Izrugivanje nad žrtvama genocida

Kakve revolucionarne događaje tačno priželjkuje Prohić, pokazuje tako što tekst završava krvožednim upozorenjem kako se u “revolucijama glave lako počnu kotrljati”. Bilo bi zanimljivo provjeriti zna li Vlada Norveške, čiji je Prohić navodno savjetnik za odnose s javnošću, za ovakvo njegovo krvoločno i perverzno prizivanje obezglavljivanja i je li joj normalno i u duhu korektnih međudržavnih odnosa da njen saradnik izvozi takav medijski radikalizam u druge države?

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Čest je slučaj da brzopletost i nepromišljenost u komentiranju pojava i osoba koje se ne podnose više otkrije o predrasudama i motivima komentatora negoli o prirodi i karakteru osobe čiji se postupci ili riječi komentiraju.

Upravo je to slučaj s nekoliko javnih ličnosti koje su ovih dana poletjele brže-bolje komentirati izjave Bakira Izetbegovića u slučaju neovlaštenog snimanja Huse Ćesira, pa su toliko presaugale da su najviše rekle o samima sebi. Tako je, recimo, kolumnist Al Jazeere i veteran tzv. Vojske Republike Srpske Dragan Bursać, koji oscilira između obilatih vanjskih poticaja da postane srpski džepni Willy Brandt i vlastitih želja da nivelizira zločine na svim stranama, praktično izjednačio Bakira Izetbegovića s Ratkom Mladićem.

Bursaćeva nepristojnost i neukus pojačana je i time što je uporedio Izetbegovićev komentar s Mladićevim granatiranjem Sarajeva. Kako bi rekli stari ljudi, svako iz svog hala, pa je očigledno da Bursać nikako ne može pobjeći od namjere, bila ona podsvjesna ili ne, da u svemu nađe pandane srpskoj strani, ma koliko to nemoguće bilo.

Na sličnom tragu je još jedan sveprisutni banjalučki komentator Srđan Puhalo, koji je također cijeli slučaj stavio u kontekst srpskog granatiranja slobodnih teritorija. Da takva vrsta relativizacije, koja se pokušava podvući pod sarkastični crni humor, nije samo stvar mentaliteta koji dominira u Banjoj Luci, govore i statusi na Facebooku profesora na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti Almira Imširevića, koji je nadmašio i Puhala i Bursaća poredeći Izetbegovićeve izjave s genocidom u Srebrenici.

Takva nenormalna poređenja čine se uobičajenim za profesora Imširevića, što se može se vidjeti i u njegovom statusu u kojem izjednačava velikosrpsko granatiranje i paljenje Vijećnice s njenom prenamjenom nakon obnove.

Ipak, prvo mjesto za ostrašćeni i glupavi tekst pripada kolumnisti portala tačno.net Dini Prohiću. On je, koliko se može saznati iz internet‑pretraživača, navodno viši savjetnik za odnose s javnošću u Vladi Norveške, te je stoga dodatno zanimljiv njegov radikalizam kada piše za domaće medije.

Prohić u tekstu Pogani ljudi poganog vakta preko slučaja “Žurnal – Ćesir” problematizira “konsolidaciju bošnjačkog prostora”, što je za njega “metak u čelo pluralizmu”, pa pored Izetbegovića napada i Komšića jer je “prešao na stranu SDA” nazivajući ga “isprofanisanim i potrošenim”. Prohić i tvrdi da je “popularnost vođa, bez obzira na izborne rezultate, sve manja i manja” pa smatra da se u tom slučaju “ne bi trebalo začuditi da se nešto revolucionarno desi”.

Kakve revolucionarne događaje tačno priželjkuje Prohić, pokazuje tako što tekst završava krvožednim upozorenjem kako se u “revolucijama glave lako počnu kotrljati”. Bilo bi zanimljivo provjeriti zna li Vlada Norveške, čiji je Prohić navodno savjetnik za odnose s javnošću, za ovakvo njegovo krvoločno i perverzno prizivanje obezglavljivanja i je li joj normalno i u duhu korektnih međudržavnih odnosa da njen saradnik izvozi takav medijski radikalizam u druge države?

Simptomatično je da se, u svakom od ovih slučajeva, radi o pokušaju izjednačavanja jedne Izetbegovićeve izjave s granatiranjima, urbicidom pa čak i genocidom. Očita je želja ne samo da se Izetbegović satanizira nego da se i relativizira ono s čime ga se poredi.

Naravno, takvi su pokušaji demonizacije kontraproduktivni, jer, kako smo već rekli, mnogo više govore o onima koji se služe takvim metodama nego o meti njihovih napada. Ali indikativno je i to kako se u sva ova četiri primjere mučki prelazi preko žrtava, odnosno kako se jeftinim humorom u želji postizanja političkih poena zapravo omalovažavaju žrtava – jer Mladić i Srebrenica u kontekstu u koji ih se ovdje stavlja u funkciji su ismijavanja, izrugivanja i vrijeđanja.

Da, u konačnici, i to je negiranje genocida.

PROČITAJTE I...

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!