fbpx

JESI LI FASOV’O PTSP

Nisu ovo ratni uvjeti, ni izbliza. Imamo struju, vodu, nismo gladni. Bogu hvala, slobodno se krećemo, doduše, uz određene restrikcije i propisane mjere, ali ipak se krećemo, a rat je nešto drugo, sasvim drugo...

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

– Ova će nas pošast suštinski promijeniti, zapravo, već sad u znatnoj mjeri jeste, a potraje li još, recimo, pet-šest mjeseci, bojim se, posljedice će biti nesagledive, ne samo ekonomske, to je sasvim izvjesno, nego, a toga se najviše pribojavam, i mentalne, u formi najrazličitijih psihotičnih stanja, jer većina ljudi takav psihološki pritisak neće moći izdržati, počet će pucati po šavovima – reče mi mlađahni komšija.

– To je za očekivati, ali previdio si najbitnije: valja sve ovo preživjeti, a ko ti garantira da hoćemo? Stoga, živi ovaj trenutak, ovdje i sad, a ostavi se čeprkanja po budućnosti i katastrofičnih prognoza. Živi život, čovječe, pa kakav god da je! Uzgred, ja sam i bez virusa odavno promijenjen.

– Kako?

– Da si bio u ratu, kao što srećom nisi, znao bi o čemu pričam.

– Pa, i ovo je rat! Živimo u ratnim uvjetima!

– Griješiš. Nisu ovo ratni uvjeti, ni izbliza. Imamo struju, vodu, nismo gladni. Bogu hvala, slobodno se krećemo, doduše, uz određene restrikcije i propisane mjere, ali ipak se krećemo, a rat je nešto drugo, sasvim drugo… Znaš, možda će zazvučati morbidno, ali navodim ovo kao egzemplar – kad u šatorsko krilo pokupiš ostatke raskomadanog tijela svog dobrog druga, poznanika, nepoznatog saborca, a činio sam to više puta, nikad više ne možeš biti isti čovjek, ali nikad! E, zato i kažem da sam odavno promijenjen, jer takva traumatska iskustva nisu otišla u havu, ostala su u meni, preoblikovala me, na svu sreću bez ozbiljnijih posljedica, ali, opet velim, ista osoba, nakon takvih iskustava, definitivno i odavno nisam.

– Htio sam te nešto pitati, ali malo je…

– Reci!

– Imaš li PTSP?

– Dijete, odgovor sam ti već dao, ali, očito, nisi me pažljivo slušao. Pa, rekao sam da sam kao ličnost odavno promijenjen, a naveo sam i primjer, samo jedan, dovoljan, jasan da jasniji ne može biti. Šta još trebam reći?

Istog trenutka, kao da je iz zemlje izronio, pojavi se komšija S., otac mog mlađahnog sagovornika. Priđe avlijskoj ogradi, pozdravi me, prođe prstima kroz gustu, prosijedu kosu, othuknu, kratko zašuti, kao da hvata zalet za nešto i reče:

– Davi li te ovaj moj crnim prognozama?

– Ma, ne! Eto, tako, razgovaramo o koječemu.

– Davi, davi, nemoj ga branit’! Propast ćemo, svi ćemo pobudalit’, ljudi će hodati naokolo potpuno sluđeni, pa onda, sve je ovo gore nego što je bilo u ratu… Eto, to je njegova priča! Eh, da, sigurno te je pit’o jesi li fasov’o PTSP? Je li? Je li te pit’o?

– Jeste.

– Znao sam! A znaš li šta je danas jeo za ručak? Ali, samo on, dečko je izbirljiv, majka za njega posebno hranu sprema! Jeo je lešo teletinu s karfiolom, mrkvom i brokulama! I pravi, domaći, crni pšenični hljeb! Zbog njega sam mahsuz otiš’o na Ravnu Trešnju i od mlinara Joze kupio dvije vreće crnog pšeničnog brašna! Neće gospodin da jede hljeb od običnog brašna, veli, nezdravo je! A mi? Šta smo mi jeli u ratu? Kod kuće šta se nađe, krompir i repu najčešće, a na ratištu grahovu vodurinu u kojoj bi se ponekad, nekim čudom, našla i pokoja graška! I, pride, komadić prohe! Pa iz šume dođi kući onako prljav, nikakav, gladan! Nema struje, vode, ničega! Tako je to bilo, tako! A ovaj moj… On je, on je…

– Komšija, nemoj tako! Sin ti je fin, učtiv, odgojen, obrazovan, uvijek mi je zadovoljstvo razgovarati s njim. A to što ima svoje mišljenje o ovom ili onom, pa Bože moj… Ne vidim u tome ništa loše – pokušah okrenuti neugodnu situaciju na drugu stranu, ali bezuspješno – dečko je šutio natmuren, oborenog pogleda, nervozno grizao donju usnu, a potom se okrenuo i bez riječi otišao.

– Komšija, pobogu, šta je s tobom?! Ne možeš tako, čovječe! Pa, vidiš li kako je reagirao? I uvrijedio si ga i ponizio! I to u mom prisustvu! Dupli jazuk!

– Bojim se, jako se bojim – prošaputa.

– Čega?

– Da ne pukne. Priče su mu iz dana u dan sve crnje, pa, mada znam da je to pogrešno, pokušavam na ovaj način da ga trgnem, probudim huju u njemu, jer, kontam, bolja je i huja od crnila u kojem jeste. Usput, ugađam mu, s teškom mukom, jer toliku lovu nemam, ali ipak ugađam i ništa, baš ništa, nikakve fajde.

Dobro. Ovako ćemo. Prvo, odmah popravi ovo što si danas napravio, razgovaraj s njim, blago, odmjereno, a zatim mu reci da što češće dolazi kod mene, pa vidjet ćemo šta će se desiti. Znaš, lijep razgovor u ovakvim okolnostima počesto zna biti biriladž.

– Misliš da će to upaliti?

– Otkud znam! Ali, kako god, nikakve štete neće biti. Eto, tako mu reci, a ti dobro pripazi šta pričaš, jer ovo danas je bilo stvarno…

– Hoću, hoću – živnu S., pozdravi me podignutom rukom i žurno zagrabi niz ulicu.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!