Izrugivanje nad žrtvama genocida

Kakve revolucionarne događaje tačno priželjkuje Prohić, pokazuje tako što tekst završava krvožednim upozorenjem kako se u “revolucijama glave lako počnu kotrljati”. Bilo bi zanimljivo provjeriti zna li Vlada Norveške, čiji je Prohić navodno savjetnik za odnose s javnošću, za ovakvo njegovo krvoločno i perverzno prizivanje obezglavljivanja i je li joj normalno i u duhu korektnih međudržavnih odnosa da njen saradnik izvozi takav medijski radikalizam u druge države?

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Čest je slučaj da brzopletost i nepromišljenost u komentiranju pojava i osoba koje se ne podnose više otkrije o predrasudama i motivima komentatora negoli o prirodi i karakteru osobe čiji se postupci ili riječi komentiraju.

Upravo je to slučaj s nekoliko javnih ličnosti koje su ovih dana poletjele brže-bolje komentirati izjave Bakira Izetbegovića u slučaju neovlaštenog snimanja Huse Ćesira, pa su toliko presaugale da su najviše rekle o samima sebi. Tako je, recimo, kolumnist Al Jazeere i veteran tzv. Vojske Republike Srpske Dragan Bursać, koji oscilira između obilatih vanjskih poticaja da postane srpski džepni Willy Brandt i vlastitih želja da nivelizira zločine na svim stranama, praktično izjednačio Bakira Izetbegovića s Ratkom Mladićem.

Bursaćeva nepristojnost i neukus pojačana je i time što je uporedio Izetbegovićev komentar s Mladićevim granatiranjem Sarajeva. Kako bi rekli stari ljudi, svako iz svog hala, pa je očigledno da Bursać nikako ne može pobjeći od namjere, bila ona podsvjesna ili ne, da u svemu nađe pandane srpskoj strani, ma koliko to nemoguće bilo.

Na sličnom tragu je još jedan sveprisutni banjalučki komentator Srđan Puhalo, koji je također cijeli slučaj stavio u kontekst srpskog granatiranja slobodnih teritorija. Da takva vrsta relativizacije, koja se pokušava podvući pod sarkastični crni humor, nije samo stvar mentaliteta koji dominira u Banjoj Luci, govore i statusi na Facebooku profesora na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti Almira Imširevića, koji je nadmašio i Puhala i Bursaća poredeći Izetbegovićeve izjave s genocidom u Srebrenici.

Takva nenormalna poređenja čine se uobičajenim za profesora Imširevića, što se može se vidjeti i u njegovom statusu u kojem izjednačava velikosrpsko granatiranje i paljenje Vijećnice s njenom prenamjenom nakon obnove.

Ipak, prvo mjesto za ostrašćeni i glupavi tekst pripada kolumnisti portala tačno.net Dini Prohiću. On je, koliko se može saznati iz internet‑pretraživača, navodno viši savjetnik za odnose s javnošću u Vladi Norveške, te je stoga dodatno zanimljiv njegov radikalizam kada piše za domaće medije.

Prohić u tekstu Pogani ljudi poganog vakta preko slučaja “Žurnal – Ćesir” problematizira “konsolidaciju bošnjačkog prostora”, što je za njega “metak u čelo pluralizmu”, pa pored Izetbegovića napada i Komšića jer je “prešao na stranu SDA” nazivajući ga “isprofanisanim i potrošenim”. Prohić i tvrdi da je “popularnost vođa, bez obzira na izborne rezultate, sve manja i manja” pa smatra da se u tom slučaju “ne bi trebalo začuditi da se nešto revolucionarno desi”.

Kakve revolucionarne događaje tačno priželjkuje Prohić, pokazuje tako što tekst završava krvožednim upozorenjem kako se u “revolucijama glave lako počnu kotrljati”. Bilo bi zanimljivo provjeriti zna li Vlada Norveške, čiji je Prohić navodno savjetnik za odnose s javnošću, za ovakvo njegovo krvoločno i perverzno prizivanje obezglavljivanja i je li joj normalno i u duhu korektnih međudržavnih odnosa da njen saradnik izvozi takav medijski radikalizam u druge države?

Simptomatično je da se, u svakom od ovih slučajeva, radi o pokušaju izjednačavanja jedne Izetbegovićeve izjave s granatiranjima, urbicidom pa čak i genocidom. Očita je želja ne samo da se Izetbegović satanizira nego da se i relativizira ono s čime ga se poredi.

Naravno, takvi su pokušaji demonizacije kontraproduktivni, jer, kako smo već rekli, mnogo više govore o onima koji se služe takvim metodama nego o meti njihovih napada. Ali indikativno je i to kako se u sva ova četiri primjere mučki prelazi preko žrtava, odnosno kako se jeftinim humorom u želji postizanja političkih poena zapravo omalovažavaju žrtava – jer Mladić i Srebrenica u kontekstu u koji ih se ovdje stavlja u funkciji su ismijavanja, izrugivanja i vrijeđanja.

Da, u konačnici, i to je negiranje genocida.

PROČITAJTE I...

“Vrlo je rijetko on dolazio kući s linije. Mati se uvijek žalila što ga nema. Često je govorila: ‘Vi svi nekako dođete, a moj Safet najmanje.’ A kad bi i došao kući, brzo bi se vraćao nazad. Kao da je to bio samo njegov rat. Toliko ga je vuklo da ide na ratište”

Svjesni smo da Stolac ne može sve sam učiniti, ali moramo krenuti od svoje avlije, moramo učiniti sve što je u našim mogućnostima kako bi nas drugi podržali i pomogli. Stolac mora imati svoje mjesto u našoj državi zbog strateški važnog položaja i prostora na kome se nalazi. Stolac je najveći centar Bošnjaka kako prema istočnoj, tako i prema južnoj Hercegovini

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!