“KAD BUDEM MRTAV I BEO”

Surova i gruba stvarnost i nemilosrdni jezik činjenica su polahko, ali sigurno urnisali moje naivno i romantično sagledavanje povijesti iz djetinjstva. Moje nekadašnje vizije prošlosti sve više su ličile na bezizlazni labirint, a sve manje na logični slijed realnih događanja. I tada shvatih da su Avdo Međedović i Filip Višnjić najveći balkanski historičari i da je guslarsko gudalo najbolja pisaljka s najtrajnijim i najvrednijim zapisom. I da je genijalni Avdo dublje sagledavao i slijepi Višnjić više vidio nego mnogi današnji akademici. Iako su ponekad i odstupali od stvarnosti, to su činili u poetskom i stvaralačkom zanosu

Piše: Esad RAHIĆ

 

Nekad smo imali snove. Doduše, naivne i tanke poput balona od sapunice. Ali ipak snove. Vjerovali smo u nestvarno, ali ipak smo vjerovali u nešto. Mirko i Slavko bili su jači od Trećeg rajha. Ispale rafal i desetine Nijemaca već leže mrtvi na zemlji. Njemački leševi još se nisu ni ohladili, a njih dvojica već smišljaju novi pakleni plan protiv mrskog okupatora.

Partizani su u stripovima bili jako lijepi, odvažni i neustrašivi, a Nijemci ružni, odvratni i zli. A Njemačka zemlja, “kukala joj majka”, ma kakva vojna sila od koje je drhtao cijeli svijet. Trice i kučine. Ma kakva Staljingradska bitka i operacija “Overlord”. Sudbinu Drugog svjetskog rata riješila su dva hrabra srpska dječaka – Mirko i Slavko.

Adolf Hitler drhtao je uznevjereno, preplašeno i uspaničeno pri spomenu njihovog imena. Njemački avioni “Messerschmitt” i “Junkers” “štuke” odustajali su od polijetanja pri pomisli da mogu doći u zoni dometa Mirkovog automata i Slavkove puške M-49. Njihove su bombe nemilosrdno uništavale njemačke bunkere, a bogami i tenkove “tigrove”.

Pri početku svake nove vojne operacije Hitlerovi generali prvo bi se dobro raspitali gdje su trenutno Mirko i Slavko. Ishod svake bitke zavisio je od njihovog učešća ili eventualnog odsustva. Hitler bi osvojio vascijeli svijet da ga u tome ne spriječiše dječak sa šajkačom i vragolan s kačketom.

Sudbina čovječanstva bila je u rukama Mirka i Slavka. O, Srbijo, zemljo među šljivama, aferim kad rodi takva dva div-junaka!

I taman što poodrastoh, shvatih da je suviše nevjerovatno da bi bilo vjerovatno, kad ni kriv nit dužan naletjeh na Batu Živojinovića i Ljubišu Samardžića. Jedan visok kao Triglav, drugi stamen i širok kao Kopaonik. I gledajući ih iz filma u film, sav opčinjen, pometen i usplahiran, pomislih da su i bitku na Kozari, i bitku na Neretvi, i bitku na Sutjesci dobili Bata i Ljubiša. Samo me je djelimično zbunio Ljubiša, koji poginu od četnika na Neretvi, a “mrtav i beo” pobi onolike Nijemce na Sutjesci.

Još više me zbuni Bata kao zrelog čovjeka kad se suočih s istinom da je vječiti partizan oduvijek bio prikriveni ravnogorac. Čak i njegov idol nije bio vrhovni komandant maršal Tito, već savremeni “čiča Jeremija” Slobodan Milošević Požarevac.

A Ljubiša od Nikoletine Bursaća, heroja s Grmeča, preko noći se pretvori u tragikomičnog Borivoja Šurdilovića Šurdu. Kakva historijska deformacija i degradacija.

Učiše me decenijama da su četnici i ustaše najveće zlo i najteži izdajnici tokom Drugog svjetskog rata. Da su činili krvave pokolje i ubijali nevine ljude, žene i djecu. Da su bili pokorne i vjerne sluge okupatorima i ljudi s krvavim rukama do lakata skloni najgrozomornijim zvjerstvima. A kada prestah da budem dijete, suočih se s bezobzirnim pokušajima njihove rehabilitacije i opravdavanja i prikrivanja njihovih zločina i kvislinške uloge. U Bleiburgu i u mnogim dijelovima Hrvatske slave i žale ustaše, na Ravnoj Gori i diljem Srbije i šire veličaju Dražu i njegove četnike.

Koliko je laž cjenjenija i cjelishodnija od istine u svijesti nekih naroda, najbolje je uočio “otac srpske nacije” Dobrica Ćosić u panegiriku posvećenom laži u svom djelu Deobe: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…”

Nažalost, naše tumačenje i dalje prošlosti grca pod bremenom laži, iskrivljenih tumačenja i zabluda. Učili su me o srednjem vijeku kao mračnom dobu kada je civilizacijski progres zaustavljen, a hod čovječanstva u mnogim domenima poprimio karakter koraka unazad. A upravo je to doba podarilo čovječanstvu dvije briljantne civilizacije: bizantijsku i arabljansku. Zar u tom dobu nisu izgrađene Aja Sofija, Velika džamija Omajada u Damasku, Velika džamija u Cordobi, Alhambra u Granadi, katedrala u Ahenu…

U tom “mračnom dobu” srpski car Stefan Dušan Uroš IV Silni saopćava da je car Srba, Grka i Arbanasa, čime naglašava multietnički i multikulturalni karakter svoje države. Aktuelna Republika Srbija svoju državu u Ustavu definira kao isključivo državu srpskog naroda iako u njoj, pored srpskog naroda, žive i mnogi drugi narodi. Pa ko je napredniji: car Dušan ili aktuelni srpski voždovi? Nešto slično čini i bosanski kralj Stjepan Tvrtko I Kotromanić nabrajajući u svojoj tituli iz 1390. godine zemlje kojima vlada: kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Šta reći savremenim žargonom nakon ovoga osim: Duško Care!; Tvrtko kralju?!

Pritom su zaboravili da mi objasne da su najmračnije i najkrvavije stranice historije ispisane u novom vijeku i savremenom dobu. Nove “civilizacije” tada su nemilosrdno uništavale mnoge drevne i blistavije civilizacije od sebe. Čitavi kontinenti pretvarani su u masovna groblja svojih starosjedilaca samo iz razloga da bi bijeli čovjek stvorio novi demografski prostor za sebe. Iza civilizacijske i kršćanske misije Evropljana ostajao je miris baruta, krvi i zgarišta.

Surova i gruba stvarnost i nemilosrdni jezik činjenica su polahko, ali sigurno urnisali moje naivno i romantično sagledavanje povijesti iz djetinjstva. Moje nekadašnje vizije prošlosti sve su više ličile na bezizlazni labirint, a sve manje na logični slijed realnih događanja. I tada shvatih da su Avdo Međedović i Filip Višnjić najveći balkanski historičari i da je guslarsko gudalo najbolja pisaljka s najtrajnijim i najvrednijim zapisom. I da je genijalni Avdo dublje sagledavao i slijepi Višnjić više vidio nego mnogi današnji akademici. Iako su ponekad i odstupali od stvarnosti, to su činili u poetskom i stvaralačkom zanosu.

Nažalost, glavni zadatak historije i historiografije na Balkanu bio je i ostao da porazi istinu, a da laž postane vodič kroz prošlost. Laži iz mog djetinjstva ipak su bile bezazlene, dobronamjerne i korisno namjenski skrojene. Trebale su da razviju pozitivnu energiju i emocije i patriotsku svijest. Nikom nisu škodile. A čim ne škode, onda vjerovatno nečemu koriste.

Nisu bile stvarane da bi širile mržnju, već da bi učvršćivale zajedništvo, jedinstvo i ljubav prema slobodi u skladu s ideologijom tadašnje države. Današnje su laži opasne, bezobzirne, razorne i zlonamjerne. One su uvod u sljedeće tragedije, u naredno zlo. One su predvorje novog pakla.

Jugoslavenski mit i bajka o Mirku i Slavku zauvijek su nestali u krvavom ratnom vihoru. Bosanski državni feniks opet je iz krvi i pepela rođen. Bosna ima svoje slavne junake čije životne storije prevazilaze granice najmaštovitijih mitova. Bosancima idoli moraju biti njihovi slavni preci. Ne trebaju nam pozajmljeni, a još manje izmišljeni heroji. Nakon smrti kralja, obično bi se pompezno izgovarala rečenica: Kralj je mrtav, živio kralj! Vrijeme je da svi jednodušno uskliknemo: Jugoslavija je mrtva, živjela Bosna!

PROČITAJTE I...

Podsjetimo, Spahić je bio nekadašnji savjetnik za sestrinstvo u kabinetu tadašnjeg generalnog direktora KCUS-a Rusmira Mesihovića. Tada je za taj posao bio plaćen 3.992 maraka mjesečno. U široj javnosti postao je poznat kao glavni akter audiosnimka koji se prije tri godine pojavio na internetu, a na kojem mu navodno prijeti generalna direktorica KCUS-a prof. dr. Sebija Izetbegović.

Osim Perućice, ostale bosanskohercegovačke prašume jesu Ravna vala na Bjelašnici, Mačen do kod Kladnja, Trstionica kod Kaknja, Janj kod Šipova, Bobija na Grmeču, Crni vrh kod Bosanskog Petrovca, Lom kod Drinića, Plješevica kod Bihaća, zatim prašumski rezervat Malovčića dolina kod Sanskog Mosta, Golija i Masna luka u parku Blidinje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!