Izrael i Saudijska Arabija najviše će profitirati od američko-iranskog neprijateljstva

Nadolazeća ekonomska kriza, gubitak geopolitičke premoći i unutarnja kriza u SAD-u nagnali su Trumpa na (samo)ubilački potez te je gotovo sigurno da ova eskalacija ima potencijal da potpuno izmakne kontroli. Zemlja za koju se očekuje da najviše profitira od američko iranskog neprijateljstva jeste Izrael, sa Saudijskom Arabijom na drugom mjestu, pišu bivši američki obavještajci i nastavljaju kako premijer Netanyahu, koji se bori za politički opstanak, od Trumpa očekuje stalne darove. Isto tako, “čini se da ste Vi, Vaš zet i ostali kratkovidni proizraelski savjetnici podložni utjecaju izraelskih premijera kao što je to bio i George W. Bush”, tvrde obavještajci u dosad nezapamćenom obraćanju jednom američkom predsjedniku, učeći neukog Trumpa kako je Ariel Sharon odigrao krucijalnu ulogu u nagovaranju Georgea Busha na napad na Irak 2003. godine

Piše: Faris NANIĆ

 

Ubistvom iranskog general-majora Kasema Sulejmanija, komandanta Kuds brigade Iranske revolucionarne garde, koji je u svojoj zemlji bio narodni heroj, i Ebu Mehdija al-Muhendisa, zamjenika komandanta Narodnih snaga za mobilizaciju, krovne vojne organizacije iračkih šiita, ključne za obračun s tzv. Islamskom državom u Iraku, napadom dronom blizu bagdadskog aerodroma, svijet se našao sučeljen s opasnošću eskalacije odmazdi i protivodmazdi koja može dovesti do rata u jugozapadnoj Aziji, ali i mnogo šire.

Pentagon je izjavio, nakon što je američki predsjednik Trump potpisao naredbu o napadu, da je Sulejmani “aktivno razvijao planove napada na američke diplomate i službenike u Iraku i čitavoj regiji”, te da su “general Sulejmani i njegova Kuds brigada odgovorni za smrt stotina Amerikanaca i ranjavanje hiljada i da je udar imao za cilj odvraćanje od budućih iranskh planova za napade na Amerikance”.

Rusko ministarstvo vanjskih poslova odmah je istaklo da je u domeni Vijeća sigurnosti UN-a da donese pravnu ocjenu napada na ambasade zemalja članica (odnosi se na nasilne šiitske proteste pred američkom ambasadom u Bagdadu na koje je odgovoreno ovim ubistvom), a da Washington nije zatražio vanrednu sjednicu Vijeća sigurnosti po tom pitanju.

Pentagon nije vidio potrebu za tim jer je Zakon o upotrebi vojnih snaga iz 2001. godine legalizirao napade vojske SAD-a na bilo koju naoružanu grupu koju proglasi terorističkom prijetnjom. Ne treba zaboraviti da je službeno proglašenje Iranske revolucionarne garde “terorističkom” u aprilu prošle godine koju je donio State Department “legalizirao” napade američke vojske na pojedince povezane s Revolucionarnom gardom pod bilo kojim okolnostima! Taj je potez snažno podržao tadašnji Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, poznat kao jedan od “chicken hawks” ratnih huškača iz Bushove administracije koji su izbjegli mobilizaciju u Vijetnam, uključujući i samog Busha juniora. Pridružio mu se i šef diplomacije Mike Pompeo.

Pukovnik Pat Lang tada je napisao da Pompeo, Bolton, Hannah i ostali misle da će iranska reakcija na ovu objavu rata biti podvrgavanje njihovoj volji, ali je njegovo mišljenje da je to izrazito nevjerovatno. Vjerovatnije je da će Iranska revolucionarna garda prihvatiti novu realnost i pripremiti se za rat sa SAD-om. Ubistvom Sulejmanija ova se prognoza pokazala ispravnom. Iako je Trump otpustio Boltona, njegovo je ratnohuškačko naslijeđe itekako prisutno u administraciji. Naravno, Bolton je odmah podržao ovaj teroristički čin. Iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei obećao je grubu osvetu i za to ima podršku priličnog broja ojađenih ljudi u Iranu. Ne treba smetnuti s uma da je Iran tek izašao iz krize s masovnim štrajkovima i demonstracijama izazvanim ekonomskim posljedicama američkih sankcija u koje su uplele prste i neke strane obavještajne ispostave, pa iranskom vodstvu ovo ubistvo može donekle poslužiti za skretanje pažnje s domaćih problema.

Skoro svi mainstream navodi o Sulejmaniju nakon ubistva, posebno na Zapadu, ali i u jugozapadnoj Aziji, bez problema sa savješću, izbjegavaju napomenuti ključnu činjenicu da je upravo on u za javnost zatvorenoj saradnji sa SAD-om dao najveći doprinos porazu talibana, ISIL-a, Al-Nusre, Al-Kaide i sličnih stvarnih terorističkih organizacija u regiji. Na to je upozorio Scott Ritter, bivši američki vojni obavještajac. Hladnokrvno ubistvo iranskog visokog vojnog dužnosnika na suverenom iračkom tlu, očekivano, izazvalo je reakciju različitih iranskih saveznika koji su također najavili osvetničke akcije. S obzirom na vrlo složenu historiju jugozapadne Azije koja se evrocentično naziva Srednjim istokom, preko stoljeća starih manipulacija svjetskih sila, od Britanije, do SAD-a, Rusije i Francuske, gotovo je sigurno da ova eskalacija ima potencijal da potpuno izmakne kontroli.

Odmah su počeli razgovori svjetskih lidera, no s ovakvima na vlasti teško je očekivati neko konstruktivno rješenje. Nikako da se nauče lekcije iz vojne historije. Ratovi se nikad ne odvijaju kako su planirani. Treba se samo sjetiti dva svjetska ili Vijetnamskog rata. To je nagnalo neke da pozovu na hitan samit predsjednike SAD-a, Rusije i Kine kako bi se otklonila opasnost prije daljnje eskalacije i asimetričnog rata između SAD-a i Irana, koji bi, u prvoj fazi, zapalio tzv. Srednji istok. Oni polaze od nade da je Trump sklon prekidu beskrajnih ratova (povlačenje iz Sirije), a da su kineski vođa Xi Jinping i ruski predsjednik Putin odgovorni. Problem je što se Trump ne zna boriti protiv opoziva, osim popuštanjem ratnim huškačima.

Promatranjem ova tri “lidera” može se zaključiti da Trump ne spada u tu kategoriju jer ne može odoljeti pritiscima, u nezavidnom je položaju zbog opoziva, a u tim situacijama ponaša se impulsivno, gotovo infantilno, što se vidi iz njegovih objava na Twitteru. Razumsko mu rasuđivanje tada predstavlja problem. U kombinaciji s neznanjem o međunarodnim odnosima i slabašnom općom kulturom, američki se predsjednik pretvara u opasnu bombu. Stoga bi toj “trojki” trebalo pridodati druge lidere, poput iranskog i turskog predsjednika, pakistanskog premijera, dakle, razumnih ljudi kod kojih nacionalizam neće zamagliti razum, a koji se isto tako neće ponašati protivno nacionalnim interesima. Jer, kako smo napomenuli u tekstu o navodnom iranskom napadu na tankere u Zaljevu prije nekoliko mjeseci, mora da pripremaju neki rat jer im je ekonomija na izdisaju. The Guardian je 6. januara upozorio na ogromnu opasnost od američkog duga, što duže vrijeme brine vodstva centralnih banaka vodećih svjetskih ekonomija i američkog Feda. Trump je odolio i nije napao Iran tada, no čekao se okidač koji je došao s pogibijom jednog američkog okupacijskog, privatnog službenika pri napadu šiitskih demonstranata na američku ambasadu.

Scott Ritter napisao je u istom tekstu da je brigada Kuds zamišljena kao sila za širenje iranskog utjecaja u regiji tajnim sredstvima. Nakon što su talibani 1998. godine pobili stotine šiita i devet Iranaca (osam diplomata), iransko je vodstvo željelo izvesti masovnu kaznenu ekspediciju na zapadni Afganistan, što je Sulejmani spriječio prijedlogom iranske podrške Sjevernom savezu, krovnoj organizaciji antitalibanskih boraca. Nakon 11. septembra, SAD su iskoristile od Irana opremljen i obučen Sjeverni savez da uspostave bazu u sjevernom Afganistanu i poraze talibane. Sulejmani je odigrao ključnu ulogu iza scene, pomažući uspostavi alijanse SAD-a i Sjevernog saveza, uz bitnu obavještajnu podršku Amerikancima. Onda je Bush junior Iran proglasio dijelom osovine zla i Iranci su prekinuli saradnju. Američka invazija na Irak 2003, piše Ritter, pružila je nov prostor za saradnju koju SAD nije prepoznao. Naime, obje su zemlje imale interes u rušenju režima Sadama Huseina. Kako SAD nisu prepoznale šiitske pretenzije na učešće u vlasti postsadamovskog Iraka, Sulejmani je organizirao šiitske milicije u ratu protiv okupatora, koji je na pretjerane političke zahtjeve odgovorio kako jedino i zna – oružjem. Američki veterani iračkog rata optužuju Sulejmanija da je odgovoran za smrt stotina američkih vojnika u sukobima s iračkim šiitskim milicijama koje je opremila i obučila Kuds brigada.

Sulejmani je zapravo organizirao iranske odgovore na vanjske prijetnje koje su uzrokovali potezi drugih, poput organiziranja “Hezbollaha” u Libanonu kao odgovora na izraelsku agresiju na jug te zemlje 1982, ili formiranja proasadovskih šiitskih milicija nakon napada na Siriju 2012. s ciljem promjene režima u Damasku, odnosno organizacije i opremanja šiitskih grupa za borbu protiv ISIL-a, pod egidom Narodne mobilizacijske sile (PMF), na poziv iračke vlade. Sulejmani je upravljao PMF-om u seriji bitaka koje su okrenule stratešku situaciju protiv ISIL‑a, znatno prije američkog angažmana. Njegov je “grijeh” što je igrao odlučujuću ulogu u pozicioniranju Irana kao glavne regionalne sile na tzv. Srednjem istoku, nakon 11. septembra i američkih brzopletih reakcija, u izgradnji iranske sposobnosti da efikasno reagira na greške SAD-a i njezinih saveznika u politici agresije u regiji, piše Ritter.

Pretprošle je godine, nakon unilateralnog povlačenja SAD-a iz nuklearnog sporazuma i nametanja kampanje maksimalnog pritiska na Iran (ekonomskim sankcijama i geopolitičkim potezima), Sulejmani upozorio Trumpa da ne ulazi u konfrontaciju jer bi trebao biti svjestan iranske sposobnosti da vodi asimetričan rat. Svjestan ranjivosti američke pozicije u Iraku, Sulejmani je već tada započeo pritisak na iračku vladu (protiv koje se nedavno demonstriralo s krvavim posljedicama) da zatraži završetak američke vojne prisutnosti u toj zemlji, znatno prije nego su Amerikanci, zbog smrti jednog privatnog poduzetnika i psa rata bombardirali PMF, ubivši pri tome 25 vojnika, što je dovelo do napada na ambasadu u Bagdadu i završilo ubistvom generala Sulejmanija na suverenom području Iraka, bez dopuštenja iračke vlade, s nepredvidivim posljedicama. Scott Ritter zaključuje da je Trumpovo ubistvo Sulejmanija osudilo još jednu generaciju da trpi tragične posljedice američke pretencioznosti poslije 11. septembra.

Američko udruženje obavještajnih veterana u memorandumu od 3. januara, koji je upućen predsjedniku Trumpu, upozorava na dva aspekta ubistva Sulejmanija. Prva je sličnost sa srpskim terorističkim ubistvom Franza Ferdinanda u Sarajevu koje je otvorilo put u pakao Prvog svjetskog rata, s nesagledivim posljedicama, kako i ovaj nezakonit čin može biti preludijem u treći svjetski rat, s obzirom na niz ranjivih američkih meta “u regiji i susjednim vodama”. Podsjećaju da Iran nije izolirana zemlja jer je samo desetak dana prije održao zajedničke mornaričke vježbe s Rusijom i Kinom u Omanskom zaljevu.

No, pravi biser, priznanje, slijedi u nastavku memoranduma. Zemlja za koju se očekuje da najviše profitira od američko-iranskog neprijateljstva jeste Izrael, sa Saudijskom Arabijom na drugom mjestu, pišu bivši američki obavještajci i nastavljaju kako premijer Netanyahu, koji se bori za politički opstanak, od Trumpa očekuje stalne darove. Isto tako, “čini se da ste Vi, Vaš zet i ostali kratkovidni proizraelski savjetnici podložni utjecaju izraelskih premijera kao što je to bio i George W. Bush”, tvrde obavještajci u dosad nezapamćenom obraćanju jednom američkom predsjedniku, učeći neukog Trumpa kako je Ariel Sharon odigrao krucijalnu ulogu u nagovaranju Georgea Busha na napad na Irak 2003. Citiraju generala Brenta Scowcrofta, koji je 2004. za Financial Times izjavio da je Sharon “opčinio Busha i vrtio ga oko malog prsta”. Nakon toga, Scowcroft je bio odmah smijenjen s mjesta predsjedavajućeg predsjedničkog Savjetodavnog odbora za inozemnu obavještajnu djelatnost.

Kada američka sirotinja nastavi ginuti, ovaj put u ratu s Iranom, mogao bi se dogoditi val antisemitizma koji je već odgovoran za niz terorističkih akata na američkom tlu, upozoravaju obavještajni veterani. A kada se počnu vraćati mrtva tijela američkih vojnika, možda će kod mislećih Amerikanaca i porodica mrtvih postojati granica do koje će proizraelski mainstream mediji biti u stanju zamagljivati im poglede. Zato su naveli kako su na isti način upozoravali i Trumpovog prethodnika Baracka Obamu. Netanyahu vjeruje, navodi se dalje u ovom memorandumu, da drži najbolje karte, uglavnom zbog jake podrške koju uživa u Kongresu i snažno proizraelskim medijima. U izbornim godinama izraelski lideri posebno su uvjereni u snagu koju oni i Likudov lobi uživaju na američkoj političkoj sceni. U jednom videozapisu Netanyahu se čudi kako je Amerika toliko pod utjecajem Izraela, navode potpisnici memoranduma.

Unatoč upozorenjima, Trumpove prijetnje ne prestaju i dobivaju zastrašujuće dimenzije. “Iran govori vrlo smjelo o gađanju određene američke imovine kao osveti za naše rješavanje svijeta njihovog terorističkog lidera koji je upravo ubio Amerikanca i teško ranio mnoge druge, da ne spominjemo sve ljude koje je ubio za svog života, uključujući, nedavno, stotine iranskih demonstranata. Iran nije ništa drugo nego problem već mnogo godina. Neka ovo služi kao upozorenje da, ako Iran napadne Amerikance ili američku imovinu, mi smo naciljali 52 iranske lokacije (koje predstavljaju 52 američka taoca koja je Iran oteo prije mnogo godina), neke na vrlo visokom nivou i bitne za Iran i iransku kulturu, a te mete i sam Iran bit će pogođeni vrlo brzo i vrlo snažno. SAD ne želi više prijetnje”, poručio je Trump, naravno, na Twitteru.

Napadi na kulturna dobra predstavljaju kršenje međunarodnog prava o ratovanju, prema Ženevskoj i Haškoj konvenciji. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija je 2017. jednoglasno, dakle i uz glas Trumpovog SAD-a, donijelo rezoluciju kojom se osuđuje uništavanje kulturne baštine u ratu.

“(…) Teško mi je vjerovati da bi Pentagon ponudio Trumpu opcije za napade koje uključuju iranske kulturne znamenitosti. Trump možda ne mari za zakone o ratovanju, ali planeri i predstavnici Ministarstva odbrane mare. Gađanje kulturnih znamenitosti je ratni zločin”, komentirao je, također na Twitteru, pomoćnik Baracka Obame Colin Kahl. Nakon što je Trump zaprijetio oštrim sankcijama Iraku ako protjera američke snage bez plaćanja za zračnu bazu koju su SAD izgradile nakon okupacije 2003, Kahl je zaključio da je američki predsjednik “sišao s uma”. “Poput IS-a, poput Hitlera, poput Džingisa! Svi su mrzili druge kulture. Trump je terorist u odijelu. Vrlo će brzo naučiti historijsku lekciju da niko ne može poraziti ‘veliku iransku naciju i kulturu’”, reagirao je iranski ministar informacija i telekomunikacija Muhamed Dževad Azari-Džahromi u tvitu. Pravni zastupnik Bijele kuće u mandatu Georgea W. Busha Richard Painter komentirao je na Twitteru ovu Trumpovu izjavu vrlo grubo. “Ovaj mentalno poremećen čovjek mora biti uklonjen s dužnosti. Odmah.”

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov odmah je izjavio da je riječ je o nezakonitom činu. To je jedina prava istina, politička i pravna. Irački parlament sa šiitskom većinom obavezao je 4. januara vladu da otkaže gostoprimstvo američkim trupama, a Trump je zaprijetio sankcijama Iraku. To već prelazi sve granice danas jako rastezljivih tumačenja međunarodnog prava i odnosa, ali i razuma. Možda je stvarno došlo vrijeme za Trumpov opoziv, odnosno republikanska većina u Senatu trebala bi dobro razmisliti hoće li podržati američkog predsjednika i odbaciti zahtjev Zastupničkog doma kojim dominiraju Demokrati za opozivom. Jer, dimenzija eventualnih iranskih masovnih i smrtonosnih napada može biti kratkoročan vjetar u leđa Trumpu, ali kada SAD shvate da su se uplele u još jedan vrlo skup rat na Srednjem istoku, temelj Trumpove politike povlačenja iz stranih ratova bit će raznesen, smatraju američki analitičari.

Iračka je vlada već 7. januara objavila da ima planove i mehanizme za američko povlačenje, a svjetske su agencije objavile pismo jednog američkog zapovjednika u Iraku o “premještanju snaga kako bi se pripremile za povlačenje”, što se Amerikanci trude opovrgnuti. Ako se ovo pokaže istinitim, možda dio američke vlasti traži izlaznu strategiju kako bi se spriječio rat. To bi definitivno otvorilo put potpunom iranskom utjecaju u regiji, a pitanje je kako bi druge sile na to odgovorile. Čini se da dobrog rješenja naprosto nema.

Iranska legitimna i legalna želja da ovlada mirnodopskom nuklearnom tehnologijom, uz pruženu ruku iranskog vodstva za Dijalogom civilizacija još 2001, od SAD-a je naišla na odbijanje i Iran je, s Irakom i Sjevernom Korejom, proglašen “osovinom zla”. Iran je podvrgnut već višedesetljetnim nelegalnim sankcijama. Ta je zemlja pristala na stalne nadzore UN Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), koja je potvrđivala da se ne proizvodi nuklearno oružje. U isto vrijeme 2003. godine napadnut je i okupiran Irak i izvršena je nasilna promjena režima pod lažnim tvrdnjama da režim Sadama Huseina razvija oružje za masovno uništenje. Par godina kasnije pokazalo se da takvo oružje nije nađeno, da nije niti postojalo.

Nikakve sankcije niti jedna vlada upetljana u ovu avanturu nije snosila. Iran je uspio 2015. postići multilateralni sporazum o ograničenom razvoju nuklearne tehnologije sa 6 država, uz nadzor IAEA-e, u zamjenu za postepeno dizanje sankcija. Tada je na čelu američke administracije bio demokrat Barack Obama. Trump 2018. donosi odluku o unilateralnom povlačenju iz sporazuma, za koji je u kampanji govorio da nije dobar, ali nije ponudio bolji, već je obnovio stare i nametnuo nove sankcije, čak zaprijetivši i sekundarnim sankcijama evropskim firmama čije države nastoje ostati u sporazumu. Kakvo je to međunarodno pravo – to je čisto nasilje. Kada Iran i dalje u granicama mirnodopske proizvodnje počinje ubrzano povećavati proces obogaćivanja uranija, dolaze nove sankcije, a ustrašeni Evropljani ne smiju ništa osim pozivati Teheran da i dalje poštuje sporazum iz kojeg su se SAD povukle i još nametnule sankcije. Sve završava ilegalnim ubistvom na tlu druge suverene države. Gdje je kraj? Tamo gdje kažu Izraelci, čini se.

PROČITAJTE I...

Ishitreni zaključci da se sve poslije “malo džapanja” vratilo na staro i da bi obje strane mogle da tvrde neki dobitak – Trump je bar nakratko skinuo poglede s procesa opoziva koji mu visi nad glavom i usput ispao “deeskalator” tenzija, a Iranci ujedinjenje / homogenizaciju naroda – bili su površni i brzo se pokazali pogrešnim. Vruće ratne situacije po pravilu donose neželjene posljedice. Neželjena posljedica ovih limitiranih (ratnih) operacija bilo je obaranje civilnog putničkog aviona “Boeing 737-800” ukrajinske kompanije na letu PS752 Teheran – Kijev od protivzračne odbrane Iranske revolucionarne garde

Nismo Mahmutćehajić i ja jedini ljudi u Stocu koji mogu voditi borbu. Kandidat je najmanji problem, problem je u činjenici da je OIK Stolac odlučan da radi krađu u korist HDZ-a, a da će ih u tome maksimalno štititi i pomagati 4 ili 5 članova CIK-a BiH. I nisu u pitanju samo članovi CIK-a nego i šefica pravne službe, gospođa Jasmina Hadžiabdić, koja je, pored toga što je pravomoćno presuđivana za kriminal, odnedavno ispunila i uvjete za penziju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!