fbpx

Jedan metak iznad obrve zaustavio je čudo od djeteta

Imao je mali osmijeh na usnama. Isti onaj kao kad bi se osmjehivao na nečiju glupost. U očima je još bilo onog sjaja, al’ je polahko nestajao. Nema te sile da ću ikad zaboravit taj smiješak, taj sjaj, taj trenutak. Posljednji

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

Nismo svi pod sretnom zvijezdom rođeni. Nije nas sve život mazio. U kišne dane najčešće se sjetim teških priča. Među njima, jedna od težih, životna je priča mog školskog druga, suborca, našeg šehida, ako Bog da, Alena Halilovića. Odrastao ostavljen od roditelja, jedini oslonac u životu bili su mu njegovi već ostarjeli i oboljeli djed i nana.

Školske dane provodili smo veselo, ni po čemu ga nikad nismo izdvajali od sebe, štaviše. Bio je drugačiji, ali zbog svoje izražene inteligencije – matematičar, fizičar, historičar, sve suhe petice, diplome i medalje s takmičenja. Nije nikad izbjegavao ni nama pomagati.

U toj burnoj 1992. godini iz škole odlazimo u rat. Alen, rahmetli, također.

Nakon što smo prošli različite puteve, sudbina nas ponovo spaja, ovaj put pod tada zloglasnim Ozrenom. Tog 21. jula 1993. godine nalazili smo se na dijelu tek uspostavljene linije. Od jutra je kišica sipila, pa prestajala, i tako nekoliko puta. Prava ljetna. Zezao sam ga da je sad mogao biti na faksu, a ne tu sa mnom u blatu. Samo je odmahnuo.

Taj smo dan poslije podne trebali skupa kući. Prije nadan nismo dobili cigareta, pa je on od nekoga pozajmio tri komada. Nakon doručka, dali su nam sljedovanje, a on je odmah htio vratiti ono što je pozajmio.

– Daj, sačekaj, pa kući ćemo popodne, oko četiri. Sad oblaziti liniju, čak na drugu stranu…

– Odoh – reče – otkud znam ima l’ čovjek. Nije red, ipak mi je pozajmio.

Ostao sam van tranšeje, izašao i gledao prema Ozrenu. Treći među nama otišao je po vodu.

Na mjestima duž linije razabirala se sporadična pucnjava. Odjednom sam čuo dva pucnja – tak-dum, tak-dum. Snajper! Pogledao sam prema desnom brežuljku i vidio kako tri naša čovjeka trče pogureno, jedan s nosilima. Taman sam krenuo ka cesti, da bolje vidim, kad sam čuo zvrcanje lajavaca (telefona). Skočio sam u rov, podigao slušalicu, čuo da četvorka zove IKM (istureno komandno mjesto): “Daj sanitetliju, onaj malac je pogođen, onaj Alen.”

U momentu sam pretrnuo, bacio slušalicu, iskočio iz tranšeje i jurnuo nizbrdo. U pola brda, trčeći, naletio sam na onog čovjeka s vodom. Nešto mi je govorio, a ja sam samo protrčao. Letio sam koliko me noge nose, kroz živicu, žbunje, prečicom prema uzvišenju. Tik iza krivine natrčao sam na grupu vojnika. Čučali su u krugu. Vidjevši me, razmaknuli su se. Jedan od njih tiho reče: “Sad smo ga izvukli s livade. I na nas je snajper pucao.”

Sanitetlija Nihad pokušao me zaustaviti: “Stani, Amire, nema, gotovo je, sjedi tu.”

Otrgnuo sam mu ruku sa svog ramena, došao do Alenovog tijela i kleknuo. Sve mi je izgledalo nestvarno, kao u polusnu. U desnoj ruci držao je još stisnut omot od cigareta.

Metak ga je pogodio tačno iznad lijeve obrve. Desna strana glave bila mu je u blatu. Skinuo sam prsluk, pa košulju. Njome mu obrisao blato i krv s lica.

Imao je mali osmijeh na usnama. Isti onaj kao kad bi se osmjehivao na nečiju glupost. U očima je još bilo onog sjaja, al’ je polahko nestajao. Nema te sile da ću ikad zaboravit taj smiješak, taj sjaj, taj trenutak. Posljednji.

Podigli su ga na nosila, prekrili dekom, odnijeli do auta ispod ceste. Jedan stariji čovjek uze me za rame da sjednemo.

Poluizgorjela kuća imala je neki lim ispred vrata, nešto poput duže strehe. Sjedosmo. Tad sam tek vidio da sam potpuno mokar. Izvadio sam cigarete. Zapalismo. Kiša je dobovala po limu. U taktu. Polahko. Ritmično. Čovjek je nešto pričao, ne znam o čemu, ništa ga nisam čuo. Prisjećao sam se slika iz osnovne škole.

I danas je tako. S kišom počnu dolaziti sjećanja. Polahko. Preplave me kao bujica. Al’ neka ih. Počašćen sam sjećanjima i drugovima koje sam imao. Bila je čast imati ih, poznavati i živjeti uz njih u onom vremenu. Hvala pripada samo Allahu, dž. š., mir i spas neka su na Njegovog poslanika i miljenika Muhammeda, a. s., Poslanikovu porodicu i ashaba, kao i sve vjernike. Neka Uzvišeni Gospodar Alenu i svim našim šehidima podari lijepi Džennet, a nama podari snage da ih nikada ne zaboravimo i da svoja sjećanja na druge generacije prenesemo.

PROČITAJTE I...

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!