Jalijaš Konaković u ulozi sarajevske “Ružne Betty”

Kriminalizacija neistomišljenika ne može sakriti činjenicu da sve što radi jeste to da zamjenjuje kadrove bivše vlasti svojim stranačkim poltronima, bez obzira na dosadašnje rezultate, kvalifikacije i stručnost.

Elmedin Dino Konaković, formalni predsjednik Skupštine Kantona Sarajevo i neformalni premijer i glasnogovornik Vlade Kantona Sarajevo, postao je dosadan. Iritantno, uspavljujuće, zijevajuće, “gdje-mi-je-daljinski”, pa čak i “šta-li-ima-na-RTRS-u” dosadan. Takav dojam Konaković je postigao prije svega svojim jednim te istim jalijaškim javnim nastupima u kojima se, pored poluistina i dezinformacija, isključivo bavi ostrašćenim demoniziranjem SDA.

Tako je bilo i u prošlom, ali i u nedavnom gostovanju Konakovića na Face TV, gdje je na svako postavljeno pitanje, svaku problematizaciju nekog procesa koji vodi ili učestvuje, ama svako preispitivanje događaja čiji je akter, Konaković imao samo jedan odgovor: kriva je SDA. Takva vrsta ograničenog fokusa možda je u početku bila i zanimljiva iz istih onih razloga radi kojih ljudi potajno gledaju telenovele ili rijaliti-programe, no nakon gotovo dvije godine Konakovićeva tragikomična politička sapunica nije odmakla od prve epizode. Ista radnja, iste scene i naravno uvijek isti negativci.

Da nije beskrajno dosadno, bilo bi, radi pokazanog primitivnog i prizemnog licemjerstva, naprosto urnebesno koliko se Konaković uživio u ulogu navodne žrtve. I što je najtragičnije, Konaković zaista pokušava igrati ulogu sarajevske “Ružne Betty”, koja je jadna, onako opčarana i obmanuta, bila u lošem društvu radi kojeg je radila nevaljalštine, da bi zatim, posjetom egzotičnoj lokaciji, prošla katarzu pa se duhovno, moralno i fizički proljepšala i vratila kao potpuno druga osoba te, naravno, pravednički preuzela uzde u svoje ruke.

No, radi se o ulozi koju Konaković sasvim neuvjerljivo igra jer u njegovom slučaju nema nikakve katarze, nikakvog političkog proljepšavanja, već samo nezdrave i nerazumne sitnodušne osvetoljubivosti. Tu osvetoljubivost, nastalu iz neostvarenih ambicija, Konaković nije u stanju da sakrije te je ona, zajedno uz autokratske primitivne manire, vidljiva svakome ko prati prenose sjednica skupštine Kantona Sarajevu. Ujedno je taj osvetoljubivi žar u potpunom neskladu s ostatkom njegovom viktimološkog nastupa.

Takva kombinacija krkanskog agresivnog nastupa u skupštini i pasivno-agresivnog, gotovo plačnog glumatanja političkog mučenika po gostovanjima u medijima postala je naporna i repetitivna. Čak i Konakovićeva demonizacija SDA i ličnosti vezanih za ovu stranku, gdje dojučerašnje višedecenijske saradnike, pa čak i nekadašnje prijatelje, portretira ne samo kao kriminalce ili izdajnike nego čak i kao čudovišta bez samilosti, gotovo ljudoždere, nije više ni skandalozna nego jednostavno dosadna.

Nedostatak bilo kakvog konkretnog političkog programa, vendetta kao politička platforma, ali i vlastiti politički promašaji ne mogu se vječno amortizirati galamom i jeftinim skretanjam pažnje na nekoga drugog. Konaković nije preuzeo kantonalne uzde nekim izbornim uspjehom koji bi pokazao povjerenje većine građana, on tek drži jedan njihov kraj, a i to sasvim labavo, tako što je nakon izbora napravio pakt sa đavolom, tj. sa strankama koje baštine ideologiju koju upravo Konakovićevi glasači kvalificiraju kao takvu.

Nikakva retorika ne može sakriti činjenicu da je radi komada vlasti napravio strašne kompromise (npr. kadroviranje kantonalnih komisija s tipovima poput Nikšića ili Čepala, pokušaj povratka BHS-a u škole, kadrovska sječa na TVSA, ideologizacija i depatriotizacija programskog sadržaja te homoseksualna parada) na štetu one ideje za koju tvrdi da je upravo on legitimni zastupnik.

Kriminalizacija neistomišljenika ne može sakriti činjenicu da sve što radi jeste to da zamjenjuje kadrove bivše vlasti svojim stranačkim poltronima, bez obzira na dosadašnje rezultate, kvalifikacije i stručnost.

Nikakvi teatralni medijski ili skupštinski performansi ne mogu iz svijesti javnosti izbrisati činjenicu da brutalno omalovažava i dezavuira ministricu Bogunić, koju je koliko jučer ukivao u zvijezde, i to kao nestranački kadar, a sve zbog toga jer je ista odlučila pretpostaviti vlastiti integritet njegovim željama i njegovom političkom oportunizmu.

Nikakva količina samodopadne lažljive drskosti neće uvjeriti bilo koga da je 60.000 KM našeg budžetskog novca Konaković poklonio BANU radi toga što je to “institucija od nacionalnog značaja”, a ne radi Zukorlića, s kojim, prema vlastitom priznanju, sarađuje na političkim, ali i drugim osnovama.

Nikakvi današnji neprimjereni, nepristojni i dehumanizirajući ataci na Sebiju Izetbegović ne mogu izbrisati Konakovićevu dojučerašnju, također neprimjerenu i nepristojnu, puzajuću SMS i Viber servilnost i ljigavost. Nakon dvije godine takvog vratolomnog skakanja po ama baš svim “daskama koje kanton znače”, sve to je iz skandaloznog i odvratnog prešlo u bizarno, zatim je postalo smiješno, a danas je već krajnje dosadno.

Konaković je kroz svoj nastup ustvari postao glavni glumac neke serije koja nikad neće biti snimljena, ali čija se pilot-epizoda konstantno reprizira te na kraju postaje toliko dosadna da izaziva revolt. Baš kako većina gledaoca na takve pojave reagira brzom promjenom kanala, tako će vjerovatno biti i s Konakovićevim dosadašnjim glasačima na prvim sljedećim izborima. /M, Drnišlić/

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!