fbpx

Jaski, Edo i Ben: Srebrenica nam je uništila živote

“Srbi su silovali djevojke, vladala je panika među ljudima. Oko 30.000 ljudi skrivalo se sedmicama, bez pranja, bez jela, mirisalo je na paniku i smrt. Ti su ljudi bili potpuno izgubljeni”, prisjeća se Jaski Portegies Zwart. Jedne noći začuli su vrisak i plač i otišli vidjeti što se događa: dječak je, iz straha od Srba, udario glavom o kamen da počini samoubistvo. Nije imao konop kako bi se objesio kao što su to činili mnogi drugi. Ovo je dio svjedočenja iz članka novinske agencije EFE trojice holandskih vojnika koji su u julu 1995. godine bili stacionirani u Srebrenici. Traume zbog viđenog u toj navodno zaštićenoj bh. enklavi i danas ih proganjaju, mnogi su počinili samoubistva, a jedan od njih preživljava samo uz pomoć kanabisa.

Piše: Damir HADŽIĆ

Jaski je imao 23 godine, Edo je imao 21 godinu, Ben je tek imao 18 godina kada su stigli u Srebrenicu. Bili su vojnici Ujedinjenih naroda u međunarodnoj misiji. Osjećali su se nedodirljivim, osjećali su se čuvarima mira. U julu 1995. godine više od 8.000 muškaraca i djece pogubljeno je pred njihovim očima. “Mirisalo je na paniku i smrt”, sjeća se Jaski. “Pokušali smo natjerati ljude da imaju barem minutu da se oproste”, prisjeća se Ben. “Jesam li učinio što sam mogao? Jesu li to radili i moji nadređeni?”, pita se Edo svaki dan. Prošlo je 25 godina, a oni i mnogi drugi bivši vojnici žive s traumom najvećeg pokolja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, žive s prezirom dijela holandskog društva koje ih označava kao kukavice i istrajavaju u svojoj pravosudnoj bitki protiv Vlade.

“Za mene je to bila avantura. Nikad nisam bio van kasarne u Njemačkoj ili Belgiji. Bilo je uzbudljivo”, kaže Ben Stidge, koji sa svojim kućnim ljubimcem živi u kući na holandskoj granici s Njemačkom, izoliran od društva i ovisan o kanabisu. To je jedino što pomaže u kontroli posttraumatskog sindroma. Srebrenica, enklava u istočnoj Bosni, okružena vojskom bosanskih Srba, proglašena je demilitariziranom zonom 1993. godine i u njoj je tada smješten bataljon UNPROFOR-a, snaga Ujedinjenih naroda koje su trebale nadzirati primirje, ali oni nisu bili sposobni za to i u julu 1995. brojne brigade bosanskih Srba zauzele su tu enklavu nakon mlakog otpora.

 

Hiljade bosanskih boraca pokušalo se probiti iz okruženja i kroz šume doći do Tuzle na slobodnu teritoriju. Neki su uspjeli, ali većina je upala u srpske zasjede. Oni koji su ostali u Srebrenici tražili su zaštitu u bazi Holandskog bataljona, najednom se tu našlo oko 25.000 ljudi, većinom civila. To im nije pomoglo. Srpski vojnici odvajali su žene, djecu i starije od muškaraca ili adolescenata. Prva grupa deportirana je u Tuzlu, a ostale su sistematski pobijene. Između 11. i 22. jula ubijeno je 8.370 ljudi.
Plave kacige nisu to ni pokušavale spriječiti. Nisu mogli. Pred oko 5.000 srpskih boraca ostalo je samo 350 slabo naoružanih Holanđana. Srbi su dugo sprečavali redovitu opskrbu municijom, lijekovima i hranom. I uprkos stalnim zahtjevima Holandskog bataljona, nikad im nije stigla potrebna zračna podrška. Vjerovali su da su jedino mogli sarađivati ​​sa srpskim brigadama kako bi se olakšalo “mirno prebacivanje” civila u Tuzlu. “Nije bilo alternative. Siguran sam, da nismo bili tamo, niko ne bi živ napustio enklavu. Ne bi ih ni stavili u autobuse za Tuzlu, pobili bi sve u enklavi. Jesmo li učinili što je ljudski moguće? Da, mislim da je tako”, kaže Edo van der Berg. “Svi nas krive za 8.400 mrtvih, ali oni ne govore o 30.000 onih koji su još uvijek živi.”

“Naša misija nije bila ući u rat. Niti jedan vojnik ne bi se borio s bijelim UN vozilom i plavom kacigom na glavi”, dodaje. Za odbranu enklave trebalo bi 10.000 vojnika. “Misija je bila održati mir, ali kad smo stigli, bilo je svega osim mira”, prisjeća se iz svoje dnevne sobe u Frieslandu, mjesta koje je pretvorio u muzej, ukrašen zastavom UN-a i kacigom, fotografijama i raznim vojnim predmetima.

“Srbi su silovali djevojke, vladala je panika među ljudima. Oko 30.000 ljudi skrivalo se sedmicama, bez pranja, bez jela, mirisalo je na paniku i smrt. Ti su ljudi bili potpuno izgubljeni”, prisjeća se Jaski Portegies Zwart. Jedne noći začuli su vrisak i plač i otišli vidjeti što se događa: dječak je, iz straha od Srba, udario glavom o kamen da počini samoubistvo. Nije imao konop kako bi se objesio kao što su to činili mnogi drugi. “Pokušavamo zaustaviti mučenja, nasilje, zlostavljanja, pružiti ljudima barem minutu da se oproste. Možda sada zvuči glupo, ali Srbi to nisu dozvolili: ljude su iz skupine izveli štapovima, psima, a mi smo sve to što se tamo dešavalo nastojali učiniti humanijim”, opravdava se Ben.

Edo se sjeća detalja: “Morali smo se postrojiti ruku pod ruku i jedan Srbin je dotaknuo jednog od nas da se odmakne i pustio 20 ili 30 izbjeglica, a zatim naredio da ih se zatvori. Tamo ste mogli vidjeti da ti muškarci nemaju nikakvih osjećaja. Ako je majka bila vani, a dijete je još bilo unutra i naredili su vam da zatvorite, morali ste zatvoriti.” Vojnici su poslušali, znali su ko je glavni. Kada su išli ka Zagrebu iz Srebrenice, prelazeći teritorij pod srpskom kontrolom, Benov vod morao se zaustaviti na kontrolnom punktu svakih nekoliko kilometara i tamo provesti tri sata. “Srbin ulazi u autobus, naređuje vam da odete, stavi vašu osobnu iskaznicu pored vašeg lica. Tada smo shvatili da mi nismo bili glavni”, kaže Ben. “U početku mislite da ste dio neuništive vojske, a dva dana kasnije jasno vam poručuju da nemate kontrolu. Srbi su bili ti koji su diktirali šta moramo činiti i kako to učiniti.”

Ben se nikad nije oporavio od trauma doživljenih u Srebrenici. Svoju kuću opisuje kao svoj “vlastiti zatvor”, njegov je dom okružen ogradama koje sprečavaju da se u njega zaviri izvana. To je jedino mjesto u kojem može imati sve pod kontrolom. “Uvijek moram imati pun hladnjak, možda je to glupo, mnoge stvari bacim u smeće, ali trebam to. Zašto? Možda zato što sam tri mjeseca bio gotovo bez hrane? Ne znam.” Razgovor o Srebrenici još uvijek mu puni oči suzama. “Vraćao se iz ratnog područja i vraćao se kući svojima, a oni su imali više pitanja nego što sam ja imao odgovora. Vratiš se i podigneš zid oko sebe. U mom slučaju taj se zid više ne može srušiti.”

Još dvije i po godine bio je u vojsci, ali nakon Srebrenice, više nije mogao izvršavati naredbe a da ih ne preispita. Vratio se u civilni život, ali 2002. bomba je “eksplodirala”. Prestao je raditi, psihijatar ga je liječio, izgubio je dom i proveo je šest godina živeći na ulici. “Ne želim biti dio društva i još uvijek sam ovisnik o kanabisu. On mi pomaže da kontroliram glavu i da ne osjećam emocije. Još uvijek imam noćne more i flešbekove. Ponekad se pitam kakav bi bio moj život kad bih bio normalna osoba, s porodicom i takvim stvarima”, priznaje. Plave kacige Srebrenice osjećaju se napuštene od strane UN-a i Holandije, ne samo da su se osjećali napuštenim tokom misije nego i nakon nje. Između 30 i 50 posto njih treba psihološku pomoć da bi se nosili s posljedicama, mnogi su izgubili posao ili se izolirali od društva, a drugi su sebi oduzeli život.

Dokument Vlade Britanije, objavljen krajem prošle godine, otkrio je da su Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija sedam dana ranije znale da se bosanski Srbi pripremaju za zauzimanje muslimanskih enklava, uključujući i Srebrenicu. Ne dogovarajući se kako reagirati, nisu upozorili Holanđane niti su im poslali zračnu podršku koju su tražili. Edo je u Srebrenicu stigao na svoj 21. rođendan. “Naš je život stao prije 25 godina. Još sam zarobljen u onome što se desilo prije 25 godina. Pokušavam se poboljšati, prije godinu dana počeo sam se liječiti”, kaže. Njegova sjećanja na ono što se dogodilo u Srebrenici ne podudaraju se s onim što je objavljivala holandska štampa. Danas sumnja u svoje vlastito pamćenje. “Je li se to stvarno dogodilo? Vidio sam to? Mogu li vjerovati svom umu? To je najteža bitka koju sam morao voditi u ovih 25 godina. Borite se protiv priče koja vam se pripovijeda iz godine u godinu, bez podudaranja s onim što ste vidjeli i što znate”, žali se.

Jaski je bio najstariji od njih trojice kad se prijavio u jedinicu. Upozorava da ih društvo i mediji mogu “okriviti za sve što žele”, ali oni koji su bili tamo znaju “ko su krivci” u tom masakru. “Cijeli nas je svijet odbacio. Hvala Bogu da nakon toliko godina razumijemo što se stvarno dogodilo i da nas ni za ništa ne mogu kriviti. Da, štitili smo ih, bili tamo, a nismo se borili”, insistira Jaski, koji je napustio holandsku vojsku i odselio u španski Alicante 2006. godine.

“Nisam se bojao smrti. Bit će to zato što sam bio mlad i mislio sam da se mogu nositi s cijelim svijetom”, kaže on. “Radio bih svoj posao do posljednjeg trenutka. Kad su mi dali zapovijed da odem naprijed među strane koje su se međusobno ubijale, poslušao sam, bio sam vojnik i tako je trebalo”, kazao je. Ali nikada nisu dočekali naredbu da se suprotstave srpskim brigadama. Vlada Holandije priznala je 2016. godine da je Dutchbat III poslan u “nemoguću misiju”, što su ova tri veterana tvrdila četvrt stoljeća. “Nisam ponosan na tu misiju. Neodlučnost međunarodne zajednice rezultirala je hiljadama života i to je sramota”, kaže Jaski.

Jedna od stvari za koju Ben krivi Vladu Holandije jeste “komunikacija” nakon masakra, jer “pokušali su ušutkati sve, a to je stvorilo vrlo neobičnu sliku za Holanđane”. Tako je nekoliko veterana izvelo holandsku državu na sud, jer, napominje Ben, Vlada je “pokušala učiniti sve što je moguće kako bi podržala ideju da su plave kacige djelomično krive”. I istodobno ih je napustila, nije se brinula o njihovoj situaciji, nije učinila ništa kako bi olakšala liječenje njihovih trauma i ostavila ih je da sami žive s krivnjom pred društvom.

“Prolaze godine, ljudi oko vas više ne govore o Srebrenici, ali vi idete u krevet, ustajete i živite sa Srebrenicom. Susjedi su mi rekli: ‘Gotovo je, prestani se žaliti, moraš nastaviti dalje.’ Ali ne možete nastaviti ako nemate odgovore ili mir. Učinio sam što sam mogao? Jesu li to radili moji nadređeni?”, pita Edo. Zbog toga je počeo živjeti sam. “Ljudi vas ignoriraju, ne zanima ih što se događa u vašoj glavi, a dolazi do posttraumatskog sindroma: što više kontakta imate, to više gradite zid oko sebe. Osmjehujete se, ali iznutra umirete malo-pomalo. Pokušavate nešto sklopiti, ali društvo vas ruši kao da ste krivac za toliko hiljada mrtvih i zato se osjećate vrlo loše. Mnogi su moji prijatelji počinili samoubistvo, drugi pate od psihoze, treći su napustili porodicu i vlastiti život…”, kaže Jaski. “Gledaju na nas kao na kriminalce. Srebrenica je utjecala na mene, utječe i danas i utjecat će na mene do kraja života.”

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!