fbpx

KAD U POMOĆ PRISKOČI ROKENROL

Sreće kakve već jesam, odmah po ulasku, korak-dva od vrata, doslovno nalijećem na usputnog poznanika N. i nekog nepoznatog mi lika skupa s njim. Vidim, odnosno čujem, da sam N. prekinuo u zažarenom naklapanju o njemu omiljenim, napabirčenim sufijskim temama, uočavam i obavezni poluosmijeh, kojim nastoji svojoj retoričkoj šupljari dati dodatnu notu uvjerljivosti

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Nakon džume ulazim u jedan od obližnjih kafića, neatraktivnih i slabo posjećenih, nadajući se da nikog znanog mi neću sresti, da ću sit, presit praznih, neproduktivnih priča, zbog kojih sam se, u biti, i povukao u samonametnutu poluizolaciju, zasjesti u neki ćošak, kahvenisati i u miru odšutjeti, ali baš odšutjeti, ne misleći pritom ni o čemu, ni o kome.

No, sreće kakve već jesam, odmah po ulasku, korak-dva od vrata, doslovno nalijećem na usputnog poznanika N. i nekog nepoznatog mi lika skupa s njim. Vidim, odnosno čujem, da sam N. prekinuo u zažarenom naklapanju o njemu omiljenim, napabirčenim sufijskim temama, uočavam i obavezni poluosmijeh, kojim nastoji svojoj retoričkoj šupljari dati dodatnu notu uvjerljivosti, a nije mi promakla ni kratka stanka, uobičajena u njegovim raspamećenim solilokvijima kojim, opet, – zagledan u daljinu, u samo njemu znana duhovna prostranstva, nedokučiva njegovim sagovornicima, tačnije publici, jer ovaj bezazleni ali prenaporni čovjek razgovarati ne umije – želi svoju isforsirano teatralnu priču uozbiljiti, dati joj, barem on tako misli i neprestano na tome radi, prijeko potrebnu dozu duboke, samozatajne mističnosti.

Dakle, ulazim u kafić, N. me uočava, prekida priču, ustaje, ne skida namješteni poluosmijeh, pruža mi ruku i nudi da im se pridružim. Prihvatam, premda znam šta me čeka, ali, razmišljam, ako sam i pored predostrožnosti upao u klopku, neću uzmicati, bježati, a gnjavažu ću već nekako izdržati. Nije prva, a vjerovatno ni posljednja.

Prije no što sam sjeo, N. predstavlja svog “sabesjednika”, ime sam mu zaboravio, i reče da je doktor.

– Doktor medicine ili doktor za rokenrol – našalih se.

– Oboje. Dobro si potrefio, on odlično svira gitaru – reče N. a zatim predstavi mene i, onako usput, njemu svojstveno, nepromišljeno, dodade:

– On je profesor. Objavio je nekoliko knjiga, ali nije poznat. Povremeno nešto piskara za neke novine, međutim… Kako se, ono, zovu te novine?

Savremena žena.

– Čuj, Savremena žena?! Kako možeš pisati za takve novine?

– Zašto da ne? Imaš nešto protiv žena?

– Ne, ali… Nebitno. Nego, da nastavim. Kao što rekoh…

– Jesi li svirao u nekom bendu – upitah mlađahnog ljekara.

– Da, jesam – reče i pogleda me zahvalno – ali kratko, dva-tri mjeseca, teško je bilo uskladiti obaveze na fakultetu i rad s bendom. A Vi? Bavili ste se muzikom?

– Da, nekad davno. Počeo sam snimati i album u studiju Paše Ferovića u Sarajevu, ali nije išlo i ne žalim zbog toga, ko zna kuda bi me sve to skupa odvelo.

– Zaista? Pa, Paša je čuveni producent! A zašto nije išlo?

– I, samo da znate, tri su vrste šejhova! Prvi je…

– Vidi, Paša jeste najbolji, ali i najneodgovorniji, svi muzičari u Sarajevu to znaju. Bilo je nemoguće raditi s njim, barem su moja iskustva takva. Nije poštovao dogovore, termine, rokove… Eto zašto nije išlo.

– Jeste li nešto snimili?

– Svaki muršid je šejh, a svaki šejh nije muršid i mnogi to ne znaju! Pa, da pojasnim o čemu se…

– Samo jednu pjesmu, a i to uz pomoć Miće Vukašinovića, koji je Pašu na jedvite jade izvlačio iz kafane i odvodio u studio. Primjerice, a da bih ti ugrubo približio o čemu se tu radilo i kako se uopće radilo, u studiju smo proveli ne više od dvadeset radnih sati, a u kafani dvije hiljade. Na koncu, okončao sam tu bezvezariju, digao ruke od svega i nisam se ponovo vraćao muzici.

– Uredu, shvatam, ali zašto niste pokušali snimiti album u nekom drugom studiju?

– Bilo je preskupo, nisam mogao platiti enormne troškove snimanja i studijske muzičare, a bend nisam imao, tako da…

– Eto, odoh ja. Imam nekog neodložnog posla – reče N. i, jedva prikrivajući ljutnju, napusti kafić.

Mlađahni ljekar ne reče ništa, a nije ni trebao, na čehri mu je sve pisalo. Duboko i s olakšanjem othuknu, pogleda me pogledom punim zahvalnosti, svjestan da sam ga izvadio iz za njega neugodne situacije, na koncu reče da bi i on trebao poći, pruži mi ruku i kroz osmijeh upita:

– Vi ste se sigurno šalili kad ste rekli da pišete za novine Savremena žena? Je li tako?

– Naravno! Pa, vidio si kako me je predstavio! Kao piskaralo! Tako se s njim priča!

Dečko ode, a ja napokon zasjedoh za sto u ćošku, da u miru kahvenišem i odšutim, ali baš odšutim, ne misleći pritom ni o čemu, ni o kome. I nisam.

PROČITAJTE I...

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!