fbpx

Kad ne bude nas, predmeti žrtava pričat će o genocidu u Srebrenici

“Mi smo obišli dio terena kojim se kretala kolona u julu 1995. godine putem Kameničkog Brda. Pokupili smo neke lične predmete koji su 24 godine bili rasuti po tim šumama. Obišli smo lokacije od Bukve do mjesta Bare, i ti predmeti nalaze se ovdje. Bitno nam je da sve ono što je pripadalo ubijenim žrtvama genocida, onima koji su preživjeli ratne godine, bude pohranjeno ovdje jer nam je cilj da očuvamo sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici. Ti predmeti, i sve što radimo ovdje, trebaju nadživjeti sve nas. Kad ne bude nas, predmeti koji ostanu ovdje, i ono što uradimo, pričat će priču o genocidu u Srebrenici”, rekao je Azir Osmanović, kustos u Memorijalnom centru Potočari

 

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Mnoge preživjele žrtve genocida u Srebrenici gotovo 25 godina čuvaju predmete koje su koristile tokom rata, bilo da se radi o odjeći, obući, fotografijama, predmetima za svakodnevni život, pismima koja su razmjenjivana između razdvojenih članova porodica. Mnogi čuvaju predmete koji su pripadali njihovim očevima, braći, djedovima, muževima, a koji su svirepo ubijeni. Predmeti su uglavnom pronađeni u masovnim grobnicama prilikom ekshumacije i identifikacije. Predmeti su jedina uspomena koju imaju na svoje voljene, tako da je čuvaju “kao oči u glavi”.

Memorijalni centar u Potočarima nedavno je pokrenuo akciju prikupljanja ličnih predmeta žrtava genocida, kao i od onih koji su preživjeli, odnosno koji su bili u Srebrenici u periodu od 1992. do 1995. godine. Prema riječima Azira Osmanovića, kustosa u Memorijalnom centru Potočari, cilj je da se formira zbirka ličnih predmeta žrtava genocida.

“Planiramo u Memorijalnom centru formirati zbirku ličnih predmeta kako bi se te stvari koje su pripadale žrtvama genocida u Srebrenici trajno pohranile. Kao i svi muzeji u svijetu koji se bave sličnom problematikom, i mi ćemo na osnovu tih predmeta onda praviti izložbe koje će generacijama koje dolaze poslije nas prezentovati život u Srebrenici tokom rata. S obzirom na to da je sami početak akcije, zadovoljni smo odzivom ljudi koji žele na svoj način dati doprinos. Ljudi nas svakodnevno kontaktiraju, neki su već i predali predmete. U pitanju su lični predmeti koje su žrtve koristile, kao što su duhanske tabakere, muštikle, satovi. Neki su donijeli pisma koja su tokom rata slata iz Srebrenice i obrnuto”, kaže Osmanović.

Osmanović kaže da je nedavno dio predmeta kao što su ostaci obuće, odjeće, ruksaci, kaiševi i drugo prikupljeni direktno iz šuma kojima su Bošnjaci iz Srebrenice u julu 1995. godine pokušavali da dođu do slobodne teritorije.

“Mi smo obišli dio terena kojim se kretala kolona u julu 1995. godine putem Kameničkog Brda. Pokupili smo neke lične predmete koji su 24 godine bili rasuti po tim šumama. Obišli smo lokacije od Bukve do mjesta Bare, i ti predmeti nalaze se ovdje. Uspostavili smo saradnju sa Zemaljskim muzejom iz Sarajeva. Oni će nam pomoći u konzerviranju predmeta kako bismo trajno sačuvali predmete. Bitno nam je da sve ono što je pripadalo ubijenim žrtvama genocida, onima koji su preživjeli ratne godine, bude pohranjeno ovdje jer nam je cilj da očuvamo sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici. Ti predmeti, i sve što radimo ovdje, trebaju nadživjeti sve nas. Kad ne bude nas, predmeti koji ostanu ovdje i ono što uradimo pričat će priču o genocidu u Srebrenici”, rekao je Osmanović.

CIPELE MRTVARE

Jedan od onih koji je odlučio da preda predmete koje čuva gotovo 25 godina jeste Mefail Dudić. U Memorijalni centar Potočari predao je cipele u kojima je kao maloljetnik prešao preko šuma u julu 1995. godine.

“U ovim cipelama sam prešao. Bile su mi tri broja veće. Mi smo u ratu ovakve cipele zvali ‘mrtvačke’ ili ‘mrtvare’. Ja sam u njima uspio preći. Dugo sam ih čuvao i podsjećale su me na najcrnje i najstrašnije dane mog života, jer u julu 1995. godine ja sam imao svega 14 godina”, kaže Dudić i pojašnjava iz kojeg je razloga odlučio da cipele preda u Memorijalni centar Potočari.

“Kad neko dođe i vidi cipele takve kakve jesu, poderane, možda se zapita ko ih je nosio, da li je preživio, kakva se priča krije iza svega toga. Cipele su nerazdvojivi dio mene i moja životna priča ne može se ispričati bez njih. Zbog toga sam ja odlučio predati cipele, bit će adekvatno sačuvane, a svi koji vide znat će nešto novo. Bit će tu još predmeta, tako da se priče šire, saznaju se nove stvari. Neka ovi mladi znaju, pa da se njima ne desi ono što se nama dogodilo”, kaže Dudić.

PISMA

Ahmed Hrustanović danas je imam u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici. Prije nekoliko godina vratio se u svoj rodni grad. U genocidu u Srebrenici ubijen mu je otac Rifet, kojeg je Ahmed posljednji put vidio 1993. godine. Naime, u aprilu 1993. godine porodica Hrustanović se razdvojila. Ahmed je sa sestrom i majkom koja je bila trudna konvojima UNPROFOR-a otišao za Tuzlu, dok je otac Rifet s ostalom rodbinom ostao u Srebrenici. Jedini vid komunikacije između članova porodice bio je putem pisama. Ahmedova majka slala je pisma u Srebrenicu putem Crvenog križa svom suprugu. Na isti je način dobijala odgovore iz Srebrenice. Uspjela je da sačuva više od stotinu pisama. Ahmed Hrustanović odlučio je da dio pisama uruči Memorijalnom centru Potočari.

“Mama je to pogotovo nakon pada Srebrenice čuvala, što se kaže, kao oči u glavi, jer je to bio jedini način da se, kada poželi, ispriča sa svojim najmilijima. Čitajući ta pisma, dotakne puno, brizne čovjek u plač, ne može se suzdržati. Svakako da to insanu daje veću snagu da istraje u onome što radi. Treba ljudima kroz ta pisma pokazati kakve posljedice mržnja može da nanese jednoj porodici”, kaže Hrustanović i dodaje da time generacije koje dolaze mogu uvidjeti kakvu su bol njegovi roditelji doživjeli.

“Ta pisma puna su podataka i onoga šta se dešavalo u periodu kada smo se mi rastali s ocem od aprila 1993. pa do jula 1995. godine. Otac je ostao u Srebrenici, a mi smo otišli konvojima. Pisma su vrlo važna. Priča je ovo svih nas iz Srebrenice. Prikupljanje dokaza, predmeta, pisama od žrtava genocida ima veliki značaj. Ja sam odlučio da podržim tu akciju i osjećam se dužnim da to uradim. Ne trebamo mi samo za sebe čuvati to jer, recimo, pisma su važan dokument i svjedoče o onome što je jedna porodica proživjela. Takvih porodica bilo je na hiljade. Mnogo je priča ostalo zarobljeno u nekim sjećanjima, pismima, detaljima, i to će sve akobogda vremenom isplivati na vidjelo. Ovom prilikom pozivam sve ljude da se uključe u tu akciju, da sutra imamo jednu važnu instituciju koja će to sve čuvati”, rekao je Ahmed, čiji je otac Rifet ubijen u genocidu, a njegovo tijelo pronađeno je na više lokaliteta i u više grobnica koje su se nalazile u Bljećevoj i Glogovoj. Ukopan je u Potočarima 2012. godine, a pored njega su ukopani i njegova dva brata Hajrudin i Hazim, te Ahmedov djed Ismet.

NAOČALE I SAT

Amra Begić-Fazlić odlučila je također sve predmete koje je imala od svog oca predati u Memorijalni centar Potočari na čuvanje i trajno korištenje.

“Nakon 11. jula 1995. godine, bili smo u situaciji da nemamo ništa što je pripadalo mom ocu i djedu koji su ubijeni. Ipak, nakon pada Srebrenice, uspjela sam doći do poruke koju je pisao moj otac u aprilu 1995. godine iz Srebrenice putem Crvenog krsta nama u Tuzli. Poruka je bila puna emotivnih riječi, i to je bio jedan od najtežih momenata. Ipak, bilo je to izuzetno važno za nas jer smo imali nešto materijalno što je pripadalo mom rahmetli babi”, kaže Begić-Fazlić.

U novembru mjesecu 2008. godine došla je vijest da je obavljena identifikacija Amrinog oca.

“Prilikom identifikacije su nam rekli da su pronađeni i njegovi lični predmeti. Radilo se o naočalama, ručnom satu i dijelu garderobe. Sat i naočale smo preuzeli, dok garderobu nismo zbog stanja u kojem se nalazila. Shvatili smo da ćemo teško mi u svojim kućama moći adekvatno čuvati te predmete. Ustvari, ti predmeti govore o dvije žrtve. Kada smo preuzeli predmete, ja sam pregledala sat i našla sam ugraviranu posvetu. Pisalo je ‘Za 20 godina rada – Tuzla – Putevi’. Rekla sam majci da to nije sat od mog oca. Ona je počela plakati i rekla je da je to sat zapravo od njenog oca, mog djeda. Djed je vjerovatno ocu dao sat. Moj djed je imao 78 godina kad je ubijen u julu 1995. i njegovi posmrtni ostaci su pronađeni u četiri masovne grobnice. Mi smo te predmete čuvali godinama. Sat je pun krvi jer je moj otac ubijen metkom u glavu iz blizine. Utvrđena je prostrijelna rana na zglobu ruke gdje je bio sat”, potresno priča Amra i dodaje da joj je cilj da svi oni koji dolaze u Memorijalni centar Potočari saznaju više o genocidu, da vide predmete od žrtava genocida i saznaju njihovu priču.

“Predmeti su svjedoci jednog vremena i nadam se da će se veliki broj osoba uključiti i dostaviti predmete, bilo da se radi o predmetima koji su pronađeni u masovnim grobnicama, bilo da se radi o predmetima od osoba koje su preživjele rat. Smatram da je lakše objasniti našu patnju i sve ono što smo prošli, ono što naši voljeni nisu preživjeli, izlažući predmete kroz izložbe i postavke”, poručuje Amra Begić-Fazlić.

PROČITAJTE I...

Judeoespanol se u Bosni govorio nekoliko stoljeća. U Sarajevu se taj jezik naročito mnogo koristio od 1880. pa do početka Drugog svjetskog rata. Do rata svaki pet stanovnik grada govorio je ovi jezikom. Nažalost, kako su Jevreji nestajali u holokaustu, tako je i judeoespanol nestao iz Bosne. Poslije Drugog svjetskog rata ostalo je malo Jevreja koji su govorili španjolski, a koristili su ga samo u međusobnoj komunikaciji.

Promjene koje je Austro-Ugarska unijela u Bosnu bile su bez presedana u historiji islama, kako u Bosni, tako i na Balkanu općenito. Projekt modernizacije odvijao se u kontekstu stranih, nemuslimanskih pravila i složenih odnosa i ostavio je dalekosežan utjecaj na ekonomiju, društvo, politiku i kulturu. Za muslimane su izazovi bili višestruki. Najvažnije je bilo kako održati živom muslimansku zajednicu izvan islamske države? Kako se modernizirati bez gubitka muslimanskog identiteta? Kako svjedočiti islamu u Evropi? Kako biti evropska nacija uz očuvanje veza sa središnjim muslimanskim zemljama

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!