Između dvije vatre

PKK je preuzeo na sebe odgovornost za podmetanje skoro svih požara koji su se desili u Turskoj u periodu od 11. jula do 24. augusta. Ništa bolje ne ilustrira licemjerje terorističke organizacije koja sebe zapadnoj štampi predstavlja kao “ekološku”. O licemjerju političkog krila “najfašističkije i najkrvavije terorističke organizacije”, koja se pokušava pozivati na demokratiju dok pomaže na sve načine teroristima, ne vrijedi arčiti tastaturu

PIŠE: Bojan Budimac

 

Prethodne nedjelje u Turskoj bile su obilježene požarima i poplavama. Kako stvarnim, tako političkim. O političkim malo kasnije.

Istovremeni veliki šumski požari prošle nedjelje u Karabağlaru (provincija İzmir), Milasu i Bodrumu (provincija Muğla) stavili su vatrogasne snage na ozbiljan test. Nepristupačni tereni i vjetrovi brzine 50-60 km na sat taj su test činili mnogo težim. U operacijama protiv vatrene stihije upotrijebljeno je 24 helikoptera, 280 kamiona cisterni i 35 buldožera. Trebalo je 53 sata da se najveći i najkatastrofalniji požar po posljedicama, onaj u Karabağlaru, stavi pod kontrolu. U njemu je 500 hektara uglavnom borove šume pretvoreno u pepeo. Požar u Bodrumu, iako zauzdan 12 sati nakon izbijanja, uništio je 70 hektara šume, a u Milasu 30. U požarima nije bilo gubitka ljudskih života. Ministar agrikulture i šumarstva Bekir Pakdemirli sve je vrijeme bio na terenu, redovno informirao javnost o stanju i odgovarao na novinarska pitanja.

Onda je uslijedila poplava (političkih) gluposti. Svako je postao neprikosnoveni ekspert protupožarne odbrane, a pepeo je postao poprište u osnovi političkog prepucavanja oko efikasnosti vatrogasnih napora, resursima, organizaciji itd. Da je to bilo ograničeno samo na društvene mreže, ne bi bilo vrijedno spomena.

Najzapaljivija tema prepucavanja bila je zašto flota od 20 protupožarnih aviona “Canadair” nije angažirana za gašenje požara. Međutim, ispostavilo se da ta flota, inače vlasništvo Turske zračne asocijacije, ima svega dva upotrebljiva aviona, i to “upotrebljiva” tako što je ostatak flote “kanibaliziran” (dijelovi s osamnaest ugrađivani su u ta dva, što je zakonom zabranjeno). No, upitna efikasnost i prenapuhana cijena od 71 hiljade turskih lira (skoro 11 hiljada eura) na sat bili su odlučujući faktori da se ministarstvo agrikulture i šumarstva odluči za angažiranje helikoptera.

Ako se zna da “Canadair” ima kapacitet od četiri tone vode, a tokom jednog sata može da uradi tri naleta, pri čemu mu je potrebno 2.200 metara mirne vodene površine, a helikopter s kapacitetom od 2,5 tone vode može uraditi 16 naleta na sat, a vodu može uzimati i iz omanjeg bazena, diskusija o efikasnosti morala bi stati. O većoj preciznosti, uslijed manje brzine helikoptera, da ne govorimo. Jednostavna je računica: “Canadair” – 12 tona na sat, a helikopter 40. Međutim, činjenice i racionalni argumenti najlakše se gube kada se stvari politiziraju preko mjere, a mediji održavaju (i dolijevaju ulje) vatru (bespotrebne) diskusije.

Dan prije nego što su izbili požari ljetni pljusak napravio je (pravu) poplavu u Istanbulu. Materijalna je šteta velika, a jedno lice izgubilo je život. Za razliku od ministra Pakdemirlija, novoizabrani gradonačelnik Istanbula Ekrem İmamoğlu (rođen Müdafa) nije bio na licu mjesta. Bio je na odmoru u Bodrumu i tek 24 sata kasnije riješio je da ga nakratko prekine ne bi li (po običaju) napravio propagandni šou. U crvenom prsluku (kao da je spasilac na dužnosti) pojavio se na najugroženijim tačkama kako bi lažju (a kako drugačije) o tome da je meteorološki zavod upozorenje dao prekasno, sat-dva prije pljuska, sprao svaku odgovornost sa sebe (ko god je pratio vijesti bio je svjestan upozorenja danima unaprijed). Naravno, new age sufi atatürkist drugi je dio odgovornosti svalio na infrastrukturu grada i ubrzo se potom vratio na još jedan dan odmora u Bodrum.

Razlika u medijskom tretmanu poplave u Istanbulu i požara u egejskoj oblasti groteskna je. Da, neki su mediji prenijeli izjavu Mehmeta Tevfika Göksua, šefa poslaničke grupe u gradskoj skupštini Istanbula, koji je rekao da katastrofa nema veze s infrastrukturom grada nego ima sve veze s tim kako je grad vođen. Međutim, do javne debate (osim stidljive na društvenim mrežama) nije došlo. Količina kiše kroz jedinicu vremena nije bila veća nego što su kiše tokom zime. Kako je i zašto onda pljusak 17. augusta izazvao takve poplave?

Na društvenim mrežama pojavio se screenshot sa sajta grada Istanbula na kome se vidi da je gradonačelnik 1. jula otkazao usluge kompaniji zaduženoj za čišćenje kanalizacije i održavanje protupoplavnih pumpi. Naravno, sve što se pojavi na društvenim mrežama treba da bude predmet (zdrave) skepse, ali činjenica je da je otkazivanje apsolutno svega što nije esencijalno za funkcioniranje grada na dnevnoj bazi karakteristika novopečenog gradonačelnika. O tome su neki mediji izvijestili početkom jula. Nezainteresiranost medija da potvrde ili opovrgnu da li su ta otkazivanja igrala ulogu u poplavama zaprepašćujuća je.

Dok İmamoğlu (rođen Müdafa) ima malo šta da kaže o istanbulskim poplavama, i to malo čini sa zadrškom od 24 sata, vrlo je bio brz i rječit u osudi suspenzije gradonačelnika Diyarbakıra, Vana i Mardina i uvođenja prinudne uprave u ta tri grada. Naime, ministarstvo unutrašnjih poslova na osnovu antiterorističkih istraga koje vodi protiv Adnana Selçuka Mızraklıja (Diyarbakır), Bedije Özgökçe Ertan (Van) i Ahmeta Türka (Mardin), a shodno zakonskim ovlaštenjima, suspendiralo je narečene. Svo troje članovi su Demokratske partije naroda (HDP), partije koja, pravo rečeno, i ne pokazuje namjeru da se distancira od optužbi da je političko krilo terorističke organizacije tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK).

Od svih paradoksa u vezi s HDP-om, a kao prvi jeste da to političko krilo “najfašističkije i najkrvavije terorističke organizacije” (Metin Feyzioğlu – predsjednik Turske advokatske komore, čovjek koji je često ulazio u direktnu konfrontaciju s predsjednikom Erdoğanom) uopće funkcionira kao legalna politička partija, još veći (paradoks) bio bi da država dozvoli ponavljanje greške “neprimjećivanja” i/ili toleriranja odliva državnog novca u kase PKK-a, upotrebu državne mašinerije za pravljenje infrastrukture za urbanu gerilu, otimanje ili prinudno “regrutiranje” mladih ljudi u PKK i popunjavanje općinskih kadrova simpatizerima i/ili teroristima. Naime, sve nabrojano (i više) već se desilo i otkrilo poslije jula 2015. godine, kada je PKK probao da zapodjene “revolucionarno-narodni rat”.

Sada HDP poput piromana pokušava da od ovog napravi politički požar. Naime, došlo je vrijeme za naplatu dugova nezvaničnog saveza s Republikanskom narodnom partijom (CHP) i Dobrom partijom (İP). Baš kao što su najavljivali da će dug za podršku tzv. Nacionalnom savezu na lokalnim izborima marta ove godine naplatiti, sada ga potražuju. Međutim, optužbe (kao i gorepomenuto iskustvo) nisu šuplja priča, a cijena koju HDP traži – izlazak na ulice – bila bi političko samoubistvo za CHP i İP. Naime, iz istog razloga zbog kojih je savez s HDP-om bio tajna, doduše, javna tajna, ove partije ne mogu izaći na ulicu rame uz rame s partijom koja sasvim otvoreno podržava terorizam koji za cilj ima rastakanje države i istovremeno zadržati privid da se zalažu za interese Republike Turske.

Dok İP šuti na temu suspendiranih gradonačelnika, CHP pruža “snažnu” verbalnu podršku, a Ekrem (opet tajno) žuri u Diyarbakır da “vraća dugove”. Uostalom, njegov je dug najveći.

Naravno, ovi događaji podgrijali su debatu o potrebi zabrane HDP-a. Poziva se na iskustvo Španije i zabranu koalicije Herri Batasuna nakon što se godinama nije distancirala od terorističke organizacije ETA. Drugi, rekao bih idealistički, glasovi zalažu se za to da CHP i İP pomognu HDP-u da se distancira od PKK-a. Mislim da je to iluzorno očekivati, jer ne samo da bi lideri HDP-a morali prevazići strah nego bi morali razviti osjećaj za autentične interese svojih sunarodnjaka (Kurda), što je možda i teže od prvog uvjeta. Uostalom, glavni uvjet da se HDP-u pomogne da se odvoji od PKK-a jeste da HDP to poželi, a toga nema na vidiku.

Dok sam pisao ovaj tekst, stigla je vijest da je PKK preuzeo na sebe odgovornost za podmetanje skoro svih požara koji su se desili u Turskoj u periodu od 11. jula do 24. augusta. Ništa bolje ne ilustrira licemjerje terorističke organizacije koja sebe zapadnoj štampi predstavlja kao “ekološku”. O licemjerju političkog krila “najfašističkije i najkrvavije terorističke organizacije”, koja se pokušava pozivati na demokratiju dok pomaže na sve načine teroristima, ne vrijedi arčiti tastaturu.

 

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!