Ispod sobe u kojoj je spavao bio je gazdin kafić. Društvo se jedne večeri zanijelo i zapilo, a on je na prozoru pušio cigaretu. U posebnom zanosu bio je gazda, čija se pamet, uslijed alkohola, raspustila, a jezik razvezao. Najprije se počeo dičiti svojim imanjem, a onda to pravdao riječima kako je sve to po zasluzi jer nije on džaba palio i ubijao. Konačno, iz svog ratnog asortimana, gazda je izdvojio nekoliko zlodjela imenujući mjesto u kojem ih je počinio
. Efendija, očito rezigniran tim “bajramskim muslimanima” (a, kasnije ću saznati, i nekim privatnim razmiricama koje je imao s takvima), dočekao bi svojih pet minuta pa bi bajramsku hutbu razvukao mimo svih uobičajenih formi i normi. Znalo je to prebaciti sahat vremena, što bi, računajući i vrijeme od sabaha, izišlo i na tri sahata. Studena januarska ili februarska jutra, džamija bez grijanja i sveukupan splet okolnosti sviju bi dovelo na rub usijanja pa se samo čekalo kad će ko ustati i zagalamiti. Niko nije ustajao, a i efendija je uporno tjerao po svom. Međutim, već po izlasku iz džamije i definitivnom okončanju “agonije”, oni kojima se efendija “svetio” prigušenim tonom spominjali bi njegovu užu i širu familiju u kontekstima koje ovdje nije primjereno spominjati. Sve bi se to nastavilo po bajramskim kahvama i sijelima, uz redovno obećanje: “Zapamtit će on kad me je više vidio u džamiji!” I opet bi otišli i proživljavali isto. Danas efendija više nije u toj džamiji, a većina spomenutih više nije na ovom svijetu. “Sveti li se” nekome drugom, na nekom drugom mjestu, nije mi poznato.</p>
<p>Nije moje da sudim – tako se i u hutbama, posebno bajramskim postavljam – ali imam pravo da se čudim i, shodno tome, iznesem svoj stav. A moja bajramska iščuđavanja sliče jedna drugom k'o jaje jajetu. Naime, znam jednog mladog insana, skoro da smo i vršnjaci. Nismo nešto prisni, ali se međusobno uvažavamo kad se sretnemo, premda se i ne srećemo prečesto. Znali smo popiti kahvu i popričati, onako, o životu. Dugo mu nije išlo. Pokušavao je svašta nešta, ali nikako da krene. Na momente sam imao neodoljiv osjećaj da preda mnom sjedi još neotkriveni član porodice Trotter iz legendarnih <em>Mučki</em>. Konačno se skrasio na jednom radnom mjestu, bezbeli fizički zahtjevan posao, oženio se i dobio djecu. Bio je vanredno dobar radnik s vanredno čudnom naravi, pa bi, svako malo, davao ili dobivao otkaz, odlazio i ponovo se vraćao na stari posao.</p>
<p>Jednom mi je ispričao da je još kao maloljetnik odveden u logor, Dretelj ili Heliodrom, nisam posve siguran. Degenek koji je dobio pamtit će dok je živ. Nema šta mu nisu radili. Znali su ga izvesti iz hangara i tjerati da ručnom pilom ispila hrpu drva, a da pri tom mora glasovno imitirati motornu pilu. Zamišljao sam ga kako, s ionako slabašnim glasom, oponaša motorku. Normalan mozak bi mu platio da to ne radi, ali… Kada bi pred mrak obavio posao i bio vraćen u svoju ćeliju, stražari bi tražili da im, nakon svega, pjeva. Jasno, nije samo on prolazio kroz ovakve torture. Jednom postarijem čovjeku tražili su da pjeva nešto strano – lično mi je to prepričao više puta – što, siromah, nije mogao jer teško da je, osim rahmetli Safeta, Himze, Zaima i Mehe, išta drugo i slušao. Na agresivno insistiranje, praćeno udarcima kundakom, čovjek se u muci ipak snašao pa je repovao (ili na neki tome sličan način odrecitirao) neke od kur'anskih sureta koje su mu pale na pamet. Dosjetka je upalila. U tom, kako sam kaže, džehenemu proveo je cijelih sedam mjeseci.</p>
<p>Poslije ga neko vrijeme nisam viđao. Čuo sam da je našao neki bolji posao i to je sve. A onda mi je, opet uz kahvu, ispričao šta mu se sve izdešavalo u tom periodu. Iole solidan pisac ili režiser imao bi sjajan materijal za vrhunski roman ili film. Uglavnom, bilo je ovako.</p>
<p>Na starom radnom mjestu bilo je kako je bilo. Dobar radnik, slaba plaća, a narav gadna. Čuo za njega neki gazda iz Hercegovine i javio mu se s ponudom da radi za njega. Neko vrijeme bio je na probnom radu i pokazao se odlično. Gazda, inače katolik, ponudio mu odličnu dnevnicu, hranu i smještaj, pa dileme nije bilo. Radio je tu nekoliko mjeseci i napokon stao na noge, kupio auto, digao kredit i uzeo kuću, žena i djeca vidno živnuli. Kada je jedne prilike u gazdinoj kući izbio požar i, kako nije bio puno muških glava u blizini, on se dao na posao i u toj frtutmi spasio gazdino dijete iz sobe koju je već uveliko gutao plamen. Koliko mu je ugled kod gazde porastao, toliko ga je dokusurilo nešto drugo.</p>
<p>Ispod sobe u kojoj je spavao bio je gazdin kafić. Društvo se jedne večeri zanijelo i zapilo, a on je na prozoru pušio cigaretu. U posebnom zanosu bio je gazda čija se pamet, uslijed alkohola, raspustila, a jezik razvezao. Najprije se počeo dičiti svojim imanjem, a onda to pravdao riječima kako je sve to po zasluzi jer nije on džaba palio i ubijao. Konačno, iz svog ratnog asortimana, gazda je izdvojio nekoliko zlodjela imenujući mjesto u kojem ih je počinio.</p>
<p>Nikada ne bih volio saznati kako se u tom trenutku osjećao čovjek koji je na prozoru iznad pušio cigaretu jer je baš on bio iz tog mjesta, baš je njegova kuća spaljena i baš nekoliko njegovih najbližih nije izvuklo živu glavu.</p>
<p>Pričao mi je kako danima poslije toga nije dolazio sebi. Ni sam ne znajući zašto, nastavio je raditi još nekoliko dana na istom mjestu, ali njegovo tijelo nije bilo njegovo, a njegova duša nije bila tu. Ni sam nije znao gdje je bila.</p>
<p>Brzo je promijenio posao i gazdu.</p>
<p>I sad se sretnemo, ali dosta rijetko. Znam tek toliko da je živ i da ima zlatnu djecu.</p>
<p>I da ne ide u džamiju ni na Bajram.</p>
<p>Ne pada mi napamet da glumim efendiju s početka teksta, ali se iz dubine duše čudim ovom čovjeku. Nakon svega, ne otići ni na Bajram.</p>
<p>Ja to, vala, ne mogu svariti.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
I kruška i šljiva, sve “uz Božiju pomoć”
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo