Je li ti otac zaista bio fašista

O ocu nije znao mnogo. U kući se o njemu nije pričalo, a, tokom godina, na Mustafina sve učestalija pitanja o razlozima i okolnostima očevog hapšenja i smrti, majka Džemila tiho bi odgovarala da je bolje ne otvarati staru ranu, da i zidovi imaju uši, da je bilo šta je bilo i da valja živjeti dalje

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća razgovarao sam u Torinu (tipično za mene: krenem u Trst po farmerke, a neplanirano završim kod rođaka u Torinu) prvi i posljednji put s daljim rođakom i navodnim političkim emigrantom Mustafom Hadžimahićem.

Taj susret i višesatni razgovor ostali su mi u živom sjećanju, a njegova nedavna smrt omaž je časnom i dobrom čovjeku i povod za ovaj zapis.

Potomak ugledne i imućne loze brčanskih Hadžimahića, koju su komunisti odmah po svršetku rata opljačkali, obespravili i doveli do prosjačkog štapa, od malih nogu živio je u teškom siromaštvu. Njegov otac Osman, prijeratni veleposjednik i mecena, nekoliko godina poslije lažno je optužen za kolaboraciju s fašistima, promptno osuđen i deportiran na Goli otok, gdje je nedugo potom počinio suicid. Tako je, barem, saopćeno porodici – službeno, hladno, bez imalo ljudskog, makar kurtoaznog suosjećanja s njihovim bolom. Mustafa je tad bio dječak i nije razumijevao svu težinu tragedije koja je poklopila kuću Hadžimahićevih. Osluškivao bi noću prigušeni plač majke i starijih sestara, zbunjeno primao izraze saučešća rijetkih rođaka i prijatelja koji bi dolazili s prvim mrakom, šutke posjedili koju minutu, prije odlaska prošaputali: “Šta ćeš, moja Džemila, tako je od Boga suđeno”, a potom oprezno otvarali kućna vrata i, nečujno, pogureni, žurili preko avlije.

O ocu nije znao mnogo. U kući se o njemu nije pričalo, a, tokom godina, na Mustafina sve učestalija pitanja o razlozima i okolnostima očevog hapšenja i smrti, majka Džemila tiho bi odgovarala da je bolje ne otvarati staru ranu, da i zidovi imaju uši, da je bilo šta je bilo i da valja živjeti dalje.

Osnovnu školu i gimnaziju učio je u Brčkom, a studij prava u Beogradu, uz novčanu potporu amidže Kasima, koji se, naslućujući buduće događaje, na vrijeme sklonio u Italiju.

I, uopće, sve je u tom Beogradu Mustafi bilo novo i iznenađujuće – nesputanije, otvorenije, slobodnije, sasvim drugačije nego u Bosni, gdje se svaka riječ pažljivo mjerila, gdje je šutnja smatrana znakom mudrosti, a oštar um ili, još gore, oštar jezik, pokuđenim osobinama sasvim dovoljnim za tegoban i kratak život. U nevjerici, svuda oko sebe, među intelektualcima ponajviše, osluškivao je otvorene izljeve antikomunizma. Nakon prvotnog šoka, bilo mu je jasno da Srbija pije, a Bosna plaća, da je naizgled čelično čvrsti režim u svojoj nutrini amorfan, nejak, licemjeran i da će se, prije ili poslije, urušiti sam u sebe kao trošna kuća.

Jedne tople majske večeri, kada je u studentskoj menzi u društvu s nekolicinom kolega s mukom jeo bljutavu tjesteninu, prišla su njihovom stolu tri agenta Državne bezbednosti i, nakon formalnog legitimiranja, grubo naredili da Mustafa i društvo pođu s njima u policijsku stanicu. Po dolasku su ih razdvojili u zasebne prostorije, a Mustafu odveli u ured policijskog isljednika. Isljednik, stariji, gojazan čovjek, snenih plavih očiju i tihog, gotovo nečujnog glasa, ponudio je Mustafu pićem. Šutke, odmahujući glavom, odbio je i pogledao ga u oči. Isljednik se nasmijao i rekao mu da je pravi tvrdoglavi Bosanac, a potom je ustao, iz velikog metalnog ormara izvadio crveni fascikl i bacio ga na sto.

– Evo – reče – sve je ovdje. Tu je sve što nam je potrebno za, siguran sam, obostrano korisnu saradnju. Ovaj dosje autentično je svjedočanstvo o tvom fašističkom pedigreu. Vidi, stvari stoje ovako: sarađuj s nama i ovaj ću dosje uništiti pred tvojim očima. Ne budeš li voljan sarađivati, dosje će biti aktiviran, a tvoja akademska karijera okončana, i ne samo u Beogradu. Tu su, naravno, i druge konsekvence. Pametan si momak i dobro znaš o čemu govorim. O tebi znamo sve: apolitičan si, povučen, miran, dobar student, novac za studij i uzdržavanje šalje ti stric iz Italije, onaj isti koji u Torinu rovari protiv Jugoslavije, ne čitaš emigrantsku štampu, ne družiš se s blesanima koji bi da ruše ovo što smo u krvi stvorili, ne ideš u kafane, ne piješ, nemaš djevojku i, da skratim, ti si poput sjenke, tih, neupadljiv, naprosto idealan za posao koji je dječija igra, a oslobodit će te brojnih briga. Znaš, ovo je teško vrijeme, neprijatelja je mnogo i ne biraju sredstva kako bi uništili naš poredak. Studenti su njihova ciljna grupa. Mladi su, energični, skloni, baš kao i mi nekad, revolucionarnim idejama, oduševljavaju se zapadnjačkom kulturom, slobodom govora i štampe, rok-muzikom, seksualnim slobodama i čime sve ne. Dakle, savršen su materijal za manipuliranje i ideološko preoblikovanje. U Beogradu je četrdeset hiljada studenata. Toliku masu, naravno, nemoguće je kontrolirati, ali je moguće markirati najproblematičnije među njima. Tvoj zadatak bio bi informativno pokrivanje studenata i profesora Pravnog fakulteta. Provala tvog informativnog rada nije moguća, osim ako ti ne napraviš neku glupost. Samo sam ja upoznat s tvojim aktivnostima i izvještaje bi podnosio isključivo meni. Zauzvrat, problematični dosje bit će uništen, moći ćeš u miru privesti kraju studij, novac iz Italije i dalje će nesmetano pristizati, a ni naša finansijska zahvalnost neće izostati. To je sve. Razuman si momak i vjerujem da ćeš donijeti pametnu odluku – završi isljednik i zavali se u masivnu fotelju.

Svjestan da je u škripcu, sam i bespomoćan, bez mogućnosti izbora, Mustafa prihvata “ponudu za saradnju”. Također, znao je da mu isljednik nije povjerovao, pa je iste večeri, opet u studentskoj menzi i u prisustvu onih za koje je pretpostavljao da su doušnici, u razgovoru s kolegom, onako kao usput, natuknuo da sutra ide u Novi Sad kupiti nekakvu rijetku i vrijednu stručnu literaturu.

Po dolasku u Novi Sad, s izvjesnim Stevanom, kamiondžijom, više sretno nego promišljeno, putuje u Suboticu i, na koncu, uz pomoć dobrohotnog kamiondžije koji je prozreo Mustafinu namjeru, ilegalno ulazi u Mađarsku. Potom slijede njegove putešestvije, pretrpane obiljem detalja, organiziranje novog života u Torinu, posao, ženidba, djeca. No, ne bih o tome, predugo je i ne odveć zanimljivo.

Kako god, sjećam se, tokom našeg prvog i posljednjeg razgovora, oprezno i izokola, usudio sam se pitati ga da li je njegov otac zaista bio fašista.

– Tačno onoliko koliko su to bili Ahmed Muradbegović, Alija Nametak ili Safet Kafedžić. Isto kao i oni, otac je u teškim i ružnim vremenima samo radio svoj posao, posao trgovca. Ništa više od toga – odgovorio je sjetno, a ja sam se ugrizao za jezik i gorko pokajao.

Neka je rahmet njegovoj dobroj duši.

 

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!