KAD SE KUĆOM PJESMA PROLOMI

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Iz minijaturne bašče uzimam mrkvu. Metar dalje, na suprotnoj strani ograde, komšija B. čuči i razgovara sa psom. Da, baš razgovara, prisno. Inače, iz razloga znanih i njemu i meni, nebitnih, pa ih neću ni navoditi, B. me ignorira, ne pozdravlja i ne podnosi, pa tako i ovom prilikom.

Dok ćaska sa psom, gradi se da me ne primjećuje. Doduše, ne smeta mi to, ama nimalo, jer osjećanje odbojnosti je obostrano, ali, ipak, reda radi, obraćam mu se:

– Kako si B.?

– Dobro. Je l’ to spremaš ručak il’ zimnicu – bocnu i ne pogledavši me.

– Da, grah.

– Kad nema ništa bolje, dobar je i grah – bocnu ponovo i usta iskrivi u nešto nalik na osmijeh.

– Baš tako. Nego, da ti kažem, a možda nisi znao, kad nema ništa bolje, dobra je i vutra, a ni ljepilo nije za odbaciti.

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje. Očito, šokiralo ga je moje poznavanje njegovog “maternjeg” jezika, pa se usuka u sebe, pogleda me još jednom, sad već s vidnim, neskrivenim poštovanjem, okrenu se i ode.

– E, nek’ si mu skres’o! Tako se s njim priča! Koji je to smrad, koja nesorta! Onaj je ker veći i bolji čovjek od njega – reče komšija M. naslonjen s cigaretom u ruci na ogradu, a ja samo odmahnuh rukom i zabavih se čišćenjem i pranjem mrkve.

Uzgred, o poganom komšiji B. još samo nešto i u najkraćem, a zatim ga s gnušanjem arhiviram i ušuškavam u temeljiti zaborav. Ovaj ogavni lik, osim ignorancije i sitnih tolerirajućih bockanja, u svojoj hinjskoj osionosti prema meni nikad nije išao ni milimetar dalje: odlično je znao gdje je granica iliti crvena linija i da nije pametno ozbiljnije kačiti se sa mnom, pa je dobro, ali baš dobro pazio da ne napravi taj milimetar viška. I nije.

Grah je skuhan, odličan, pravi vojnički, baš onakav kako su me naučili praviti ga kuhari u Vršcu, gdje sam robijao vojni rok i gdje sam za kaznu, zato što sam svako malo bježao u grad, petnaestak dana hrmbačio kao hamal u vojničkoj menzi.

Izlazim u avliju i pogledom tražim M. Nema ga. Odlazim do njegove kuće, kucam, on otvori vrata, blijedo me pogleda i prošaputa:

– Nisi ga valjda…

– Ma nisam. Hajde da jedemo! Gotov je grah.

– Dobar, dobar, pravi vojnički – mumla M. u kratkim pauzama između prvih zalogaja.

– Hoćeš li još ljutih paprika?

– Hoću.

– A, imam i neku kiselinu. Zeleni paradajz i šarenu salatu. Da donesem?

– Naravno.

– Eh, da! Luk! Zaboravio sam! Crni ili bijeli? Može?

– Ma, može, samo daj!

– Znaš li ti ikad reći neću?

– Da si bio u logoru, kao što srećom nisi, ni ti nikad bilo šta ponuđeno za jelo ne bi odbio.

– Šalim se, oprosti!

– Ništa, ništa, sve je u redu, samo dodaji!

Poslije ručka, dok pijemo kahvu, pušimo i šutimo zabavljeni svako svojim mislima, M. se protegnu, otpi kratak gutljaj vode i reče:

– Kažu da je baza kad se najedeš, a nadgradnja kad zapjevaš. Pa, daj nam gitaru, da se zapjeva nešto!

– Može! Ima jedna dobra, paše i tebi i meni, kao da je za nas pisana. Evo je, ide!

I zapjevali smo. Kućom se prolomi stara, lijepa i malo kome poznata pjesma Safeta Kafedžića:

“Kad umoran budem pao,

ja život neću kleti,

s pjesmom sam drugovao,

s pjesmom sam tugovao,

s pjesmom ću i umrijeti.”

 

PROČITAJTE I...

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. “Stav” će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

I sam sam osjećao da imam dug prema ovim čestitim ljudima. To sam osjećao kad god bi se pričalo o pogibiji male Elne. To sam osjećao kad god bih sreo dedu Ibru, čija je kćer također izgubila život. To bih posebno osjećao kada sretnem Avdu, čestitog hadžiju i čovjeka nurli lica i srdačnog osmijeha. Nikada ga nisam vidio a da na licu nije imao osmijeh, a on je babo od onog hrabrog gazije i šehida Halema. On je babo još jednog šehida – Avde

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!