fbpx

Jazz velikan Manu Dibango umro od zaraze koronavirusom

Dibango je imao nekonvencionalnu karijeru. Primjerice, proveo je nekoliko godina u Obali Slonovače, gdje je dirigirao orkestrom državne televizije. Kao instrumentalist, Manu je svoju zvučnu paletu proširio vibrafonom, marimbom i balafonom. Uživao je u prilagođavanju muzici koja je bila genetski bliska njegovoj. Bio je ljubitelj Kariba, prošao je i reggae fazu ali nije zaboravio svoju ljubav prema jazzu.

Jazz velikan Manu Dibango umro je u 86. godini u Parizu. Kamerunski saksofonista hospitaliziran je prije šest dana, kao rezultat zaraze koronavirusom Covid-19. Bio je autor Soul makossa, jednog od prvih svjetskih hitova afričke muzike. Prije nego što je world music postao popularan, Dibango je svijetu dijelio afričke ritmove, surađujući s umjetnicima iz različitih žanrova i zemalja.

Emmanuel Dibango rođen je 12. decembra 1933. godine u Douali, glavnom gradu tadašnje francuske kolonije Kamerun. Sin švalje i državnog službenika, različitih nacionalnosti, bio je iznimno bistro dijete i 1949. godine brodom je poslan na studij u Pariz; kako bi pokrio prve troškove u svojoj je prtljazi nosio malu torbu s tri kilograma kahve, anegdota koja će kasnije poslužiti za naslov njegove prve autobiografije.

Na veliko razočaranje roditelja, Manu je u Francuskoj zapostavio srednju školu otkrivši jazz zahvaljujući kolegi, budućem kantautoru Francisu Bebeyu. Malo po malo, postao je profesionalni muzičar, prvo na klaviru a potom i na saksofonu.

U Bruxellesu je upoznao svoju ženu, manekenku Coco, i počeo suradnju sa umjetnikom iz Konga, Grand Kalléom, s kojim odlazi stvarati u Léopoldville, kasnije preimenovan u Kinshasu. Nemiri koji su uslijedili nakon neovisnosti Konga prisilili su ga da se preseli u rodnu zemlju, gdje je osnovao noćni klub; kasnije je još jedan građanski rat osujetio njegove planove.

Kada se vratio u Evropu 1965. godine, nije imao problema s pronalaskom posla: bio je srdačan kao osoba i fleksibilan kao muzičar. Družio se sa figurama poput Nina Ferrera i Dicka Riversa, surađujući u filmu i marketingu dok je spremao ploče. Već je imao tri albuma na tržištu kada je 1972. diskretno objavio Soul makosu, kao B stranu singla. Bio je to zanimljiv poziv na ples koji  postao hit u svijetu.

Problem je imao u SAD. Prije nego što je etiketa Atlantik stekla prava na njegovo objavljivanje, objavljene su brojne verzije različitih umjetnika. Zato su mnogi vjerovali da je numera zapravo narodna pjesma pa je mnogo puta plagirana.  Odsvirali su je Michael Jackson, Rihanna ili Jeniffer López. Manu je teškom mukom krčio put ka priznanju autorstva i naplaćivanju autorskih honorara.

Dibango je imao nekonvencionalnu karijeru. Primjerice, proveo je nekoliko godina u Obali Slonovače, gdje je dirigirao orkestrom državne televizije. Kao instrumentalist, Manu je svoju zvučnu paletu proširio vibrafonom, marimbom i balafonom. Uživao je u prilagođavanju muzici koja je bila genetski bliska njegovoj. Bio je ljubitelj Kariba, prošao je i reggae fazu ali nije zaboravio svoju ljubav prema jazzu.

U Francuskoj je bio voljeniji nego u svojoj zemlji. Vratio se početkom 1980-ih, kada mu je Ministarstvo umjetnosti i kulture naručilo projekat snimanja zvuka Kameruna, od plemenskih oblika do urbanih zvukova. Reezultat je bio trostruki LP, Fleurs musicals du Cameroun.

 

PROČITAJTE I...

Zašto se ovaj bilingvalni i polivalentni pisac (prozaist, pjesnik, esejist, dramski pisac i prevodilac) osjećao odbačenim i zapostavljenim iako je nagrađivan i od nezavisnih intelektualaca hvaljen, ali i od kritike visoko pozicioniran, pa nepravedno inkriminiran, a potom i rehabilitiran tek toliko da bude prešutno hvaljen? Takva ga sudbina prati i u naše doba, koje, izgleda, nije imuno od izvantekstovnih aditiva prošlosti koji nas izjedaju i truju

“Fulbrightova stipendija omogućila mi je da svoja već započeta istraživanja s fokusom na kulturne i umjetničke prakse u Sarajevu dodatno proširim koristeći detroitsku perspektivu. Kada je riječ o Sarajevu, rekao bih da je riječ o iznimno specifičnom socijalnom i političkom kontekstu koji je najlakše razumjeti kroz činjenicu zvaničnog nemara države prema sedam institucija kulture od državnog značaja, a koji je determiniran mirovnim sporazumom u Daytonu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!