Jednog teroristu ubijaju, drugog pozivaju da se obrati Kongresu

Najbitnija razlika u percepciji dviju podjednako brutalnih terorističkih organizacija jeste ta da se PKK percipira kao “sekularna”, a Bagdadi i kompanija kao “islamska”. Da terorizam nema religiju, pa ni ideologiju, promiče zapadnim obožavateljima PKK-a, a o islamofobiji i orijentalizmu ne vrijedi ni govoriti

Piše: Bojan BUDIMAC

Gledati konferenciju za štampu (nedjelja 27. oktobar) na kojoj predsjednik SAD-a potvrđuje da je lider tzv. kalifata, odnosno ISIL-a, Abu Bakir al-Bagdadi likvidiran, iz turske perspektive bilo je fascinantno iskustvo. Nastranu Trumpov infantilni pogled na geopolitiku, najjasnije izražen u stavu da su zemlje koje “vole” američko prisustvo u Siriji “Rusija i Kina”, jer “dok oni jačaju svoje armije, to našu slabi”. Nastranu i nula iz historije – “neću da Amerika bude između Sirije i Turske, oni ratuju vjekovima…” No, iz turske perspektive rečenica “smrt Bagdadija demonstrira neumoljivu američku potragu za terorističkim liderima i našu posvećenost trajnom i potpunom porazu ISIS-a i drugih terorističkih organizacija” zvuči toliko šuplje da je teško zamisliti jače zveketanje.

Čak i ako terorist, komandant tzv. Sirijskih demokratskih snaga (SDF – preimenovane tzv. Radničke partije Kurdistana – PKK), kojem se Trump u toploj zahvalnici na Twitteru obraća titulom “general”, ne ode u Washington na zahtjev Američkog kongresa, sama činjenica da je “Mazloum Abdi” ili “Mazloum Kobani” ili “Şahin Cilo” – pravo ime Ferhat Abdi Şahin – tretiran s toliko poštovanja od Amerikanaca u isto vrijeme kad drugog teroristu navodno lociraju i likvidiraju američki specijalci pokazuje možda najjasnije sve licemjerje američkog “rata protiv terorizma”.

U smislu krvoločnosti i surovosti nema značajnije razlike između ISIL-a i PKK-a. Bitna je razlika u dugovječnosti – PKK preživljava četrdeset godina jer mijenja sponzore poput čarapa (evropske su zemlje konstanta), dok je tzv. Islamska država (kao organizacija) jedva skrpila njih pet. Međutim, najbitnija razlika u percepciji dviju podjednako brutalnih terorističkih organizacije jeste ta da se PKK percipira kao “sekularna” (kult ličnosti Öcalana, koji ima sve odlike religioznog fanatizma nastranu), a Bagdadi i kompanija kao “islamska”. Da terorizam nema religiju, pa ni ideologiju, promiče zapadnim obožavateljima PKK-a, a o islamofobiji i orijentalizmu ne vrijedi ni govoriti.

No, vratimo se Trumpovoj pres-konferenciji. Poliranje PKK-a koje se ponekad izvodi pomoću naziva “sirijski Kurdi”, ponekad samo “Kurdi”, nastavlja se. Gorepomenuti gangster s tri-četiri imena dosta prije konferencije tvitovao je: “Uspješna i povijesna operacija zahvaljujući zajedničkom obavještajnom radu sa Sjedinjenim Američkim Državama”, implicirajući “odlučnu” ulogu terorističke organizacije čiji je dio. To je, naravno, od zapadnih medija uzeto zdravo za gotovo. (Mogu samo zamisliti “obavještajne” mogućnosti PKK-a u Idlibu i rekao bih da je u pitanju tehnika “zafarbavanja u ćošak”.)

Nakon takvog tvita, Trump je morao spomenuti “sirijske Kurde” na kraju liste zemalja kojima se zahvaljuje za saradnju. “Ovaj napad bio je besprijekoran i mogao se odigrati samo uz znanje i pomoć određenih nacija i ljudi. Želim zahvaliti nacijama Rusije, Turske, Sirije i Iraka. A također želim zahvaliti sirijskim Kurdima na određenoj podršci koju su nam mogli pružiti”, rekao je Trump. Može se primijetiti da “sirijski Kurdi” nisu čak ni u istoj rečenici s nabrojanim zemljama. No, to nije spriječilo žurnalistu Al Jazeera Internationala Petera Dobbsa da u sažetku vijesti “sirijske Kurde” pretvori u “kurdske snage” i da ih stavi na čelo Trumpove zahvalnice. Spin? Neeee…

Trump je, opisujući let osam helikoptera (s nepoznate lokacije), ispričao kako su letjeli nad teritorijama kontroliranim od oružanih snaga spomenutih država, te je bilo bitno obavijestiti ih o tome. Pitanje o zafarbavanju u ćošak proističe iz reakcije glasnogovornika Ministarstva odbrane Rusije Igora Konašenkova, koji je izjavio: “Ništa ne znamo o bilo kakvoj pomoći prilikom letenja američkih letjelica u zračnom prostoru zone deeskalacije Idlib tokom ove operacije.” Nisu primijetili nikakvo bombardiranje u toj zoni, američko ili koalicijskih snaga.

Dodavanje opaske koja je… hmm… prožeta vrlo problematičnim tvrdnjama o tome ko je pobijedio ISIL, međutim, ako se izuzme taj elastičan odnos prema činjenicama u suštini je vrlo oštra i suštinski tačna žaoka prema Trumpovom medijskom cirkusu: “Nakon što je Islamsku državu početkom 2018. godine konačno porazila sirijska vladina vojska uz podršku zrakoplovnih snaga Rusije, još jedna ‘smrt’ Abu Bakra al-Bagdadija neće imati utjecaja ni na situaciju u Siriji, ni na akcije terorista koje borave u Idlibu”, rekao je Konašenkov (naglašavanje moje).

Ono što svakako hoće utjecati na situaciju u Siriji jeste uspjeh turske antiterorističke operacije “Izvor mira”, kako na vojnom, tako u diplomatskom polju.

Trumpov pokušaj da isključivo on preuzme sve zasluge za “zaustavljanje” turske akcije i “spašavanje ‘miliona’ života” jeste pretjerivanje koje ga čini ne baš izrazito smiješnim klovnom. To što pokušava da prema Turskoj igra uloge dobrog i lošeg policajca istovremeno, osim što izgleda šizofreno, potvrđuje svu šizofrenost američke kakofonije i Trumpovu želju da zadovolji ne samo domaću publiku nego i izvore te kakofonije (Kongres, Senat, Pentagon itd.). No, u krajnjoj liniji, to ogoljava jednu vrišteću činjenicu glede američke vanjske politike – kontradiktorno je pokušavati uslišiti želje svoje klijent-države za “balkanizacijom” Bliskog istoka (ako se pitate koje – Izraela) i za formiranje tzv. “velikog Kurdistana” i ostati iskreni saveznik (naglasak na zvanični saveznik) članice NATO-a Turske.

Brzina i efikasnost operacije “Izvor mira” zapravo je unijela paniku u američku administraciju, što je dovelo do posjete Mikea Pencea i Mikea Pompea Ankari kako bi spasili sirijski ogranak PKK-a, koji se maskirao u tzv. Jedinice narodne odbrane (YPG), pa još došminkao u tzv. Sirijske demokratske snage (SDF). James Jeffrey, specijalni američki izaslanik za Siriju, “priznao” je poslije sporazuma od 17. oktobra na letu iz Ankare da su znali da ta teroristička banda (naravno, on je rekao YPG) “nema vojnu sposobnost da se održi na tim područjima”, te su Amerikanci “mislili da će primirje biti puno bolje”. Da, svakako bolje za teroriste.

S obzirom na to da tursko-američki dogovor nema nikakvog mehanizma za monitoring i verifikaciju, a znajući da Amerikanci imaju još planova s PKK-om, poluga kojom bi se on dao kontrolirati vrlo je kratka. Dogovorenih 120 sati za povlačenje terorista iz 30 km širokog koridora od turske granice jeste lijepa želja koju SAD (možda) dijele s Turskom, ali pismeno obavještenje američkih zvaničnika da se ono u potpunosti desilo u određenom roku ne vrijedi papira na kojem je napisano. Ništa novo. Uostalom, konstantno kršenje obećanja koje su obje (i Obamina i Trumpova) administracije davale Turskoj bilo je jednim od razloga pokretanja antiterorističke akcije.

Memorandum o razumijevanju između Turske i Rusije o sjeveru Sirije potpisan 22. oktobra u Sočiju kao rezultat sastanka Erdoğana i Putina ozbiljniji je dokument od “sličnog” ankarskog sa SAD-om. Ako njegove tačke budu ispunjene, PKK će stvarno biti odstranjen s turske granice i stvorit će se uvjeti za repatrijaciju dijela sirijskih izbjeglica. Prva i osnovna razlika jeste uspostavljanje mehanizama za monitoring i verifikaciju. PKK-u je dato novih 150 sati da se očisti iz spomenutog koridora i, za razliku od dogovora s Amerikancima, iz Münbiça (svojevrsnog simbola američkog vjerolomastva) i Ajn al-Araba (poznatog kao Kobani). Rok ističe u srijedu 30. oktobra.

Međutim, ključna tačka tog memoranduma jeste ona četvrta: “Obje strane iznova potvrđuju važnost sporazuma iz Adane. Ruska Federacija olakšat će provedbu sporazuma iz Adane u trenutnim okolnostima.”

Sporazumom iz Adane (oktobar 1998) Sirija, koja je do tada ugošćavala lidera PKK-a Abdullaha Öcalana i bila osnovna odskočna daska za prekogranične operacije PKK-a, obavezala se da će spriječiti svaku aktivnost te terorističke organizacije, a Turska je zadržala pravo da, ako Sirija to ne bude u mogućnosti, intervenira na njenoj teritoriji. Pošto Sirija sada nešto i nije u mogućnosti da ispuni tada preuzete obaveze (dapače, prepustila je tu teritoriju PKK-u od početka), “Ruska Federacija olakšat će provedbu sporazuma”. Drugim riječima, time je Rusija PKK-u poslala dvostruku poruku – ako se ne povučete, Turci će vas (uz našu pomoć) očistiti i druga, možda još važnija, ne pokušavajte dilove sa sirijskim režimom jer je on obavezan Sporazumom iz Adane. U krajnjoj liniji, Soči je važan jer je i Rusija, koja ne smatra PKK terorističkom organizacijom, prihvatila turski narativ.

Koliko god da je egzekucija Bagdadija važna, a čini se da je najvažnija za Trumpovu predizbornu kampanju (baš kao što je egzekucija Bin Ladena bila za Obamin reizbor), ona zaista ne donosi skoro nikakvu stvarnu promjenu glede situacije u Siriji. Operacija “Izvor mira” i diplomatija koja ju je pratila jeste game changer.

 

PROČITAJTE I...

Kada se apstrahiraju frustracije Turskom generalno i turskom antiterorističkom akcijom posebno, najveći dio Macronovog intervjua upravo je o toj potrebi autonomnosti evropske “odbrane”. Jeste malo to kontradiktorno s također izrečenim stavom da, po njegovom mišljenju, Evropa ima kapacitet da se brani. “Evropske zemlje imaju jake armije, naročito Francuska. Mi smo posvećeni sigurnosti vlastite teritorije kao i mnogim vanjskim operacijama.” Poput (neo)kolonijalnog komadanja Malija pod plaštom borbe protiv terorizma, radi zaštite ekonomskih i geostrateških interesa

Vlada južne austrijske savezne države Koruške, iz koje je Handke porijeklom, izvijestila je kako je naredila da se “odmah sagledaju” sve činjenice u vezi s podacima objavljenim u medijima “o navodnom jugoslavenskom pasošu” tog autora.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!