Kad pisanje ostane zatomljeno fašizmom i islamofobijom

Da budem posve jasan, uopće mi nije namjera biti sarkastičan ili persiflažno duhovit, ili oboje, naprotiv, ako ovaj fašistoidni lik, mimo elementarne logike i, prije svega, zdravog razuma, pokušava pseudopoetski povezati nešto što se bilo kakvim stilskim postupkom povezati ne može, dakle, turbe zaglavljeno u njegovoj prostati i tegobe time uzrokovane, onda je, van svake sumnje, u stanju napisati bilo šta. I, pride, dobiti književnu nagradu

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Želio bih štošta napisati o tuzlanskim musalama i medresi, ali, ipak, u dubokoj sam dvojbi. Čemu dvojba? Pa, nakon što sam pročitao umobolno islamobofnu pjesmu Turbe u prostati izvjesnog “poete” Srđana Sekulića, strahujem, i to osnovano, pa otud i dvojba, neće li mu tako koncipiranim tekstom dati snažan poticaj za nova sumanuta literarna pregnuća i, konkretnije, neću li mu, ne daj mi Bože, biti i inicijacija i inspiracija za sličnu pjesničku škrabotinu u kojoj, “požuteo u licu i raskoračen nad wc šoljom”, izmokrava musalu ili medresu?

I, da budem posve jasan, uopće mi nije namjera biti sarkastičan ili persiflažno duhovit, ili oboje, naprotiv, ako ovaj fašistoidni lik, mimo elementarne logike i, prije svega, zdravog razuma, pokušava pseudopoetski povezati nešto što se bilo kakvim stilskim postupkom povezati ne može, dakle, turbe zaglavljeno u njegovoj prostati i tegobe time uzrokovane, onda je, van svake sumnje, u stanju napisati bilo šta. I, pride, dobiti književnu nagradu. Ali, kako mi je jasno i to da fašista Sekulić željno očekuje upravo ovakva reagiranja i njima hrani svoj bolesni um, s gnušanjem se zaustavljam i prelazim na ono o čemu sam želio štošta napisati.

U Tuzli odavno ne postoji nijedna musala, pa čak ni lokalitet koji nosi takvo ime. A nekad ih je bilo. Ali, ponajprije, nužno pojašnjenje. U prvim godinama osmanske uprave u Tuzli, a prije izgradnje prve džamije, vjerski obredi – džuma prije svega i, dakako, za lijepog vremena – obavljali su se na otvorenom prostoru, pod vedrim nebom, a takvi prostori nazivali su se musale.

Osim obavljanja džuma-namaza, musale su imale i druge svrhe. Iz njih su ispraćane buduće hadžije na dugi put, a poslije u njima dočekivani, čitali su se fermani i druge obavijesti, tokom sušnih ljeta učile kišne dove i tome slično.

Ipak, i nakon izgradnje džamija u kasabi, musale su još dugo služile svojoj svrsi (posjedujem fotografiju iz 1890. godine na kojoj se vidi stara željeznička stanica, ogromna musala pored nje i Turali-begova džamija u neposrednoj blizini), a njihovo “gašenje”, budući da su se uglavnom nalazile u užoj jezgri grada, uvjetovano je intenzivnom urbanizacijom i širenjem Tuzle s početka 20. stoljeća.

Dakle, musale su iznjedrile džamije, a džamije, posljedično, medresu, obrazovnu ustanovu za školovanje vjerskih službenika.

Portal ili ulaz koji i danas svojom ljepotom krasi jednu od frekventnijih tuzlanskih raskrsnica, među Tuzlacima poznatu kao Skver, jedini je materijalni trag Behram-begove medrese, koja je izgrađena 1888. godine, prisilno zatvorena 1949, potom služila nekim drugim namjenama (Medicinska i Ekonomska škola, muzej i šta sve ne), i, na koncu, uslijed ubrzanog slijeganja tla i nekoliko bezuspješnih pokušaja sanacije, sravnjena sa zemljom, a, kako rekoh, sačuvan je samo portal.

Međutim, prema dostupnim podacima, ova je vjersko-obrazovna ustanova mnogo starija, a kao zvanična godina njenog osnivanja uzima se 1626. Za svoj angažman, profesori ili muderisi u ovoj školi, kao uostalom i imami, mutevelije i drugi vjerski službenici u to vrijeme, isplaćivani su u “danima slane vode”, a doznajemo i to da je tokom 18. stoljeća medresu izdržavao vakuf Behram-begove džamije.

Rad ove školske ustanove, nakon višedecenijske prisilne pauze, pokrenut je ili reaktiviran 1993. godine, najprije u izuzetno skromnim uvjetima, a danas se učenici tuzlanske medrese obrazuju u novom i izvrsno opremljenom školskom objektu, smještenom u zapadnom dijelu grada.

Za kraj, neizostavno se mora spomenuti ime dr. Salih-efendije Sivčevića, čovjeka koji se s punim pravom smatra reformatorom Behram-begove medrese. Visoko obrazovan, upoznat s modernim evropskim obrazovnim sistemima i shvativši duh i datosti novog vremena, po preuzimanju dužnosti upravitelja Behram-begove medrese 1921. godine izvršio je korjenite promjene u dotadašnjem naučno-nastavnom programu ove teološke škole.

Uvođenje svjetovnih predmeta u školski program rezultiralo je žestokim otporom konzervativne uleme, no, i pored toga, dr. Sivčević snažno je istrajavao u svojoj nakani da osavremeni obrazovni sistem u školi kojom je rukovodio i u tome u potpunosti uspio, pa je, isključivo zahvaljujući njegovom vizionarstvu, Behram-begova medresa već dugo najprestižnija srednja škola u Tuzli i šire.

Eto, ja nahvalih i tuzlansku medresu i profesore u njoj, premda su svojedobno hladno odbili moju aplikaciju na poziciju profesora u ovoj školi. Haman nisam “njihov”. Ali, nebitno. Njihov ili ne, uvijek se, naravno, ko ih traži i počesto ondje gdje ih ne očekujemo, nađu poneka otvorena i dobrohotna vrata. I našla su se.

Prethodni članak

SLUČAJ U BOTANIČKOM VRTU

PROČITAJTE I...

Cvijet ponekad zaista liči na čovjeka. Naročito planinski. I među njima se pokazuju neki odnosi. Kao i među ljudima. Jedan je bodljikav. Ko zna zašto? Drugi nježan. I onda naiđe koza. Obrsti ga. Trn je i tako poslastica za nju

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!