fbpx

Još jedna predstava licemjerja

Zaključci Berlinske konferencije pisani su kako bi udovoljili svim stranama koje su učestvovale i samim tim omogućuju različita tumačenja, ne pružajući nova rješenja ili mehanizme za razbijanje ćorsokaka u kojem se našla libijska kriza od 2015. godine, odnosno od kada je sporazumom u Skhiratu formirana legitimna, od UN-a priznata, Vlada Nacionalnog sporazuma (GNA). Sporazumom, koji je gospodar rata Khalifa Haftar (samoproglašeni maršal, koji je, što je apsurdno, tom titulom počašćen i u berlinskom dokumentu) proglasio nevažećim u decembru 2017. godine

Piše: Bojan BUDIMAC

Ima nečeg bizarnog, čak i apsurdnog, u zaključcima Berlinske konferencije o Libiji, održane u nedjelju, 19. januara. Učesnici konferencije – predstavnici Alžira, Kine, Egipta, Francuske, Njemačke, Italije, Rusije, Turske, Republike Kongo, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Velike Britanije i SAD-a (uz prisustvo predstavnika Ujedinjenih nacija, Afričke unije i Arapske lige) – obavezali su se (u principu) da će (od sada) poštovati međunarodne zakone, norme i ranije izglasane rezolucije Savjeta sigurnosti UN-a glede Libije. Bizarno je da se za tako nešto mora organizovati konferencija, a apsurdno je praktično priznanje da, eto, do sada nisu svi marili za embargo na naoružanje i/ili princip nemiješanja u unutrašnje poslove, ali od sada hoće.

Zaključci Berlinske konferencije o Libiji pisani su vrlo širokom četkom, kako bi udovoljili svim stranama koje su učestvovale, te samim tim omogućuju široka i različita tumačenja, ne pružajući nova rješenja ili mehanizme za razbijanje ćorsokaka u kojem se našla libijska kriza od 2015. godine, odnosno od kada je sporazumom u Skhiratu (Maroko) formirana legitimna, od UN-a priznata, Vlada Nacionalnog sporazuma (GNA) s premijerom Fayezom al-Sarrajem na čelu. Sporazumom, koji je gospodar rata Khalifa Haftar (samoproglašeni maršal, koji je, što je apsurdno, tom titulom počašćen i u berlinskom dokumentu) proglasio nevažećim u decembru 2017. godine.

Dozvolit ću sebi da budem kontradiktoran i da kažem kako u cijeloj toj bizarnosti i u tom apsurdu ima logike. Naime, libijski građanski rat mnogo je manje građanski koliko je zapravo proxy rat te, ako se “zainteresovane strane” (čitaj: ti koji ga potpiruju) ne dogovore, o trajnom rješenju ne može biti govora. Stoga je Berlinska konferencija ili, kako se samonaziva u kominikeu, “Berlinski proces” možda korak Mirovnog plana u tri tačke predloženog prije sedam mjeseci od šefa Misije za podršku Ujedinjenih nacija u Libiji (UNSMIL) Ghassana Salaméa. O činjenici da ni do tog (možda) koraka ne bi došlo da nije Turske – kasnije.

Spomenuti plan u tri tačke sastoji se iz uspostavljanja primirja između GNA i Haftarove tzv. Libijske nacionalne armije (LNA) i njenih milicija, uz mjere izgradnje povjerenja. Zatim “organizovanje međunarodnog sastanka zemalja umiješanih u sukob kako bi se zaustavile borbe, primijenio zakonski postojeći embargo na oružje i promoviralo slijeđenje međunarodnog zakona o ljudskim pravima” – tu ulogu trebala bi da igra Berlinska konferencija. Najzad, treća tačka je organizacija nečeg poput libijske nacionalne konferencije, koja bi se vodila na tri kolosijeka – političkom, vojnom i ekonomskom i koja bi procesom, koji se najvjerovatnije mjeri godinama, dovela do trajnog i stabilnog rješenja.

Berlinska konferencija organizovana je samo nekoliko dana nakon što je Moskva, u saradnji s Ankarom, pokušala da obaveže zaraćene strane na trajno primirje u Libiji, koje su predsjednici Erdoğan i Putin najavili u Istanbulu 8. januara prilikom puštanja u rad plinovoda “Turski tok”. Međutim, Haftar je pobjegao iz Moskve a da nije potpisao ponuđeni papir, pa već prvi korak Salaméovog plana nije baš ispunjen. Mada, nikakva garancija ne bi bila ni da ga je potpisao. Haftar nije poznat po stajanju iza dogovorenog, a i nije sav svoj, kako u mentalnom, tako ni u političkom smislu.

Svijet je deklarativno priznavao legitimnu vladu u Tripoliju, osim što su na terenu neke države podržavale gospodara rata Haftara, nepriznatog od bilo koga. Onog momenta kada su UAE stale iza Haftara i kada je on uznapredovao u svom pohodu na Tripoli, evropske zemlje poput Italije, Francuske i drugih (Grčka je posljednja u tom nizu) krenule su mu se dodvoravati – primajući u svojim prijestonicama nekog ko bi morao od cijelog svijeta da bude viđen za ono što jeste – gospodar rata. Prosto je bilo smiješno gledati neskrivenu dječačku fascinaciju francuskog predsjednika Macrona tim ratnim zločincem tokom “bilateralnog” susreta u Berlinu. Isto važi i za grčkog premijera Kyriakosa Mitsotakisa, koji je u provokativnom gestu ugostio Haftara dva dana prije Berlina.

Yanis Varoufakis, Grk kojem je etički kompas izgleda dobro baždaren (i koji, vjerovatno, upravo zbog toga živi u samoizgnanstvu kao predavač na Univerzitetu u Teksasu), tom prilikom je tvitovao: “Atina je danas ugostila libijskog gospodara rata Haftara. Autogol grčke diplomacije sličan onom 90-ih kada je Vlada, na čelu sa Mitsotakisom seniorom (Konstaninos, otac sadašnjeg premijera Kyriakosa, op. a.), prihvatila Karadžića. Kako smo došli dotle? Sve je počelo nečasnim savezom Tsipras – Netanyahu – Exxona za bušenje nafte i plina u istočnom Mediteranu.”

Rječit twit bivšeg ministra finansija Grčke nam, ustvari, objašnjava paniku i užurbanu diplomatsku aktivnost koja je rezultirala Berlinskom konferencijom, kao i prljavštinu koja je prati.

Ta panika i ubrzana aktivnost zemalja koje su libijsko krvoproliće apatično posmatrale skrštenih ruku, rezultat su turskih poteza glede Libije. Kao odgovor na nerazumnu, halapljivu i prije svega apsurdnu želju Izraela, Egipta, Grčke i Južnog Kipra da svedu Ekskluzivnu ekonomsku zonu (EEZ) zemlje s najdužom obalom Sredozemnog mora na Antalijski zaljev, Turska je krajem novembra potpisala sporazum s libijskom legitimnom, od UN-a priznatom, Vladom o morskom razgraničenju između dviju zemalja. To je već bilo dovoljno da razjari spomenute zemlje (ali i Francusku) i učvrsti njihovu podršku pučisti Haftaru, koji je promptno obećao da će, ako osvoji Tripoli, taj ugovor proglasiti nevažećim. Izvan Turske činjenica da je takav sporazum bio u planu i da je pregovaran s rahmetli Moammarom Gadhafijem skoro je potpuno nepoznata. Baš kao što su nepoznate (ili ignorisane) duboke veze između Turske i Libije.

Kao malu digresiju moram da naglasim komičnost egipatske (Sisijeve) pozicije. Demarkacijom morske granice između Libije i Turske Egipat DOBIJA više nego dogovorom koji Varoufakis naziva “nečasnim savezom Tsipras – Netanyahu – Exxon”, ali ne treba zaboraviti da ni Sisi nije sav svoj, pa kao marioneta onih čije pare su ga dovele krvavim pučem na vlast – Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata – mora da radi u korist štete Egipta. Fakat da je bilateralni sporazum između Turske i Libije otvoren za priključenje drugih mediteranskih zemalja Sisiju još nije dopro do mozga.

Panika je dostigla ogromne razmjere kada je Turska najavila da će, ako Vlada u Tripoliju to zatraži, pružiti vojnu pomoć. Kada je Fayez al-Sarraj to zatražio i kada je turski parlament izglasao odobrenje za takvu pomoć, panika je postala neizdrživa. Sve to je naprasno probudilo EUropljane iz letargije i otud Berlinska konferencija, koja je dobro poslužila kao pozornica za još jednu predstavu licemjerja. Naprimjer, Macron je na njoj skičao o nedopustivosti stranih boraca u Libiji, zatvarajući oči pred činjenicom da se snage njegovog idola, ratnog zločinca Haftara sastoje, između ostalog, od 2.500 ruskih plaćenika iz Wagner grupe (paramilitarna organizacija po uzoru na američki Blackwater), 5.000 boraca iz Sudana, osim boraca iz Čada i Nigera.

Inače, Haftar je objavio “džihad” protiv “turskih osvajača”, iako su u Libiju (za sada) poslani samo vojni instruktori. Tom objavom je, blago rečeno, stavio u smiješan položaj opozicione partije u Turskoj, prije svih Republikansku narodnu partiju (CHP), čiji predstavnici su javno preferirali Haftara “zato što je sekularan” (oni, baš kao i Macron, zatvaraju oči pred činjenicom da na Haftarovoj strani ima mnogo radikalnih milicija). Generalno, opozicija se glede libijske situacije uplela k’o pile u kučine. Iz sve snage podržali su sporazum o morskom razgraničenju, a onda kada tu granicu treba braniti (makar simbolično), izmišljali su sve moguće i naročito nemoguće razloge da glasaju protiv slanja zatražene vojne pomoći. No, to je business as usual.

No, da se vratimo u Berlin. Jedini “opipljiv” rezultat konferencije je formiranje komiteta 5+5 – pet predstavnika Sarrajove Vlade i pet Haftarovih predstavnika – koji će se sastati u Ženevi kako bi se razradio plan kako da se obustava vatre od 12. januara (ona koju nije potpisao Haftara i koje se, također, nije ni pridržavao) pretoči u trajno primirje. Zaključci će biti predstavljeni Savjetu bezbjednosti i od tog trenutka, da parafraziram kancelarku Merkel, možemo se nadati da će se i primijeniti. Sumirajući Berlinsku konferenciju u jednom twitu, novinarka dnevnika Sabah Merve Şebnem Oruç napisala je da se ona (konferencija) završila jednim ogromnim “vidjet ćemo”.

PROČITAJTE I...

Čak i humanitarnu pomoć kada šalje u BiH, Rusija adresira samo u korist bosanskih Srba, za razliku od Turske, koja svoje humanitarne i investicijske poduhvate usmjerava u korist svih ljudi u regiji Zapadnog Balkana, što je krupna podrška regionalnoj saradnji kao prioritetu integracijskih ciljeva EU. Dakle, Hrvatska, Srbija i Rusija ometaju napredak regionalne saradnje te umanjuju efekte koje u tom pogledu postižu EU, SAD i Turska. Slabosti prisustva SAD i EU u zemljama Zapadnog Balkana prostor su za destruktivne utjecaje Rusije, Srbije i Hrvatske. Turski doprinos zbližavanju naroda i država na Balkanu prepreka je destruktivnim utjecajima na štetu stabilnosti, sigurnosti i mira u toj regiji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!