fbpx

IZGUBLJENI DAN

Počeo sam proučavati kalendar. Te imena mjeseci, te, na kraju, i imena kalendara. Ljudi vjeruju u sve kad im to lijepo zamotaš. Kalendar je čudo kad se znaš s njim igrati. Znaš, godine ne stižu na svako mjesto u istom trenutku. Čak i s ovim astronomskim mjerenjima. Onda sam otkrio mjesta koja su me čekala na rođendan

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

 

Nisu ljudi samo fascinirani i označeni različitim pričama koje žive, čak i kad su svjesni njihova naknadnog učešća. Fascinirani su i brojevima. Brojevi su ponekad povezani s pričama, a ponekad imaju svoju priču.

Stari Sumeri čitali su svoje zvjezdano nebo, naročito zvijezde koje su vidjeli jasnije od drugih. I tako su načinili svoj kalendar. Slijedili su ih u tome svi koji su došli kasnije.

Kalendar nije bio savršen. Zato su umetali svake četvrte godine trinaesti mjesec kako bi sve stvari došle na svoje mjesto: proljeće, ljeto, jesen i zima. Međutim, niko nije volio taj mjesec. Čak ni broj trinaest. To je ostalo do danas, iako ljudi nisu svjesni o čemu je riječ.

Spavao sam jednom u poznatom hotelu velikog evropskog grada. Odmah sam zapazio da u njemu nema trinaestog kata. To mi se učinilo neprilično. Zato sam izišao iz lifta i pošao do svoje sobe pješice da to provjerim. Tako sam došao do dvanaestog kata, a potom je slijedio 12B. Tajna je razriješena i mogao sam u svoju sobu na 14.

Danas je problem naizgled manji. Riječ je o samo jednom danu. Rođendanu mog prijatelja iz djetinjstva. Vidim poznato šeretsko lice dok mu se približavam.

– Prestupnik?!

– Uvijek bio. To je bar poznato. Iako, ruku na srce, to se nekad zvalo i olimpijac.

Zagrlili smo se.

– Otkud ti ovdje?

– Nanio me put. Onako… bez razloga.

– A gdje živiš?

– Ne znam ni sam. Između nekoliko mjesta. Tako se slučilo.

– Slučilo. Slučilo. A čini se da je i slutilo.

Gledali smo se.

– I sjetio se mene?

– Koga bi drugog ovdje?!

– Znaš po čemu te pamtim?

– Znam. Odmah si rekao. Svi me pamte po rođendanu…

– Nisam na to mislio.

– Nego?

On nekako zavrnu vrat kao da je zaista iznenađen.

– Pamtim te kako trčiš s ukradenom lubenicom a nakupac za tobom.

– Bio sam dijete…

– Ali si se okrenuo i tako ga gruhnuo da je čovjek samo sjeo.

– Takav sam. Šta da činim?

A uvijek je bio jak. I vješt.

Onda je nastala duga priča o njegovom rođendanu. O čemu bi drugom?!

– Zaključio sam da to nije nimalo pošteno. Zar nisu taj kalendar mogli malo bolje napraviti. Bilo kako bilo, odlučio sam da nešto učinim u vezi s tim. I tako ti ja skupim nešto novca i razmislim kako bih to mogao najveselije potrošiti. A sarhoš sam, to znaš. Nikako se s tim nisam mogao pomiriti. I gledam kako se taj dan kotrlja kao izgubljeni novčić i upravo pomislim da će upasti u šaht, kad on udari u nešto, poskoči i nestane negdje u okolnim živicama. To mi je uvijek išlo na živce…

– I šta si učinio, Isko?

– Ono što sam učinio.

Na takav odgovor može se samo šutjeti.

– Počeo sam proučavati kalendar. Te imena mjeseci, te, na kraju, i imena kalendara. Ljudi vjeruju u sve kad im to lijepo zamotaš. Kalendar je čudo kad se znaš s njim igrati. Znaš, godine ne stižu na svako mjesto u istom trenutku. Čak i s ovim astronomskim mjerenjima. Onda sam otkrio mjesta koja su me čekala na rođendan.

– Čime si se, Isko, bavio u svim tim gradovima?

– Slavio rođendan, šta bih drugo…

– Kako?

– Kao i inače. Kao i ostali… Tako sam od izgubljenog dana napravio produženi dan. Kad se tako zavrtiš, ne znaš gdje ćeš završiti. Imam i rođendansku kutiju. Tu su slike i neke druge stvari koje sam slao sam sebi. Odsvuda. U početku je to bila mala kartonska kutija. Sad je ona u mnogo većoj kutiji. Šta tu sve nema, čovječe. Otvorim, gledam, smijem se i uživam…

Na licu mu se to zaista vidjelo.

– I šta sad, Isko?

– Ništa. Hrpa izgubljenih dana kao kesa puna novčića. Sad imam više rođendana nego godina. Valjda čekam da se to potroši…

Onda se počeo gromoglasno smijati.

– Samo da vidiš jednu sliku. Nikad to ne bi povjerovao. Smijem se do besvijesti kad je se samo sjetim… ne znam ni ko me je slikao, držim neku drvenu glavu i trčim a za mnom nekolicina gnjevnih naoružanih mještana jer je to njihov kumir…

– I? Šta bi?

– Isto kao s lubenicom koje se sjećaš… To im je valjda bio zaštitnik rođendana…

Kako se samo nasmijao.

– Kad se sve to potroši?

– Ne znam ni sam. Možda u pustolovine ponovo… ako me to bude zanimalo…

 

 

 

PROČITAJTE I...

Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!