane i odvodio u studio. Primjerice, a da bih ti ugrubo približio o čemu se tu radilo i kako se uopće radilo, u studiju smo proveli ne više od dvadeset radnih sati, a u kafani dvije hiljade. Na koncu, okončao sam tu bezvezariju, digao ruke od svega i nisam se ponovo vraćao muzici.

– Uredu, shvatam, ali zašto niste pokušali snimiti album u nekom drugom studiju?

– Bilo je preskupo, nisam mogao platiti enormne troškove snimanja i studijske muzičare, a bend nisam imao, tako da…

– Eto, odoh ja. Imam nekog neodložnog posla – reče N. i, jedva prikrivajući ljutnju, napusti kafić.

Mlađahni ljekar ne reče ništa, a nije ni trebao, na čehri mu je sve pisalo. Duboko i s olakšanjem othuknu, pogleda me pogledom punim zahvalnosti, svjestan da sam ga izvadio iz za njega neugodne situacije, na koncu reče da bi i on trebao poći, pruži mi ruku i kroz osmijeh upita:

– Vi ste se sigurno šalili kad ste rekli da pišete za novine Savremena žena? Je li tako?

– Naravno! Pa, vidio si kako me je predstavio! Kao piskaralo! Tako se s njim priča!

Dečko ode, a ja napokon zasjedoh za sto u ćošku, da u miru kahvenišem i odšutim, ali baš odšutim, ne misleći pritom ni o čemu, ni o kome. I nisam.

PROČITAJTE I...

Vidi, upravnik pošte, notorni četnik koji je tri mjeseca prije svršetka rata skinuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, bacio je oko na moju kolegicu, Safija se zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka troje djece, vrijedna i odgovorna na poslu, ono, baš žena o sebi pri sebi. Ovaj, opet, navalio k’o sivonja...”

“Imam muštuluk za tebe!”, reče mi dok smo se rukovali. “Kakav je sad muštuluk?”, pomislih. Nisam očekivao ništa lijepo. “Vidi, nemoj još ništa nikome govoriti, dobitnik si nagrade ‘Antun Branko Šimić’.” Očito je vijest još vrela, bit će da upravo dolazi sa završenog sastanka žirija za dodjelu nagrada. Na natječaj sam poslao zbirku Mysterium, dorađeni rukopis koji je bio odbijen u “Svjetlosti”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!