Između Mladena i Mustafe: Ubit će nas dvostruka mjerila

Jedan od argumenata “protiv Busuladžića” jeste i taj da je pisao loše o ženama. U isto vrijeme dok citira Busuladžićeve redove, kantonalna mahalska inačica #metoo pokreta udara iz svih tastatura po ženi čiji je krimen prvo prezime pa onda funkcija koju obavlja.

PIŠE: Nedim Hasić

Zanimljiv je i znakovit detalj na službenoj internetskoj stranici sarajevske Osnovne muzičke škole. Na njoj piše da je Mladen Pozajić, po kojem je ta škola u strogom centru Sarajeva nazvana, “rođen u Županji, a umro u Sarajevu 28.03.1979. godine. Od 1947. do 1963. u Sarajevu bio operni dirigent”. I to je sve. O Pozajiću na stranici institucije koja nosi njegovo ime nećete saznati ništa, ni ko je ni otkud u Sarajevu. A pogotovo ne piše ništa o onome čime se bavio prije no što je (svojevoljno) došao u Bosnu i Hercegovinu.

Na jednoj drugoj službenoj internetskoj stranici, onoj HRT-a, također ima zanimljivih detalja. Piše tako, u dijelu o historiji te kuće, da “glazbena djelatnost u NDH nije zaostajala za drugim područjima hrvatskoga kulturnog života”, da se radio od 1941. zvao “krugoval”, da je jedan od dirigenata na krugovalu bio i Mladen Pozajić.

Desetog je aprila 1941. baš na tom radiju objavljeno osnivanje NDH, a radio ubrzo postaje Državna krugovalna postaja. Koju sedmicu kasnije, dirigent Mladen Pozajić utemeljio je Komorni zbor Hrvatskoga krugovala. Krugoval je bio među glavnim propagandnim sredstvima NDH, s čijeg su programa skinuta sva djela srpskih i jevrejskih autora, uvedene nove emisije poput Za dom spremni

Glazbeni program krugovala počinjao je i završavao ustaškim pjesmama.

Melita Lorković bila je poznata hrvatska pijanistica. Sestra Mladena Pozajića udala se za Radoslava Lorkovića, čiji je djed Blaž bio ustaški diplomata kojeg će Jugoslavija 1947. godine strijeljati. Brat Melitinog supruga bio je Mladen Lorković, Pavelićev ministar vanjskih i unutarnjih poslova. Melitin sin detektirao je u knjizi o svojoj porodici “majčin salonski bečki antisemitizam i netrpeljivost prema Srbima”.

Čemu ovaj (predugi) skok u prošlost jedne hrvatske porodice?

Dok se sušila svježe nanesena “druga ruka” na fasadi škole nazvane po Pozajiću, kojih stotinjak metara dalje, u Narodnom pozorištu sarajevska kantonalna vlast obilježavala je 25. novembar. Boljševički scenski performans, koji je golim rukama na scenu postavio režiser Dino Mustafić, ostao je obilježen dramatičnim monologom u čijem su središtu bili Draža Mihailović i Mustafa Busuladžić, koje je Mustafić namjerno stavio u istu ravan.

Narediti i nadgledati genocid nad cijelim jednim narodom, s jedne, i voditi emisije na radiju u Rimu, a nakon toga pisati u Sarajevu, s druge strane, za Mustafića je isto. Ma koliko Busuladžićeve rečenice o “jevrejskom duhu u čaršiji” bile teške za stomak.

Nešto ranije rasplamsala se ofanziva na društvenim mrežama. Oni koje se pošprdno naziva finom gradskom rajom nikad nisu imali osjećaj za bitno. Najavljena kupovina helikoptera, na što kantonalna vlast planira u vjetar baciti tridesetak miliona maraka, ili skandalozna izjava lokalnog policijskog ministra koji poručuje građanima da se naoružaju jer im on ne garantira sigurnost, nisu bitne. Bihać koji stenje pod migrantima ili Dodikov papirnati državni udar također.

Bitan je Alija Nametak, raspravlja se o tome zašto je po njemu nazvano bilo šta u Sarajevu; Nametak, koji je kratko bio intendant sarajevskog Narodnog pozorišta na početku ustaške okupacije Sarajeva. Četiri godine kraće od mandata Pozajića, koji sve ratne godine dirigira na zagrebačkom krugovalu. Pozajića niko ne spominje.

Zato što je “svojim pripovijetkama podsticao bratoubilačku mržnju”, Nametka je komunistička vlast osudila na 15 godina robije. Odležao je devet. Imao je mnogo više sreće od Busuladžića, koji je strijeljan odmah po ulasku partizanskih snaga u Sarajevo. I to ne zbog saradnje s fašistima nego zbog pisanja protiv politike tadašnjeg SSSR-a prema muslimanima. Pozajić je dobio posao u Sarajevu, nakon smrti i školu. (Strijeljati Busuladžića angažiranim aktivistima po forumu i Facebooku sasvim je opravdan čin, iako u isto vrijeme kukaju za teroristima koje je turska vojska rastjerala po vrletima Sirije, oni dijele lažne vijesti o egzekucijama pripadnika skupine o kojoj ne znaju ništa drugo doli da su – Kurdi.)

Da li je Busuladžić, kojeg će komunisti nakon sukoba sa Staljinom, tiho rehabilitirati koristeći njegove radove kao argument u ratu protiv Informbiroa, trebao dobiti ulicu u Sarajevu? Naravno da nije, zbog kontroverze koju njegovo ime i angažman nose sa sobom. Nije, iako Busuladžić nije bio ustaša ni nacista, a u njegovom djelu nema niti jedan dokaz da je bio simpatizer tih zločinačkih ideologija. O tome su trebali ranije razmišljati u SDP-u, koji je dvije decenije, izuzev kratkog mandata Abida Jusića, vladao općinom u kojoj vijuga Busuladžićeva ulica.

Jedan od argumenata “protiv Busuladžića” jeste i taj da je pisao loše o ženama. U isto vrijeme dok citira Busuladžićeve redove, kantonalna mahalska inačica #metoo pokreta udara iz svih tastatura po ženi čiji je krimen prvo prezime pa onda funkcija koju obavlja.

Kada se otkrilo da svi ti „otjerani“ ugledni doktori i nisu baš tako ugledni, da su u vrijeme kada su trebali biti u salama Kliničkog centra, operirali u privatnim aranžmanima po Dubaiju skupljajući novac za vlastite klinike, da su liječili u privatnim bolnicama u vrijeme dok su trebali biti na dežurama u KCUS-u, onda se krenulo analizirati garderobu koju nosi Izetbegović. A raspravu na forumima se onda pojača video zapisima strijeljanja Elene Ceausescu!

I tu je, zapravo, jedan od najvećih problem ovdašnjeg društva. To licemjerje u kojem nikoga ne zanimaju bebe koje umiru na porođaju u drugoj sarajevskoj javnoj bolnici, novorođenčad koja prežive tek kad ih se prebaci na Pedijatriju KCUS‑a, ali ih zanimaju nečije patike ili tašna. Pa se onda lahko, igrajući se emocijama i medijima, napravi krivac od doktora na kojeg je potegnut pištolj. Makar i gasni, ali ipak pištolj.

Kao i svaki čovjek, ima i Izetbegovićka svojih mana, ali bljutavo je pričati o njezinim patikama, a bez ikakvog propitivanja tolerirati imovinski karton Predraga Kojovića, koji, ničim izazvan, u banci ima ušteđenih 300 hiljada. “Keša.” Prima plaću za nerad u Parlamentu. A nije doktor, samo nekadašnji novinar i autor jedne jadne knjige pjesama.

I isto je tako jednako bljutavo stalno se vraćati na Busuladžića, na Nametka ili Ahmeda Muradbegovića, a u isto se vrijeme diviti novoj fasadi škole koja nosi ime po dirigentu Pavelićevog krugovala.

PROČITAJTE I...

Osvojivši Beograd od Mađara 1521. godine, Osmanlije su ga postepeno naseljavali i pretvarali u kitnjast orijentalni grad, čija je panorama s mnogobrojnim munarama izdaleka oduševljavala mnoge evropske putnike i prolaznike tog doba. Već 1571. godine u Beogradu je bilo 27 gradskih četvrti – mahala. Beograd je koncem 16. stoljeća, po svojoj ljepoti i veličini, umnogome nadmašivao Budim, Sofiju, Sarajevo, Skoplje i mnoge druge gradove evropskog dijela Osmanskog carstva. On postaje “Dar-ul-džihad” – Mjesto ratova, kako su Osmanlije nazivale Beograd. No, Kneževina Srbija otela je muslimanima vakufsku imovinu i poklonila je Srpskoj pravoslavnoj crkvi, džamije i mezarja sravnili su sa zemljom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!