fbpx

Juni koji je promijenio svijet

Osim Sarajeva, jedino zajedničko u životima Gavrila Principa i Franza Ferdinanda bila je tuberkuloza, od koje su obojica patila. Ona je Principa ubila u zatvoru, ona ga je ostavila i bez žene u koju je bio zaljubljen i koju nikada nije ni poljubio. Nadvojvoda je riskirao svoj položaj da oženi ženu svog života, groficu Sofiju Chotek, koju su mnogi smatrali neprikladnom za carski bračni brak. Sofija je pretrpjela bezbroj poniženja i zapravo nije bila u stanju čak ni putovati istim automobilom kao i njezin suprug. U Sarajevu su napravili izuzetak

 

 

Piše: Nedim HASIĆ

Historija je uzbudljiva jer za nju nema scenarija, historiju ne čine samo veliki ljudi, talentirani ili moćni i bogati. Nju najčešće stvaraju siromašni i anonimni. Njen su tok često skretale ubice. Historija bilježi mnoštvo ubistava koji su određivali ljude i događaje, od rimskih careva do američkih predsjednika, no niti jedno nije promijenilo historiju onako kako je to učinio atentat na nasljednika austrougarske krune Franza Ferdinanda u Sarajevu. Hitac Gavrila Principa nije značio rat jer bi do rata svakako došlo. Principu je tog 28. juna uspjelo ne samo da ubije nadvojvodu već i da ubrza oružani sukob koji će ubrzo okončati Habsburšku monarhiju i Austro-Ugarsku.

Franz Ferdinand i Gavrilo Princip sreli su se sasvim slučajno. Jedan je imao 50, drugi 19 godina, jedan je pod rukom nosio kapu, drugi u ruci 9-milimetarski poluautomatski pištolj “Browning”. Historičari tvrde i potpuno su u pravu da su njihovi životi bili toliko različiti da su izgledali kao stanovnici različitih planeta i ništa nije nagovještavalo da će postati par koji će ući u historiju i promijeniti njezin tok. Gavrilo Princip – siromašni, frustrirani, bolešljivi đak iz srpske porodice iz sela kod Bosanskog Grahova. Franz Ferdinand – nadvojvoda nasljednik Austro-Ugarske, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Pogledi su im se sreli u nekoliko sjajnih i krvavih sekundi, u sunčanu nedjelju 28. juna 1914. godine u Sarajevu. Princip je ubio Ferdinanda jednim više sretnim no spretnim pogotkom. S ugla ispred pekare gdje je stajao uhvaćen je i otpraćen u zatvor iz kojeg više nikada nije izišao.

Franz Ferdinand rođen je u Grazu 1863. godine. Četvrt stoljeća kasnije bit će određen za nasljednika cara Franje. Nadvojvoda je bio tipičan predstavnik kuće Habsburga, ali je imao svoje hobije i fetiše kojima se sav posvećivao. Strastveno je uživao u ružama i mjesec prije smrti posjetio je sajam cvijeća u Londonu. Bio je očaran prirodnim naukama, bio je dobar poznavatelj ptica, putnik koji je uživao u novim iskustvima. Bio je sjajan putopisac, što će potvrditi svako ko je čitao njegov dnevnik s putovanja koje je napravio 1892. i 1893. godine od Trsta do Japana. Pisao je o tada vrlo egzotičnim mjestima kakvi su Cejlon, ​​Nepala, Java, Nova Gvineja…

Franz Ferdinand putovao je sa stilom. Putovao je na jednom od najmodernijih ratnih brodova tadašnje carske flote, SMS krstarici “Kaiserin Elisabeth”, čija je posada brojala 450 oficira i mornara. Na putu je nadvojvoda, koji je namjeravao putovati inkognito, kao “grof Hohenberg”, u Britanskoj Indiji lovio tigrove u društvu maharadža koji su mu poklonili dva jednogodišnja mladunca. Nadvojvoda je patološki bio opsjednut lovom. Pedesetak kilometara od Praga nalazi se dvorac Konopište, njegova posljednja rezidencija. Njegovi trofeji tamo doslovno pokrivaju dvorane i hodnike. Neki tvrde da je tu samo dio od 300.000 životinja koje je ubio. U toj su zbirci jeleni, medvjedi, flamingosi, rode, bizoni. Ferdinand je lovio čak i slonove u Cejlonu. Ironično, ali u tom dvorcu danas se nalazi metak kojim je ubijen Ferdinand.

Nasljednikom trona imenovan je 1889. godine nakon smrti svog rođaka Rodolfa i povlačenja njegovog oca s linije nasljeđivanja. Ferdinand je bio jedini izbor. Odnos s ujakom, carem Franjom bio je buran. Nadvojvoda je imao vlastite ideje o carskoj politici, uključujući umanjivanje mađarskog utjecaja i podržavanje monarhije davanjem Slavenima više povlastica. Godine 1913. stekao je mjesto generalnog inspektora austrougarskih oružanih snaga. U junu 1914. nadgledao je neke manevre kada je odlučio posjetiti Sarajevo.

Sve u vezi s Gavrilom Principom bila je sušta suprotnost. Rođen 1894. godine, u bijednom bosanskom selu Obljaju, nije putovao nigdje dalje od Beograda. Princip je rođen u zemlji koju je nakon višestoljetne vlasti Osmanlija okupirala Austro-Ugarska, da bi je kasnije i anektirala pod izgovorom civiliziranja i modernizacije. Plavooki dječak, nazvan po arhanđelu Gabrijelu, odrastao je slušajući srpske patriotske mitove i legende, maštajući o tome dok je pomagao u polju ili pazio na ovce. Volio je čitati i knjige i uvjeravao je samog sebe da će jednog dana pričati o njemu onako kako su pričali njemu. Principov se život promijenio kada su ga poslali u Trgovačku školu u Sarajevu. Bio je suviše bolestan da ga regrutiraju u austrougarsku vojsku pa je otišao u školu, ali nije često bio na satovima, uglavnom se motao po kafanama u kojima su se okupljali srpski revolucionari i anarhisti. Čitao je Bakunina, Kropotkina, Marxa i Dostojevskog, volio je i Aleksandra Dumasa i Waltera Scotta.

Bijes protiv austrougarske kolonijalne okupacije Bosne rastao je u njemu sve dok se nije pridružio jednoj od skupina mladih terorista kojima su srpske tajne službe diskretno manipulirale. Britanski autor i novinar Tim Butcher u svojoj knjizi Okidač, u kojoj istražuje Principov životni put i sve ono što se nakon njegovog pucnja kao posljedica događalo u Bosni, naglašava da Princip nije bio srpski ekstremista kakvi su bili oni koji su krajem stoljeća počinili Genocid u Bosni. On je u svojoj glavi nosio protuaustrougarsku nacionalističku ideju oslobađanja svih Južnih Slavena neovisno o tome jesu li oni kršćani ili muslimani.

U proljeće 1912. godine pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis u Beogradu vodi tajnu terorističku organizaciju “Crna ruka”. Organizacija se zalaže za ujedinjenje svih Slavena pod okriljem Srbije. U te svrhe Apis potiče zavjere, napade i glasine protiv dvaju evropskih carstava. Zalaže se za objavljivanje otvorenog rata protiv već oslabljenog turskog carstva i diskretniju bitku protiv Austro-Ugarske. Godine 1903. Dimitrijević je sudjelovao u napadu na kraljevsku palaču u Beogradu kada su ubijeni kralj Aleksandar I i njegova supruga. Tri metka koja je tada primio nikada nisu izvađeni iz njegovog tijela.

Nakon putovanja u Rusiju, formira “Crnu ruku” uz logističku podršku Beograda. On je 1911. organizirao pokušaj atentata na cara Franju Josipa I, a kada im to nije uspjelo, okrenuli su se uroti protiv Franza Ferdinanda. Velibor Čolić u svom Sarajevskom omnibusu piše da priča o uroti vjerovatno počinje u mračnim hodnicima raznih evropskih ambasada, u Moskvi i Beču, Parizu i Berlinu. Za to, tvrdi Čolić, bh. autor koji živi u Parizu, možemo pronaći i historijske razloge: u srpskoj mitologiji koja slavi poraz Kosova protiv Osmanlija 1389. i druge mnogo prozaičnije događaje, poput aneksije Bosne i Hercegovine 1878. godine; u dugim besanim noćima, u groznici i pijanstvu mladog nacionaliste Principa, tuberkuloznog školarca i pjesnika.

U glavi su mu lične frustracije jer se tokom Prvog balkanskog rata (1912–1913) Princip dobrovoljno javio u srpsku vojsku, ali njegovo krhko zdravlje uzrokovalo je odbacivanje. Susret pukovnika i njegovih učenika odvija se u sjeni Crne ruke u Beogradu. Odjeven kao ruski diplomata, pukovnik Apis uvjerava Nedjeljka Čabrinovića i ostale u historijski, domoljubni projekt obezglavljivanja Austro-Ugarske. Nekoliko dana prije napada naoružani pištoljima i ručnim bombama, s kapsulama cijanida u džepu, Čabrinović i Princip kreću u Sarajevo.

Desetak dana nakon atentata srpska vojna policija uhapsila je pukovnika Apisa ispred njegovog ureda u Beogradu. Generalštab Srbije optužio ga je za “izdaju” i osuđen je na smrt. Strijeljala ga je njegova vlastita vojska, bio je izdajica bez vojnih počasti. Datum njegovog pogubljenja i danas ostaje misterija; neki izvori tvrde da je strijeljan 11. juna 1917, a drugi 24. ili 27. juna.

Osim Sarajeva, jedino zajedničko u životima Gavrila Principa i Franza Ferdinanda bila je tuberkuloza, od koje su obojica patili. Ona je Principa ubila u zatvoru, ona ga je ostavila i bez žene u koju je bio zaljubljen i koju nikada nije ni poljubio. Nadvojvoda je riskirao svoj položaj da oženi ženu svog života, groficu Sofiju Chotek, koju su mnogi smatrali neprikladnom za carski bračni brak. Franz Ferdinand odbio je razmotriti bilo kakvu drugu mogućnost za vezu, čak iako je njegov bijesni ujak zahtijevao to od njega. Nevoljko, car se složio s Franzovim izborom, ali pod uvjetom da brak bude morgatičan i da djeca nemaju prava nasljedstva na prijestolje. Sofija je pretrpjela bezbroj poniženja i zapravo nije bila u stanju čak ni putovati istim automobilom kao i njezin suprug. U Sarajevu su napravili izuzetak. Kad ju je Princip smrtno ranio svojim drugim metkom, posljednje riječi umirućeg nadvojvode bile su upućene njoj. “Sofi, Sofi, ne umiri, živi za našu djecu.”

Princip i ostali zavjerenici iz njegove skupine odlučili su, kada su saznali za njegov naum da posjeti Sarajevo, ubiti Ferdinanda. Pištolje i bombe nabavile su im osobe iz srpske ultranacionalističke organizacije “Crna ruka”, koja je bila u tijesnoj vezi sa srpskim tajnim službama. Prešli su Drinu i u nedjelju ih se šestero okupilo u Sarajevu. Ono što se dogodilo svima je dobro poznato. Prvi teroristički napad nije uspio. Bomba je eksplodirala nakon što se odbila od carskog automobila. Neobjašnjivo i nevjerovatno, ali odlučeno je da se carska posjeta nastavi. Sasvim slučajno, greškom vozača, Princip koji je do tada stajao ispred Schillerove pekare, našao se ispred automobila “Gräf & Stift”. U 10:45 sati spojila su se do tada dva nespojiva lika i života.

Treći u priči o onima koji su tog 28. juna u Sarajevu izmijenili historiju zvao se Leopold Lojka. To je onaj nesretnik koji se nalazio za volanom nadvojvodinog automobila, vozač koji je pogrešno skrenuo s tadašnjeg Apelovog keja u ulicu koja se danas zove Ulica Zelenih beretki. Lojka je bio sin moravskog kočijaša. Vozi automobil u vlasništvu gospodina Harracha i koji trenutak kasnije iza njegovih će leđa iskrvariti Franz i Sofija. Lojka je pogrešno skrenuo prema Hotelu “Evropa”, pored Schillerove radnje u kojoj je tada pekara. Ispred pekare je stajao Gavrilo Princip, koji čak nije ni trebao pucati. Na putu do Gradske vijećnice, Čabrinović je na vozilo kojim je upravljao Lojka bacio bombu. Nije mu uspjelo, umjesto Franza, teško je ranjen Slovenac Erik von Merizzi, ađutant Oscara Potioreka.

Franz Ferdinand je insistirao da se nastavi dalje, ali Merizzi nije bio kraj njih da im da upute kamo da krenu. Lojka je nastavio voziti duž obale i, umjesto pravo, skrenuo je desno. Pravo pred Principa. Lojka je bio vozač Franza von Harracha, čelnika tadašnje Moravske. Harrach je bio prijatelj Franza Ferdinanda, njegov bodyguard koji mu je posudio svoj automobil za posjetu Sarajevu. Posudio je iako je njegov “Gräf & Stift” iz 1911. godine imao problema s mjenjačem, stepeni prijenosa uređivali su se kaiševima koje je trebalo s vremena na vrijeme mijenjati.

Harrach je bio blizak Ferdinandov prijatelj, a povezala ih je Sofija. O tom je pisao u svom dnevniku, ali u Harrachovim zapisima objašnjena je Ferdinandova vizija novog carstva u kojem su važnu ulogu imali Slaveni. Česi, Poljaci, Hrvati, Slovaci, Srbi, Rusi i Bosanci. To je moderno ustrojstvo carstva plašilo srpske zavjerenike.

Harrachova je kćerka Josephina doživjela duboku starost. Pričala je kako se njen otac vratio iz Sarajeva blijed, s maramicom umrljanom Ferdinandovom krvlju. Na dan atentata poslao im je telegram. “Draga djeco, dobro nam je, odličan prijem. Danas se vraćamo. Mnogo vas grlimo.” Harrachov automobil “Gräf & Stift” imao je problema. Lojka je odgodio namotavanje kaiševa. Taj je kvar omogućio zbunjenom Principu da se pribere, uzme pištolj i zapuca. Na trenutak se činilo da se ništa nije dogodilo ispred Schillerove radnje. Dok se Ferdinand mrmljajući opraštao sa suprugom, s usana mu je potekla krv. Harrach je požurio da je obriše maramicom. Onom koju je naslijedila Josephine, maramicom koja će kasnije biti izložena u Pragu. Češki će grof automobil pokloniti caru Franji. Danas je izložen u bečkom Vojnom muzeju.

Sve to što se te nedjelje dešavalo u Sarajevu bila je čudna igra sudbine. Sudbine koja je Sofiju dovela u Sarajevo iako uopće nije ni trebala putovati u Bosnu. Austro-Ugarska je 1914. godine bila carstvo čija se teritorija protezala između današnjih dvanaest država. Bila je to dvostruka monarhija kojom je stoljećima vladala ista dinastija. Car Franjo vladao je od 1830. godine, svjedočio je umiranju svog sina i nasljednika Rudolfa i svoje braće Maximiliana i Karla Ludovika. Njegov nećak Franz Ferdinand odlučio se oženiti mimo svih uvriježenih normi u dinastiji iako ga je Franjo svim silama nastojao odvratiti od tog nauma.

Tačno četrnaest godina prije atentata, 28. juna 1900. godine, car je predsjedavao ceremonijom Hofburškog vijeća. Okružen s petnaest nadvojvoda koji su imali nasljedna prava, objavio je svoj pristanak na brak između princa i dame koja je bila dio plemstva, ali ipak nije pripadala kraljevskoj porodici. Iz tog se razloga mladoženja zakleo pred nadvojvodama da ni njegovoj supruzi ni njihovoj djeci neće biti dodijeljene počasti, titule i privilegije kakve pripadaju nadvojvodama.

Način na koji je carski protokol tretirao vojvotkinju od Hohenberga bio je razlog zašto je njen suprug odlučio da i ona krene na put na Balkan kako bi prisustvovali ljetnim manevrima 14. i 16. Armijskog korpusa u Bosni. Car je prihvatio da vojvotkinja na vojnim ceremonijama dobije sva priznanja koja se odnose na ženu nasljednika. Kako se približavao datum odlaska u Bosnu, Ferdinand je sve jače osjećao da će u toj zemlji skončati život.

Početkom maja 1914. godine pozvao je svoje nećake, nadvojvode Karla i Zitu na večeru u dvorac Belvedere. Nakon obroka, vojvotkinja Hohenberg napustila je sobu kako bi ispratila djecu na spavanje. Dok je nije bilo, Ferdinand je rekao nećacima: “To vam moram brzo reći jer ne želim da vaša tetka čuje nešto od toga. Znam da ću uskoro biti ubijen. Na ovom su stolu papiri koji se tiču vas. Kad se dogodi, uzmite ih, oni su za vas.” Mladi par nije znao šta da mu odgovori, a više za to nisu ni imali vremena. Sofija se vratila u sobu i više nikada nisu razgovarali s njom i Ferdinandom.

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

Za razliku od ostatka Bosne i Hercegovine, u Mostaru će lokalni izbori, prvi nakon onih iz 2008. godine, biti održani 20. decembra 2020. godine, tako da mostarska dijaspora ima nešto više vremena za pripreme za sudjelovanje na izborima. Svi Mostarci širom svijeta mogu se prijaviti za glasanje do 6. oktobra u ponoć

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!