fbpx

Izraelu dopušteno da nastavi genocid u Palestini

Da li je plan napisan kako bi ga Palestinci odbili (kao što je to promptno učinjeno) ili se pak očekuje / nada / radi na tome da se u četiri godine, koliko se daje vremena Palestincima za razmišljanje, nađe i postavi kooperativan palestinski “lider”? Naprimjer, onaj palestinsko-crnogorsko-srbijanski gangster Mohammad Dahlan? Nema nikakvog objašnjenja niti logike čemu služi taj prilično dug tzv. prijelazni period, ali je sasvim sigurno da će se Izrael potruditi da tokom njega učini život Palestinaca još paklenijim (ako je to uopće moguće)

 

Piše: Bojan BUDIMAC

Jedna od stvari koja mi je pala napamet dok sam gledao prijenos takozvane najave takozvanog mirovnog plana, odnosno takozvanog “deala stoljeća”, jeste anegdota iz 2002. godine koju je američki novinar Ron Suskind opisao u dugačkom članku o administraciji Busha II u tekstu za New York Times 17. oktobra 2004. godine. Riječ je o razgovoru autora s jednim (anonimnim, naravno) seniorskim savjetnikom tadašnjeg predsjednika SAD-a u kojem je savjetnik cinično primijetio da je novinar, kako reče, predstavnik “zajednice zasnovane na stvarnosti” (reality-based community). Kada je Suskind promrmljao nešto o činjenicama i empirici, savjetnik ga je prekinuo i doslovno rekao: “Tako više svijet ne funkcionira. Sada smo imperija i, kad djelujemo, mi stvaramo vlastitu stvarnost. I dok tu stvarnost proučavate – razborito, kao što to radite – mi ćemo opet djelovati, stvarajući druge nove stvarnosti, koje također možete proučavati, i tako će se stvari srediti. Mi smo činioci historije (…), a vama svima preostaje samo da proučavate šta radimo.”

Groteskni pokušaj stvaranja palestinsko-izraelske “nove” realnosti, koji se desio u utorak 28. januara u Bijeloj kući, po “orvelovštini” je prevazišao sve što je imperija ikad probala da izvede. Apsurd same situacije u kojoj nepošteni posrednik (SAD) predstavlja “viziju mira” jednoj strani u sukobu i za to dobija aplauze od te strane, dok druge nema nigdje, već je bio dovoljan da pristojnom čovjeku preokrene želudac. No, to je tek početak tog cirkusa apsurda.

Trumpov govor (26 minuta i otprilike isti broj aplauza) bio je škrt na činjenicama o planu, a bogat superlativima o istom, distorziranim slikama o konfliktu i samohvalisanjem. Koliko je Trump duboko posvećen temi i elementarnom poštivanju svetinja, najbolje je ilustrirano uspjehom da preimenuje Mesdžidul-aksa u “Al Akua džamiju”, ali to je najmanji problem cijele cirkusijade.

Podređeni položaj SAD-a Izraelu Trump, između ostalog, pokazao je blebetanjem o mapi: “Ovo je prvi put da je Izrael autorizirao konceptualnu mapu koja ilustrira teritorijalne kompromise koje je voljan da napravi u cilju mira… i otišli su daleko u tome. To je razvoj događaja bez presedana po veličini značaja. Gospodine premijeru, hvala što ste imali hrabrosti da učinite ovako hrabar korak!” Rečeni izraelski “kompromis” sastoji se u krađi, odobrenoj od Trumpove bande, kompletne doline rijeke Jordan, ali apsurd se ne zaustavlja na tome. “Ova mapa će više nego duplirati palestinsku teritoriju”, reče i, haj’ što on ostade živ, nego je čudo da od srčane i/ili moždane kapi nismo pomrli svi koji još živimo u “prevaziđenom” svijetu činjenica. Pošto nas je Trump bacio u paralelnu realnost, mikrofon je preuzeo izraelski premijer Benjamin Netanyahu i nešto kraćim, ali (indikativno) detaljima bogatijim govorom o “viziji” totalno nas je odvojio od postojećeg univerzuma.

IZRAEL UPRAVLJA VANJSKOM POLITIKOM SAD-A

Fakat da je Netanyahu govorio s govornice na kojoj je grb predsjednika SAD-a više je od simbolike – to je odraz činjeničnog stanja i jasan pokazatelj ko zapravo upravlja američkom vanjskom politikom. Uostalom, 2007. godine profesori Stephen Walt i John Mearsheimer napisali su knjigu (New York Timesov bestseler) Izraelski lobi, koja empirijski dokazuje neproporcionalni utjecaj “labave koalicije pojedinaca i organizacija koji aktivno rade na usmjeravanju američke vanjske politike u proizraelskom smjeru”. “Neproporcionalni utjecaj” je eufemizam koji su autori upotrijebili u (uzaludnoj) nadi da će ih zaštititi od (klasične) optužbe da im je rad “antisemitska teorija zavjere”.

Glavna (“vanjskopolitička”) disciplina u Washingtonu, u kojoj se Demokrate i Republikanci nadgornjavaju decenijama, jeste takmičenje u tome ko je spremniji više izraelskih govana popiti. “Donald”, kako Netanyahu tepa Trumpu, razbio je u toj disciplini sve rekorde. Dok su prethodnici to činili iz čaša i/ili kondira hineći pristojnost i lijep odgoj, Trump je “na eks” iskapio bure i za to od “Bibija” dobio zasluženo tapšanje po ramenu. Izvinjavam se čitaocima zbog opscenosti analogije, ali opscenost koja se desila u diplomatskoj sobi Bijele kuće 28. januara 2020. godine prevazilazi bilo kakvu opscenost koju ja mogu smisliti. To su bile perverzne cionističke orgije par excellence, besramno predstavljene kao “mirovni plan”.

No, vratimo se na scenu (ili, bolje, cirkusku arenu) u Bijeloj kući. Netanyahu se na početku, između ostalog, zahvalio ambasadorima Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina i Omana: “Kakvo mi je zadovoljstvo vidjeti vas ovdje (aplauz) – i kakav je to znak najave – namjeravao sam reći ‘budućnosti’. Kakav je to znak najave sadašnjosti!” Nema sumnje da bi zadovoljstvo bilo veće da su predstavnici i drugih podguznih muha, npr. saudijskog dvora ili kairskog kriminalca Sisija, bili prisutni. No, poruka je ionako bila jasna.

“Dugo – predugo – samo srce zemlje Izraelove, u kojoj su se molili naši patrijarsi, proroci naši propovijedali, a naši kraljevi vladali, bezobrazno se označavalo kao ‘ilegalno okupirana teritorija’. Danas ste, gospodine predsjedniče, probušili ovu veliku laž. (…) Priznajete suverenitet Izraela nad svim jevrejskim zajednicama u Judeji i Samariji, kako velikim, tako i malim.”

Drugim riječima, sve što ste znali o palestinsko-izraelskom konfliktu jeste “pogrešno” – najduža brutalna vojna okupacija modernih vremena zapravo je laž, a Izrael je spreman na “velike žrtve” radi ostvarenja mira. Jedino što je falilo jeste to da Netanyahu predstavi odustajanje od teritorija između Eufrata i Nila kao veliki kompromis. Šta? Na tim teritorijama neke su druge države? Pa šta? Imperija stvara vlastitu realnost, a trenutno je dala balavcu (Jared Kushner), kome je jedini životni uspjeh što je oženio Trumpovu kćerku, flomastere i nijeme mape Bliskog istoka da se igra.

ORGIJE LICEMJERA

Kažu da je Jared Kushner bio biznismen koji je dilovao nekretninama, ja bih rekao da se ovim planom etablirao kao neprikosnoveni prodavac zmijskog ulja. Logično, pošto su orgije u Bijeloj kući otvorile više pitanja nego što su dale odgovora, zet, “bez čije se mudrosti” (Netanyahu) te orgije ne bi desile, krenuo je na turneju po informativnim TV kanalima. Arogancija u kombinaciji s ambicijom jeste opasna, ali ako se još vjenčaju s ponosno eksponiranom glupošću, dobijamo definiciju Jareda Kushnera. Naime, bespotrebno naglašavani “argumenti” poput onog da je pročitao ČITAVIH 25 knjiga o palestinsko-izraelskom konfliktu, i/ili onaj da su prethodni mirovni planovi bili napisani na 2-3 strane, dok je čedo koje je porodila njegova hipofiza na ČITAVIH 80 strana, ne mogu biti drugačije tumačeni do elementarnom glupošću.

S obzirom na to da se njegov odgovor na svako konkretno pitanje manje-više svodio na “pročitajte plan”, prionuh na taj posao koliko odmah u popodnevnim časovima tog utorka. Marwan Bishara, politički komentator Al Jazeere, dva dana kasnije tvitovao je: “čitanje Trump / Kushner plana od 80 stranica kazna je koja graniči s mazohizmom. To je poput proučavanja specifikacije izraelskog buldožera namijenjenog rušenju palestinske kuće! Kakva razlika ako je to stari Caterpillar ili novi FORD.” S moje strane mogu da dodam da nikad teže nisam pročitao 180 strana – apendiksi planu duži su no sam plan. Časopis Vanity Fair citira anonimnog eksperta koji ga opisuje kao skeč Montyja Pythona o palestinsko-izraelskoj mirovnoj inicijativi. Velikodušno i u osnovi netačno, čovjek ne može da se smije (osim od histeričnog očaja) čitajući “viziju” gangstera koji su je napisali.

Ulaziti u detalje tog “plana” smatram gubljenjem vašeg i mog vremena. Sve je u njemu naglavačke postavljeno, ali možda je najbolja ilustracija koliko je licemjerno uvrnut u činjenici da se od Palestinaca i cijelog svijeta zahtijeva da zaborave historiju (najbukvalnije), dok se (dis)kontinuitet jevrejske historije od biblijskih vremena uvažava u potpunosti. Cijelo je štivo dekontekstualizirano do mjere da u njemu, naravno, ne postoji riječ “okupacija”, a zvuči kao reklamni prospekt preduzimača – što Trump i Kushner navodno jesu – koji obećava raj na zemlji, ako mu se dozvoli gradnja na placu koji nije njegov i nije na prodaju, uz ideju da će sve to platiti neko treći. Doduše, kada se bolje pogleda, Palestincima se kondicionalno nudi zamjena olovnog za, recimo, mesingani kavez.

No, rekoh, detaljisanje bi bilo gubljenje vremena i prostora, te prelazim na meni osnovnu dilemu koja iz njega proizlazi. Da li je plan napisan kako bi ga Palestinci odbili (kao što je to promptno učinjeno), ili se pak očekuje / nada / radi na tome da se u četiri godine, koliko se daje vremena Palestincima za razmišljanje, nađe i postavi kooperativan palestinski “lider”? Naprimjer, onaj palestinsko-crnogorsko-srbijanski gangster Mohammad Dahlan? Nema nikakvog objašnjenja niti logike čemu služi taj prilično dug tzv. prijelazni period, ali je sasvim sigurno da će se Izrael potruditi da tokom njega učini život Palestinaca još paklenijim (ako je to uopće moguće). Osim toga, najradikalniji elementi cionističkih kolonizatora već su najavili da će ubrzati ekspanziju sada od SAD‑a priznatih kolonija na Zapadnoj obali.

U svakom slučaju, plan je carte blanche Izraelu da nastavi genocid i aparthejd u Palestini, a riječi arhitekte te travestije Kushnera da je to možda “posljednja šansa” Palestinaca zvuče zlokobno poput “konačnog rješenja”. Mutava reakcija na perverziju Trump / Kushner “vizije” jeste žalosna slika svijeta u kome živimo. U tom mraku izuzeci, a njih je porazno malo – Iran, Malezija i Turska, jedine zemlje čiji su lideri jasno i snažno osudili orvelijanski cirkus – svijetle jače.

 

PROČITAJTE I...

Demonstracije SPC-a u Pljevljima prije desetak dana pokazale su još jednom agresivnu stranu i cilj koji stoji iza srpske politike – obračun s Bošnjacima. Na protestu koji je održan iz revolta prema hapšenju svećenstva čule su se zastrašujuće prijetnje Bošnjacima. Srbi i SPC očito nikad neće oprostiti Bošnjacima Crne Gore što su odigrali ključnu ulogu na referendumu za osamostaljivanje i nezavisnost Crne Gore

Zvaničnici Dobre partije u naporima su da se distanciraju od HDP-a, između ostalog, posegli i za revizijom historije tvrdnjama kako Ekrem İmamoğlu (rođen Mudafa) nikad nije bio njihov kandidat za gradonačelnika Istanbula, a u naporima da se distanciraju od CHP-a negirali postojanje Nacionalnog saveza. Znači, na neki način “business as usual” ili povratak na “normalu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!