IZMJEŠTEN IZ SVIJETA

Nešto se dogodilo s Gelenderom. A šta, niko ne zna. Pitao sam konobaricu, ali ni ona mi nije znala ništa reći. Jedino što sam pamtio iz razgovora bili su sihir i ljubav

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Ponekad ljudi razgovaraju iako im se ne razgovara. Govore, a misli su im ko zna gdje. Zadesio sam se nedavno u “Išaretu” (gdje bih drugo?!) i vidim da za jednim stolom sjedi Gelender. Čudan mi nekako kao da je dotad govorio sam sa sobom.

– Šta ima? – rekoh umjesto pozdrava.

– Ništa.

Lijepo okruglo ništa. Nije gledao u mene. Tek sam tad shvatio da nešto s njim nije u redu. I lica za drugim stolovima su mi to govorila. Neko mi je čak nešto pokazivao išaretom, ali u tom trenutku nisam razumio. Zaista, nikad ga takvog nisam vidio. Privlačila ga je izgleda neka tačka na zidu. Onda me ipak pogleda.

– Šta si rekao?

– Ništa.

– Mislio sam… nije važno…

– Zar se nešto dogodilo?

– Nije, koliko ja znam.

Duboko smo šutjeli. Mislio sam o događajima zadnjih dana i mjeseci. I shvatih da ga poprilično dugo nisam vidio. Izgledao je izmješten iz svijeta.

– Gledao si utakmicu? – zapitah.

– Ne znam… jesam… bila je dobra…

Nije bilo razloga za nastavak razgovora.

– Ona je posebno dobro igrala – reče nakon dosta vremena.

– Nisam mislio na žensku utakmicu.

– Aha. Naravno. Mada su i njihove zanimljive…

– Znaš kako Picasso slika žene?

– Znam.

– Mislim na onu njegovu fazu…

– Kubističku?

– Tu.

– Ne slika tako samo žene. Sve slika iz više uglova.

– Znam, ali mene ovo zanima… znaš… takva je ona.

– Ko?

– Nije važno.

I okrenuo je glavu od mene. Zagledao se opet u zid.

– Mogao bih ti ispričati jednu anegdotu u vezi s tim…

Izgledalo je da me ne čuje.

 

– Ustvari, on je potpuno ćoškast, čak je i ćoškastiji nego ona.

– Koji sad on?

– Otac.

– Čiji otac?

– Zar je važno?

– Pokušavam povezati…

– Niko to ne može povezati.

– Zašto mi onda sve to govoriš?

– Ne znam ni sam, ali ti stalno pitaš nešto nevažno…

– Gelendere, bolan, ja sam. Šta se dogodilo?!

– Ništa. Samo što nema više Gelendera. Znam da si ti i znam ko si ti, ali u ovom trenutku sve je to nevažno.

– Pitam se šta je u ovom svijetu uopće važno…

Očito se pitao i on jer je utonuo u duboku šutnju.

A zid u koji je gledao nije nudio nikakve odgovore.

 

– Znaš šta – viknu on i grozničavo se zagleda u mene – Nikad joj to neće uspjeti! Nikad, razumiješ li?! Iza svega toga je neka spletka i zlo mi je zbog tog. Što je učinjeno, učinjeno je. Glumiti da nije još je gore. Nisam ni ja veslo sisao. Neka joj bude kad tako hoće. A i meni. Razumiješ?

Nekako je očajno provlačio prste kroz kosu i gledao me kao da iščekuje odgovor ili bilo kakvu riječ.

– Ništa ne razumijem – rekoh tiho, ali razgovijetno. Zagledao se u mene kao da želi otkriti šta s time mislim reći. Nisam ništa mislio. Nisam ni znao o čemu govori.

– Možda je i tebe stigao neki sihir.

– Mnogo smo učili, ali do tog izgleda nismo stigli.

Oborio je pogled i ustao.

– Uostalom, tebe se to svakako ne tiče. I još nešto: on je stalno kubistički slikao ljubav. Jer je shvatio. Ostaj mi dobro – kazao je odlazeći. Ostao sam u šutnji dok uobičajeni žagor nije preplavio malu prostoriju. Očito, nešto se dogodilo s Gelenderom. A šta, niko ne zna. Pitao sam konobaricu, ali ni ona mi nije znala ništa reći. Jedino što sam pamtio iz razgovora bili su sihir i ljubav. Pitao sam na ulici onog što mi je išaretom slao znakove šta se zbiva u Gelenderovu životu, ali taj mi nije znao mnogo kazati. Osim da ga je jedanput slučajno vidio s nekom ambasadoricom. Ko je ambasadorica? Čija? Nije znao. Ko je njen otac? Ni to nije znao. Valjda naredbodavac? Iako je ambasadorica, ipak je prije svega žena. “Dobrodržeća žena”, kazao je.

I Gelender se dobro držao. Još je bio mlad. Inteligentan, obrazovan, uvijek se dopadao ženama, znao jezike… Ko zna gdje i kako, ali očito je bilo vrijeme da se ponovo zaljubi. Ta ga je ljubav nesumnjivo dovela u čudno stanje. Izgleda da je imala svoje sihire koji su poremetili njegov život. Poslije tog dana nije više dolazio u “Išaret”. Kao što se kaže:  “Koga nema, o njemu se govori.” Ta izreka nije vrijedila u njegovu slučaju. Niko ga nije spominjao, niti bilo šta što bi moglo imati veze s njim. Tako je ostalo.

Možda je kao pratilac svoje dobrodržeće žene ambasadorice negdje u Gvatemali, Poljskoj ili Gruziji… Možda? Volio bih da vjerujem u to. Ipak, nikad ništa nisam saznao. Novosti su se zaustavljale negdje na putu.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!