fbpx

Izbrojali smo 27 mrtvih četnika, “kapija Bosne” ostala je zaključana

Oni su taj dan pretrpjeli ogromne gubitke u tehnici i ljudstvu. Uništeni su šest tenkova, dvije “prage” i tri oklopna transportera. Na našoj teritoriji ostalo je 27 mrtvih agresorskih vojnika. Ono što su uspjeli iznijeti do večeri sigurno je brojem bilo i tri puta veće

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

Gradačačko ratište bilo je tokom Agresije jedno od najaktivnijih ratišta u zoni Drugog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Zbog svog strateškog položaja, kao “vrata Posavine”, Gradačac se od prvog dana Agresije na Bosnu i Hercegovinu nalazio na meti ofanzivnih djelovanja tzv. Vojske Republike Srpske, gotovo uvijek potpomognute tehnikom i ljudstvom iz Srbije. Septembar 1993. godine bio je još jedan mjesec u nizu u kojem je neprijatelj još od početka Agresije pokušavao pomaknuti linije odbrane branilaca i ostvariti svoj san da zauzme ovaj “grad heroj”.

Početkom septembra 1993. godine otpočinju žestoki napadi usmjereni na Gradačac. Odmah su na liniju razgraničenja poslane sve slobodne jedinice dostupne komandi Drugog korpusa. Nas ova ofanziva zatječe na Liporašću, veoma opasnom i zahtjevnom dijelu linije odbrane dugoj 75 kilometara. Liporašće je bilo veoma teško braniti zbog ogromnih mogućnosti djelovanja agresorske mehanizacije, tako da je rijetko kad prošla sedmica da agresor ne pokuša s tenkovsko-pješadijskim napadima.

Prvih dva ili tri dana našeg boravka na Liporašću agresor je nekoliko puta izvodio slabije napade, ali uvijek bezuspješno. Već iskusni u borbama, prepoznavali smo u ovim njihovim akcijama ispitivanje naših snaga i naše borbene spremnosti.

Dolaskom vikenda znali smo da će se sve ovo promijeniti. Očekivali smo jače napade i ofanzivu za koju se znalo da je spremaju, samo se još nije znalo na kojem dijelu ovog ratišta. S petkom napadi postaju jači zbog dolaska vikend-četnika iz Srbije, kako smo ih zvali, ali su i ovi, kao i ostali njihovi dotadašnji napadi, bili bezuspješni.

Subota je ujutro, već u 5 sati otpočinje napad na naše linije. Desno od nas, na otprilike 150 metara, kreće siloviti pješadijski udar potpomognut s dvije “prage” i jednim tenkom T84. Nakon samo petnaestak minuta, cijela linija odbrane na Liporašću ključa. Uporedo s ovim kombiniranim pješadijsko-tenkovskim napadom kreće i opći napad na dužini od jednog kilometra.

Borba je prihvaćena “hladne glave” jer smo dobro znali da će ovo biti dug vikend. Na naš dio linije agresori kreću oko 8 sati ujutro. Napada nas približno 150 vojnika. Uspijevaju se probiti do susjedne zemunice lijevo od nas. Iz te zemunice djelovao je mitraljez M53 i zadavao im mnogo problema. Očito su ga namjeravali neutralizirati. Dio agresorskih vojnika branjen vatrom iz protuavionskog topa uspijeva doći do zemunice. Ispaljuju dva projektila iz ručnog bacača. Strahovita eksplozija dva istodobno ispaljena projektila pogađa direktno zemunicu.

Zvuk našeg mitraljeza je umuknuo. Neko je uzviknuo: “Pogodiše Raifa!” A onda otpoče jaka pješadijska pucnjava. Do nas kroz tranšeju dotrča Muharem, komandir čete, zadihan vičući: “Spremite se, momci, da zalamamo liniju, imam tri teško ranjena momka i uništen mitraljez! Bojim se da nećemo dugo izdržati. Zalomit ćemo liniju ka cesti i tu prihvatiti borbu.” Dolje, lijevo uz cestu, bila je stara rezervna linija. Sada je jedini mogući način odbrane bio iz nje. Ako bi i ona pala, bilo bi nemoguće povlačenje jer se iza nalazila livada s brisanim prostorom od 200 metara.

Brzo smo se rasporedili i čekali naredbu. Naš rov bio je “špic loma”, od nas se linija trebala zalomiti. U tom momentu ponovo kreće napad na naš dio linije. Agresor, osokoljen napretkom, pokušava ovladati cijelom linijom do ceste, što bi bilo pogubno za dio linije dugačak približno dva kilometra. Iza naših leđa, na dvjestotinjak metara, nalazila se uzvisina. Ako bi agresor njome ovladao, desni dio linije Liporašća u dužini od dva kilometra morao bi se povući bez borbe jer bi nas četnici imali kao na dlanu.

Nakon što je uspostavljen lom linije, odbrana se počela konsolidirati. Agresor u 13 sati ponovo pokreće napad, ali bezuspješno. Odbacujemo ih nazad, ali su oni sada na našem lijevom boku; moramo paziti i naprijed i lijevo, što nam je veoma otežavalo položaj.

U 15 sati počinju snažno tući artiljerijom. Naše linije trpjele su kanonadu iz svih mogućih teških oružja. Nakon toga, s tri tenka otpočinju selektivno gađanje naših položaja – rov po rov, zemunica po zemunica.

Uočili smo kako granate idu prema nama i spremili smo se. Zauzeli položaj iza grudobrana od debelih bukovih debala. Tren kasnije odjeknula je jaka detonacija koja nas je poljuljala u tranšeji. A onda još jedna pa još dvije. A zatim direktan pogodak u grudobran. Bljesak i prasak u istom momentu razbacao nas je na sve strane. Pao sam u tranšeju, a Mirsad preko mene. Municija, bombe i okviri poredani na usječenoj stepenici grudobrana raspršili su se na sve strane. Pokušao sam ustati, ali jaka vrtoglavica i muka u stomaku nisu dopuštali ni da mrdnem. Mirsad je bio bokom naslonjen na vrata zemunice, vidio sam da mu je povrijeđena glava. Ustao je i povukao Saliha. Tranšejom je dotrčalo nekoliko momaka iz manevarske čete iz Srebrenika koji su bili do nas. Uspravili su me i umili vodom. Odmah mi je bilo bolje. Salih nije davao znake života. Geler veličine zrna žita pogodio ga je direktno u srce i najvjerovatnije ga odmah usmrtio.

Neka zlokobna tišina vladala je u tranšejama. Mirsad je sjedio na komadu balvana svaljenog s grudobrana u tranšeju dok mu je sanitetlija previjao glavu. Na svu sreću, bio je samo okrznut gelerom iznad uha. Stavili su Salihovo tijelo na nosila i odnijeli ga niz tranšeju.

Momci iz Srebrenika, koji su upravo bili stigli, raspremali su se i slagali svoju opremu. Jedan od njih, povisok i razvijen crn momak, sjede do mene. “Pušiš li”, priupita. Ja kimnuh glavom i uzeh ponuđenu cigaretu. “Koliko ste već ovdje?” – “Evo već treći dan”, rekoh mu. – “Aferim vam, mi smo stigli prije sat, povukli su nas s Majevice. Izašli smo gore kod trocijevca, na onom brdu iz kamiona. Odozgo ovo mjesto izgleda opasno, sve je uzorano granatama.”

Njegov govor prekide bat čizama. Niz tranšeju je išlo nekoliko ljudi. Okrenuo sam se i odmah prepoznao komandanta 107. brigade iz Gradačca Ivana Mijača. S njim je bilo još nekoliko oficira i komandir čete iz Srebrenika. Zastali su i pozdravili se s nama. Mijač se sage do Mirsada i potapša ga po ramenu: “Kako je, momčino, vidim da si previjen?! Ako nisi dobro, da ideš do ratne bolnice, a neka komandir izvrši popunu.” Mirsad se osmjehnu i kratko uzvrati: “Mah, ništa opasno, komandante, samo mala ogrebotina. Nikud ja ne idem, imam neka neraščišćena posla s ovima preko puta.” Mijač se osmjehnu: “E vidiš, moj vojniče, uvijek kažem, nije ovo ratište za svakoga, ‘kapiju Bosne’ ne može svako braniti.” Komandir iz Srebrenika nasmija se i dodade: “A za nepozvane goste ta će kapija vazda biti zaključana.”

Ubrzo su otišli, a mi smo ostali sa svojim dužnostima. Dopunjavali smo municiju i napravili raspored u tranšeji. Jedan od oficira brzo se vratio. Zadihan, iz torbe poče vaditi pakliće s cigaretama: “Halalite, momci, u onoj priči zaboravih vam dati cigare.” Dok ih je dijelio, objašnjavao nam je šta nas to očekuje: “Sutra se dobro čuvajte, ovaj je dio linije najodgovorniji, zato je komandant došao, da vas obiđe i vidi sve iz prve ruke. Imamo pouzdane obavještajne podatke da sutra kreće udarni dan ofanzive. Nedjelja je, okupit će sve što imaju. Kompletna Šesta sanska brigada pod komandom Pantelije Ćurguza već je stigla. Po našim podacima, tu je i 43. prijedorska motorizovana brigada, tako da će biti gusto. Al’ ne bojimo se mi, je l’ tako, prošli smo i gore?”

“Znali smo sve to i bez njega”, reče Mirsad gledajući za oficirom dok je ovaj odlazio, “znamo da je nedjelja i da dolaze. Manje-više je nevažno ko su i odakle su. Znam da se mnogi kući neće vratiti.”

Nedjelja je osvanula s artiljerijskom pripremom. Prve granate ispaljene su na naše položaje u 5 sati i 5 minuta. Puni sat trajala je kanonada po našim rovovima. Uporedo s njom krenulo je i granatiranje Gradačca, opća uzbuna neprestano je oglašavana. Pješadijski napad počeo je u 6 sati i 15 minuta. Krenuo je na dužini fronta od nekih 500 metara. Svi napadi uspješno su odbijeni, a onda, oko 11 sati, kreće silovit napad na naš dio linije. Sinhronizirano s tri tenka, kreće i pješadija. Dolje, lijevo, tenk se uspio probiti do same ceste s tridesetak vojnika u pratnji. Nismo znali da je linija tu namjerno puštena. Svi koji su se povukli čekali su spremno u rezervnim rovovima preko ceste. Prvi tenk naletio je na protutenkovsku minu i uz jaku eksploziju prevrnuo se na bok. Drugi, koji je pokušavao manevrom poprijeko prijeći čistinu, pogođen je projektilom iz rezervnih položaja. Jak plamen izvio se iz njega, a onda je eksplodirala kupola. Treći tenk, koji je išao livadom pored ceste, naglo je skrenuo udesno pokušavajući se vratiti. Gledali smo kad ga je zasula salva metaka iz trocijevca i četverocijevnog protuavionskog topa koji su se nalazili iza nas. Bio je nadomak šumice kada ga je projektil pogodio u zadnji dio. Uz škripu i plamen zaustavio se, a onda je i on eksplodirao. Praga koja je tek bila krenula kao podrška bježala je pucajući nasumice.

U tom momentu počela je jaka pješadijska pucnjava. Vojnici koji su išli za tenkovima ostali su na brisanom prostoru. Bat čizama dolazio je s naše desne strane. Mnogo vojnika trčalo je pod punom opremom ka nama: “Idemo, idemo! Napuštaj liniju, idemo u kontranapad.” Jedan među njima mašući rukom povika: “Samo pravo, sad ćemo ih presjeći! U našim starim rovovima nema nikoga.”

Preskočili smo preko tranšeje i grudobrana, spustili se niz stranu i potrčali preko livade. Vidio sam kako naši momci, oni koji su bili lijevo u rovovima, već prelaze preko ceste i trče ka staroj liniji. Agresorski vojnici našli su se u potkovici. Jedini izlaz bila im je livada – dvjesta metara brisanog prostora. Nju je pod budnim okom držao naš protuavionski top smješten na brdu. Svaki njihov pokušaj da se dočepaju šumice bio je koban. Dolje preko ceste vojnici iz Gračanice već su se sukobljavali s četnicima. Neki od četnika padali su pogođeni na livadi, dok su drugi hramljući pokušavali doći do šumice.

Za desetak minuta ovladali smo cijelom linijom. Ušli smo u prije dva dana izgubljenu liniju, a naša lijeva strana pomakla se još pedeset metara naprijed ispravljajući liniju. Iza nas je na livadi ostalo mnogo mrtvih agresorskih vojnika. Kasnije smo po amblemima vidjeli da su to bili pripadnici 43. prijedorske i novogradske brigade. Četnici su taj dan pretrpjeli ogromne gubitke u tehnici i ljudstvu. Uništeni su šest tenkova, dvije “prage” i tri oklopna transportera. Na našoj teritoriji ostalo je 27 mrtvih agresorskih vojnika. Ono što su uspjeli iznijeti do večeri sigurno je brojem bilo i tri puta veće.

Još je jednom odbranjen Gradačac. “Kapija Bosne” ostala je za one nepozvane još jednom zaključana i neprolazna. Ta će kapija za njih ostati zatvorena do kraja rata, za sva vremena.

 

 

Sljedeći članak

Na šta miriše rat

PROČITAJTE I...

“Podsjetio si me na mene, na moju mladost, pjesmu, igru, narodna veselja, teferiče, na momke koji su me begenisali i iza akšama dolazili pod moj prozor, dozivali me, ja se nisam odazivala, to se nipošto nije smjelo, takav je adet bio, a prijala su mi ta dozivanja, svake večeri su dolazili pod moj prozor, a ja bih sjedila na krevetu i po glasu razaznavala ko je ko... Bila sam lijepa, sine, plaho lijepa, pa su zato i dolazili, molili da se pojavim na pendžeru, makar na časak da me vide...”

Odlazak saborca, čak iako ga nisi poznavao, nikad nije jednostavan. Premda naokolo gori, za tebe u tom momentu sve prestane. Kao bez zvuka, jednim sam okom gledao u njegovo lice, a drugim u vojnike koji su pucali. A onda se odjednom vratiš, kao da izroniš. Mirniji, staloženiji, odlučniji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!