“KAD BUDEM MRTAV I BEO”

Surova i gruba stvarnost i nemilosrdni jezik činjenica su polahko, ali sigurno urnisali moje naivno i romantično sagledavanje povijesti iz djetinjstva. Moje nekadašnje vizije prošlosti sve više su ličile na bezizlazni labirint, a sve manje na logični slijed realnih događanja. I tada shvatih da su Avdo Međedović i Filip Višnjić najveći balkanski historičari i da je guslarsko gudalo najbolja pisaljka s najtrajnijim i najvrednijim zapisom. I da je genijalni Avdo dublje sagledavao i slijepi Višnjić više vidio nego mnogi današnji akademici. Iako su ponekad i odstupali od stvarnosti, to su činili u poetskom i stvaralačkom zanosu

Piše: Esad RAHIĆ

 

Nekad smo imali snove. Doduše, naivne i tanke poput balona od sapunice. Ali ipak snove. Vjerovali smo u nestvarno, ali ipak smo vjerovali u nešto. Mirko i Slavko bili su jači od Trećeg rajha. Ispale rafal i desetine Nijemaca već leže mrtvi na zemlji. Njemački leševi još se nisu ni ohladili, a njih dvojica već smišljaju novi pakleni plan protiv mrskog okupatora.

Partizani su u stripovima bili jako lijepi, odvažni i neustrašivi, a Nijemci ružni, odvratni i zli. A Njemačka zemlja, “kukala joj majka”, ma kakva vojna sila od koje je drhtao cijeli svijet. Trice i kučine. Ma kakva Staljingradska bitka i operacija “Overlord”. Sudbinu Drugog svjetskog rata riješila su dva hrabra srpska dječaka – Mirko i Slavko.

Adolf Hitler drhtao je uznevjereno, preplašeno i uspaničeno pri spomenu njihovog imena. Njemački avioni “Messerschmitt” i “Junkers” “štuke” odustajali su od polijetanja pri pomisli da mogu doći u zoni dometa Mirkovog automata i Slavkove puške M-49. Njihove su bombe nemilosrdno uništavale njemačke bunkere, a bogami i tenkove “tigrove”.

Pri početku svake nove vojne operacije Hitlerovi generali prvo bi se dobro raspitali gdje su trenutno Mirko i Slavko. Ishod svake bitke zavisio je od njihovog učešća ili eventualnog odsustva. Hitler bi osvojio vascijeli svijet da ga u tome ne spriječiše dječak sa šajkačom i vragolan s kačketom.

Sudbina čovječanstva bila je u rukama Mirka i Slavka. O, Srbijo, zemljo među šljivama, aferim kad rodi takva dva div-junaka!

I taman što poodrastoh, shvatih da je suviše nevjerovatno da bi bilo vjerovatno, kad ni kriv nit dužan naletjeh na Batu Živojinovića i Ljubišu Samardžića. Jedan visok kao Triglav, drugi stamen i širok kao Kopaonik. I gledajući ih iz filma u film, sav opčinjen, pometen i usplahiran, pomislih da su i bitku na Kozari, i bitku na Neretvi, i bitku na Sutjesci dobili Bata i Ljubiša. Samo me je djelimično zbunio Ljubiša, koji poginu od četnika na Neretvi, a “mrtav i beo” pobi onolike Nijemce na Sutjesci.

Još više me zbuni Bata kao zrelog čovjeka kad se suočih s istinom da je vječiti partizan oduvijek bio prikriveni ravnogorac. Čak i njegov idol nije bio vrhovni komandant maršal Tito, već savremeni “čiča Jeremija” Slobodan Milošević Požarevac.

A Ljubiša od Nikoletine Bursaća, heroja s Grmeča, preko noći se pretvori u tragikomičnog Borivoja Šurdilovića Šurdu. Kakva historijska deformacija i degradacija.

Učiše me decenijama da su četnici i ustaše najveće zlo i najteži izdajnici tokom Drugog svjetskog rata. Da su činili krvave pokolje i ubijali nevine ljude, žene i djecu. Da su bili pokorne i vjerne sluge okupatorima i ljudi s krvavim rukama do lakata skloni najgrozomornijim zvjerstvima. A kada prestah da budem dijete, suočih se s bezobzirnim pokušajima njihove rehabilitacije i opravdavanja i prikrivanja njihovih zločina i kvislinške uloge. U Bleiburgu i u mnogim dijelovima Hrvatske slave i žale ustaše, na Ravnoj Gori i diljem Srbije i šire veličaju Dražu i njegove četnike.

Koliko je laž cjenjenija i cjelishodnija od istine u svijesti nekih naroda, najbolje je uočio “otac srpske nacije” Dobrica Ćosić u panegiriku posvećenom laži u svom djelu Deobe: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…”

Nažalost, naše tumačenje i dalje prošlosti grca pod bremenom laži, iskrivljenih tumačenja i zabluda. Učili su me o srednjem vijeku kao mračnom dobu kada je civilizacijski progres zaustavljen, a hod čovječanstva u mnogim domenima poprimio karakter koraka unazad. A upravo je to doba podarilo čovječanstvu dvije briljantne civilizacije: bizantijsku i arabljansku. Zar u tom dobu nisu izgrađene Aja Sofija, Velika džamija Omajada u Damasku, Velika džamija u Cordobi, Alhambra u Granadi, katedrala u Ahenu…

U tom “mračnom dobu” srpski car Stefan Dušan Uroš IV Silni saopćava da je car Srba, Grka i Arbanasa, čime naglašava multietnički i multikulturalni karakter svoje države. Aktuelna Republika Srbija svoju državu u Ustavu definira kao isključivo državu srpskog naroda iako u njoj, pored srpskog naroda, žive i mnogi drugi narodi. Pa ko je napredniji: car Dušan ili aktuelni srpski voždovi? Nešto slično čini i bosanski kralj Stjepan Tvrtko I Kotromanić nabrajajući u svojoj tituli iz 1390. godine zemlje kojima vlada: kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Šta reći savremenim žargonom nakon ovoga osim: Duško Care!; Tvrtko kralju?!

Pritom su zaboravili da mi objasne da su najmračnije i najkrvavije stranice historije ispisane u novom vijeku i savremenom dobu. Nove “civilizacije” tada su nemilosrdno uništavale mnoge drevne i blistavije civilizacije od sebe. Čitavi kontinenti pretvarani su u masovna groblja svojih starosjedilaca samo iz razloga da bi bijeli čovjek stvorio novi demografski prostor za sebe. Iza civilizacijske i kršćanske misije Evropljana ostajao je miris baruta, krvi i zgarišta.

Surova i gruba stvarnost i nemilosrdni jezik činjenica su polahko, ali sigurno urnisali moje naivno i romantično sagledavanje povijesti iz djetinjstva. Moje nekadašnje vizije prošlosti sve su više ličile na bezizlazni labirint, a sve manje na logični slijed realnih događanja. I tada shvatih da su Avdo Međedović i Filip Višnjić najveći balkanski historičari i da je guslarsko gudalo najbolja pisaljka s najtrajnijim i najvrednijim zapisom. I da je genijalni Avdo dublje sagledavao i slijepi Višnjić više vidio nego mnogi današnji akademici. Iako su ponekad i odstupali od stvarnosti, to su činili u poetskom i stvaralačkom zanosu.

Nažalost, glavni zadatak historije i historiografije na Balkanu bio je i ostao da porazi istinu, a da laž postane vodič kroz prošlost. Laži iz mog djetinjstva ipak su bile bezazlene, dobronamjerne i korisno namjenski skrojene. Trebale su da razviju pozitivnu energiju i emocije i patriotsku svijest. Nikom nisu škodile. A čim ne škode, onda vjerovatno nečemu koriste.

Nisu bile stvarane da bi širile mržnju, već da bi učvršćivale zajedništvo, jedinstvo i ljubav prema slobodi u skladu s ideologijom tadašnje države. Današnje su laži opasne, bezobzirne, razorne i zlonamjerne. One su uvod u sljedeće tragedije, u naredno zlo. One su predvorje novog pakla.

Jugoslavenski mit i bajka o Mirku i Slavku zauvijek su nestali u krvavom ratnom vihoru. Bosanski državni feniks opet je iz krvi i pepela rođen. Bosna ima svoje slavne junake čije životne storije prevazilaze granice najmaštovitijih mitova. Bosancima idoli moraju biti njihovi slavni preci. Ne trebaju nam pozajmljeni, a još manje izmišljeni heroji. Nakon smrti kralja, obično bi se pompezno izgovarala rečenica: Kralj je mrtav, živio kralj! Vrijeme je da svi jednodušno uskliknemo: Jugoslavija je mrtva, živjela Bosna!

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!