IZGUBLJENI DAN

Počeo sam proučavati kalendar. Te imena mjeseci, te, na kraju, i imena kalendara. Ljudi vjeruju u sve kad im to lijepo zamotaš. Kalendar je čudo kad se znaš s njim igrati. Znaš, godine ne stižu na svako mjesto u istom trenutku. Čak i s ovim astronomskim mjerenjima. Onda sam otkrio mjesta koja su me čekala na rođendan

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

 

Nisu ljudi samo fascinirani i označeni različitim pričama koje žive, čak i kad su svjesni njihova naknadnog učešća. Fascinirani su i brojevima. Brojevi su ponekad povezani s pričama, a ponekad imaju svoju priču.

Stari Sumeri čitali su svoje zvjezdano nebo, naročito zvijezde koje su vidjeli jasnije od drugih. I tako su načinili svoj kalendar. Slijedili su ih u tome svi koji su došli kasnije.

Kalendar nije bio savršen. Zato su umetali svake četvrte godine trinaesti mjesec kako bi sve stvari došle na svoje mjesto: proljeće, ljeto, jesen i zima. Međutim, niko nije volio taj mjesec. Čak ni broj trinaest. To je ostalo do danas, iako ljudi nisu svjesni o čemu je riječ.

Spavao sam jednom u poznatom hotelu velikog evropskog grada. Odmah sam zapazio da u njemu nema trinaestog kata. To mi se učinilo neprilično. Zato sam izišao iz lifta i pošao do svoje sobe pješice da to provjerim. Tako sam došao do dvanaestog kata, a potom je slijedio 12B. Tajna je razriješena i mogao sam u svoju sobu na 14.

Danas je problem naizgled manji. Riječ je o samo jednom danu. Rođendanu mog prijatelja iz djetinjstva. Vidim poznato šeretsko lice dok mu se približavam.

– Prestupnik?!

– Uvijek bio. To je bar poznato. Iako, ruku na srce, to se nekad zvalo i olimpijac.

Zagrlili smo se.

– Otkud ti ovdje?

– Nanio me put. Onako… bez razloga.

– A gdje živiš?

– Ne znam ni sam. Između nekoliko mjesta. Tako se slučilo.

– Slučilo. Slučilo. A čini se da je i slutilo.

Gledali smo se.

– I sjetio se mene?

– Koga bi drugog ovdje?!

– Znaš po čemu te pamtim?

– Znam. Odmah si rekao. Svi me pamte po rođendanu…

– Nisam na to mislio.

– Nego?

On nekako zavrnu vrat kao da je zaista iznenađen.

– Pamtim te kako trčiš s ukradenom lubenicom a nakupac za tobom.

– Bio sam dijete…

– Ali si se okrenuo i tako ga gruhnuo da je čovjek samo sjeo.

– Takav sam. Šta da činim?

A uvijek je bio jak. I vješt.

Onda je nastala duga priča o njegovom rođendanu. O čemu bi drugom?!

– Zaključio sam da to nije nimalo pošteno. Zar nisu taj kalendar mogli malo bolje napraviti. Bilo kako bilo, odlučio sam da nešto učinim u vezi s tim. I tako ti ja skupim nešto novca i razmislim kako bih to mogao najveselije potrošiti. A sarhoš sam, to znaš. Nikako se s tim nisam mogao pomiriti. I gledam kako se taj dan kotrlja kao izgubljeni novčić i upravo pomislim da će upasti u šaht, kad on udari u nešto, poskoči i nestane negdje u okolnim živicama. To mi je uvijek išlo na živce…

– I šta si učinio, Isko?

– Ono što sam učinio.

Na takav odgovor može se samo šutjeti.

– Počeo sam proučavati kalendar. Te imena mjeseci, te, na kraju, i imena kalendara. Ljudi vjeruju u sve kad im to lijepo zamotaš. Kalendar je čudo kad se znaš s njim igrati. Znaš, godine ne stižu na svako mjesto u istom trenutku. Čak i s ovim astronomskim mjerenjima. Onda sam otkrio mjesta koja su me čekala na rođendan.

– Čime si se, Isko, bavio u svim tim gradovima?

– Slavio rođendan, šta bih drugo…

– Kako?

– Kao i inače. Kao i ostali… Tako sam od izgubljenog dana napravio produženi dan. Kad se tako zavrtiš, ne znaš gdje ćeš završiti. Imam i rođendansku kutiju. Tu su slike i neke druge stvari koje sam slao sam sebi. Odsvuda. U početku je to bila mala kartonska kutija. Sad je ona u mnogo većoj kutiji. Šta tu sve nema, čovječe. Otvorim, gledam, smijem se i uživam…

Na licu mu se to zaista vidjelo.

– I šta sad, Isko?

– Ništa. Hrpa izgubljenih dana kao kesa puna novčića. Sad imam više rođendana nego godina. Valjda čekam da se to potroši…

Onda se počeo gromoglasno smijati.

– Samo da vidiš jednu sliku. Nikad to ne bi povjerovao. Smijem se do besvijesti kad je se samo sjetim… ne znam ni ko me je slikao, držim neku drvenu glavu i trčim a za mnom nekolicina gnjevnih naoružanih mještana jer je to njihov kumir…

– I? Šta bi?

– Isto kao s lubenicom koje se sjećaš… To im je valjda bio zaštitnik rođendana…

Kako se samo nasmijao.

– Kad se sve to potroši?

– Ne znam ni sam. Možda u pustolovine ponovo… ako me to bude zanimalo…

 

 

 

PROČITAJTE I...

Vidi, upravnik pošte, notorni četnik koji je tri mjeseca prije svršetka rata skinuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, bacio je oko na moju kolegicu, Safija se zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka troje djece, vrijedna i odgovorna na poslu, ono, baš žena o sebi pri sebi. Ovaj, opet, navalio k’o sivonja...”

“Imam muštuluk za tebe!”, reče mi dok smo se rukovali. “Kakav je sad muštuluk?”, pomislih. Nisam očekivao ništa lijepo. “Vidi, nemoj još ništa nikome govoriti, dobitnik si nagrade ‘Antun Branko Šimić’.” Očito je vijest još vrela, bit će da upravo dolazi sa završenog sastanka žirija za dodjelu nagrada. Na natječaj sam poslao zbirku Mysterium, dorađeni rukopis koji je bio odbijen u “Svjetlosti”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!