fbpx

Izbrisati grad: Guernica, kraj i početak demokratije

Španski gradić Guernica poslužio je kao poligon za novu nacističku vojnu taktiku: ravnanje bombama iz zraka civilnih ciljeva radi demoralizacije neprijatelja. Danas, decenijama kasnije, španski historičari potcrtavaju da je Guernica korijen onoga što se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća dešavalo u bivšoj Jugoslaviji. Guernica i Sarajevo slični su gradovi. Srpske snage ciljale su sarajevsku biblioteku onako kako su i Franco i Nijemci i Italijani namjerno pokušali izbrisati identitet Guernice, napalmom i bombama uništiti kulturni i historijski identitet grada

 

Piše: Nedim HASIĆ

Oko 16 i 30 sati 26. aprila 1937. godine na nebu iznad starog, nebranjenog baskijskog grada Guernica pojavila se zajednička eskadrila od 23 njemačka i italijanska aviona. Potpomognuti Francovim snagama, grad je nadlijetalo ukupno 60 aviona. Građanski rat u Španiji izbio je devet mjeseci ranije, a gradovi poput Madrida, Barcelone i Valencije već su bombardirani. Tokom sljedećih nekoliko sati Nijemci i Italijani su na Guernicu bacili tone i tone eksploziva i napalma, uništivši 70 posto grada, ubivši i ranivši oko 1.600 ljudi, tj. oko trećine stanovništva.

Guernica je kulturna prijestolnica Baskijaca, sjedište njihove stoljetne neovisnosti i demokratskih ideala. Kao vojni cilj, nije imala preveliku stratešku vrijednost, ali njemački i italijanski avioni bombardirali su grad u ime Francisca Franca kako bi razorili moral i odbranu republikanaca. Isto tako, Guernica je poslužila kao poligon za novu nacističku vojnu taktiku: ravnanje bombama iz zraka civilnih ciljeva radi demoralizacije neprijatelja. Danas, decenijama kasnije, španski historičari potcrtavaju da je Guernica korijen onoga što se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća dešavalo u bivšoj Jugoslaviji. Guernica i Sarajevo slični su gradovi. Srpske snage ciljale su sarajevsku biblioteku onako kako su i Franco i Nijemci i Italijani namjerno pokušali izbrisati identitet Guernice, napalmom i bombama uništiti kulturni i historijski identitet grada.

HITLEROVA USLUGA FRANCU

Nema nimalo dvojbe o tome šta se dešavalo u ta tri dugačka sata 26. aprila 1937. godine. Njemački avioni kojima su upravljali njemački piloti, potpomognuti italijanskim snagama, što je bila usluga koju je Francu napravio Adolf Hitler, uništili su Guernicu. Pitanje na koje analitičari i historičari i danas traže odgovor, koje je i danas kontroverzno, jeste motiv: Zašto je Legija “Condor” uništila taj mali baskijski grad?

Odmah nakon bombardiranja počeo je još jedan rat, onaj propagandni. Francov propagandni stroj pokušao je najprije negirati činjenicu da je Guernica uništena, a kasnije je čak otišao toliko daleko da je tvrdio da su ga sami Baskijci raznijeli dinamitom. Rasprava se i danas vrti oko toga je li devastacija grada bila namjerna ili neželjena posljedica operacije uništavanja vojnih ciljeva. To je linija koja razdvaja historičare. Oni desno nastrojeni nastoje umanjiti učinak bombardiranja i broja aviona i žrtava, a odgovornost za akciju pripisuju “Condoru”, pokušavajući krivicu skinuti s Francovog vrata.

Tako neki od njih tvrde da su Nijemci i Italijani napali Guernicu zbog njene strateške i vojne važnosti jer je bila značajno prometno središte. Pokušavali su uništiti most kako bi izbjegli neprijateljsko povlačenje prema odbrambenim položajima u Bilbau, glavnim prometnicama i željezničkoj stanici. Bila je loša vidljivost uzrokovana oblacima dima stvorenim prvim valom napada koji su uzrokovali da avioni bacaju bombe na pogrešno mjesto, na grad.

Međutim, oni tvrde da je grad napadnut na zahtjev frankističkih oficira s ciljem da se uništi moral. Dodaju kako je Guernica bila čak i jedna vrsta eksperimenta, da se provjeri učinak njemačkih aviona i bombi i posljedice terora provedenog iz zraka. Guernica je ušla u anale kao prvi evropski grad uništen bombardiranjem iz zraka. Nažalost, neće proći dugo a pridružit će mu se i mnogi drugi na toj crnoj listi.

LEGIJA “CONDOR”

“Ogroman tehnički uspjeh”, tako je Wolfram von Richthofen, načelnik štaba Legije “Condor”, nacističke vojne formacije koja se borila u španskom građanskom ratu pod zastavom Francisca Franca, opisao napad koji su avioni pod njegovim zapovjedništvom izveli 26. aprila 1937. godine. Za ovog nacističkog oficira pobijeni stanovnici Guernice bili su samo savršene mete na kojima će se testirati nove zračne taktike “Luftwaffea”. Njegov pragmatičan mentalitet doveo ga je i do toga da postane jedan od izumitelja tzv. “terorističkih bombaških napada”, neselektivnog ubijanja civila u gradovima daleko od neprijateljskih linija, i da to postane standard kada je u pitanju upotreba njemačke zračne sile. Ta taktika masovnog bombardiranja nekoliko mjeseci kasnije pomoći će Francovim snagama da zauzmu Bilbao.

“Ljudi kažu da je božanska intervencija odlučila građanski rat u korist Franca. Možda je to tako, ali to nije bila intervencija u stilu Majke Božije, već intervencija njemačkog generala Von Richthofena i bombi njegovih eskadrila koje su padale s neba”, pohvalit će ga Adolf Hitler, tražeći da se generalu i njegovim avionima “Junkers Ju 52” podigne spomenik u Španiji jer su oni doveli do pobjede nad republikancima.

Krajem 1936. godine potpukovnik Richthofen imenovan je načelnikom štaba Legije “Condor” i poslan je u Španiju. Bio je izravno zadužen za izvršavanje naredbi vođe “Luftwaffea” Hermanna Göringa. Historičar Xabier Irujo u svojoj knjizi Guernica detaljno je istražio put “Condora”. Kaže da je to bila jedinica “male veličine, vrlo operativna”, koju su uglavnom činili pripadnici “Luftwaffea”. “Bogata dokumentacija kojom raspolažemo pokazuje da je jedan od glavnih zadataka Wolframa von Richthofena kao šefa štaba eksperimentiranje s novim metodama ratovanja i razvijanje nove strateške taktike na bojnom polju u pripremi za ono što se nazivalo ‘sljedeći rat’, što je referenca na Drugi svjetski rat”, dodaje Irujo.

Početkom 1937. godine sjever Španije bio je podijeljen između pristaša pobunjenika i onih koji su podržavali republikance. Situacija za njih bila je teška. Regije pod njihovom vlašću smještene između Ovieda, Burgosa i Pamplone bile su u okruženju. Iako im je bila blokirana dostava municije i oružja, republikanci su pružali ogroman otpor neprijatelju. Posljednji i najistaknutiji bastion odbrane bio je Bilbao.

Francov general Emilio Mola najavio je 30. marta da će za tri sedmice zauzeti Bilbao. Bilo je to realno jer su na njegovoj strani bili avioni njemačke Legije “Condor” i italijanske “L’Aviazione Legionaria”. Datum je bio značajan za naciste – 20. april bio je Hitlerov rođendan, a Göring je osvajanje grada smatrao poklonom za Führera. Richthofen je brzo shvatio da republikancima nedostaje obučena protuzračna odbrana. Zato u napadu nije koristio precizne, ubojite avione “Štuke”, odlučio se za spori “Ju 52” i sličan “Heinkel He 51”. Kada je počela operacija bombardiranja, u manje od tri dana Richthofenovi avioni, a on je komandirao i italijanskim snagama, izveli su 37 akcija. Republikanske žrtve bile su velike, ali Nijemac sada odlučuje da bombardira nekoliko lokacija daleko od linija bojišta.

SUKOB SA ŠPANCIMA

Richthofen je čuo da engleski RAF koristi taktiku “terorističkih bombaških napada”, napada na civile kako bi među njima sijao strah i paniku. Tako je izvedena prva akcija kada je 31. marta 1937. godine uništen lijepi gradić Durango. Bio je to početak Richthofenovih eksperimenata. Za te je akcije dobio podršku italijanskih generala Ettorea Basticoa i Vincenza Velardija, koji su se zalagali za bombardiranje gradskih središta smještenih u pozadini radi demoraliziranja republikanaca. Čak je i sam Mussolini bio snažni zagovornik ovakvog načina borbe. Nakon Duranga, uništen je i gradić Ochandiano. Richthofen je bio više nego zadovoljan razornim psihološkim učinkom napada, ali i pored tih napada, republikanci su se i dalje držali, za što je Richthofen optuživao španske oficire i njihov slab učinak u borbama.

Jedne je prilike bio potpuno sluđen kada je čuo da je komandant tenkovske čete neposredno prije bitke otišao na dopust u Sevillu. Onaj koji ga je zaista izluđivao bio je general Mola, kojeg je optužio da je “previše mekan” pa je s njim nekoliko puta imao direktne okršaje, čak i pred Francom. Ogorčenje učinkom španskih oficira i sporo napredovanje prema Bilbau bili su ključni da donese odluku o brutalnom udaru na grad Guernica, u kojem su uglavnom boravili civili. Odluku koju je donio podržalo je nekoliko italijanskih oficira.

Sažetak onoga što se dogodilo objavio je u svom članku dopisnik lista The Times George Steer 28. aprila: “Guernica, najstariji grad Baskijaca i središte kulturne tradicije, potpuno je uništena. Bombardiranje ovog otvorenog grada, smještenog na velikoj udaljenosti od fronte, trajalo je tačno tri i četvrt sata, tokom kojih je snažna zračna flota sastavljena od tri vrste aviona neprekidno bacala bombe težine do hiljadu funti i preko tri hiljade aluminijskih zapaljivih projektila… Avioni su u međuvremenu brzo nadlijetali iznad središta grada i mitraljezom gađali civilno stanovništvo koje je tražilo utočište.” Bilbao je pao 19. juna.

Šezdeset jednu godinu nakon napada, 24. aprila 1999. godine, Parlament Njemačke službeno se ispričao građanima Guernice zbog uloge koju je Legija “Condor” odigrala u bombardiranju grada. Njemačka vlada također se složila i pristala promijeniti imena nekih njemačkih kasarni nazvanih po pripadnicima Legije. Španija se do sada još nije službeno ispričala gradu koji je sravnjen sa zemljom u ime Francovog režima.

PICASSOVA SLIKA

Prva asocijacija, kada se danas spomene Guernica, vjerovatno je svima najčuvenija istoimena slika Pabla Picassa. Nalazi se u madridskom Muzeju kraljice Sofije, a prešla je dug put sve dok nije dospjela do španske prijestolnice. Stručnjaci koji rade u madridskom muzeju godinama su istraživali njezinu historiju, ali i historiju svih dokumenata u vezi s muralom. Profesor Rocío Robles s Univerziteta Complutense u Madridu, voditelj istraživanja, “kopao” je godinama po dokumentima, muzejima, porodičnim arhivima…

Priča o tom radu počinje u januaru 1937. godine, kada je Vlada Španije naručila od Picassa sliku veličine 11 x 4 metra: Planirali su je za španski paviljon na “Expu”, koji se te godine održavao u Parizu. Od 1. maja na tavanu pariške zgrade u kojoj je živio umjetnik iz Malage provodi nekoliko dana pripremajući brojne skice, njih ukupno 62, prije nego što je stao pred prazno platno. Desetog maja počeo je slikati svoje djelo dimenzija 3,51 x 7,82.

Nekoliko dana ranije, 26. aprila, baskijski grad Guernica bombardiran je i opustošen. Priča o tome brzo kruži među Špancima u Parizu, a brzo počinje odjekivati u i francuskim novinama. Komentari i crno-bijele slike koje se svakodnevno pojavljuju u novinama Picassu daju inspiraciju za rad na slici. To je bio, kako kažu poznavatelji njegovog rada i života, rijedak trenutak kada se Picasso uključuje u probleme društva i na trenutak ostavlja svoj privatni život, a to je ono što ga je inače najčešće inspiriralo.

Guernica je univerzalno djelo protiv nasilja i barbarstva. Prije Drugog svjetskog rata proputovalo je čitavu Evropu i Sjedinjene Države. Na platnu se vide tragovi stalnog micanja i putovanja jer se tom Picassovom slikom tragalo za podrškom, simpatijom, ali i donacijama za republikansku stvar, ušutkanu nakon frankističkog trijumfa 1939. godine.

Njujorški Muzej moderne umjetnosti MoMA šestog jula 1939. godine izdaje dokument pod nazivom Popis slika koje je monsieur Picasso posudio Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, a u kojem su 33 djela koja je umjetnik posudio, djela na kojima je radio do 1937. godine i koja su bila tada osigurana na ukupno 165.700 dolara. Na kraju dokumenta dodano je rukom: “Guernica” 25.000 dolara i dvije zbirke crteža po 500 dolara. Sva ta djela i Guernica morali su brzo biti vraćeni umjetniku. Međutim, izbija rat, što onemogućuje povratak djela u Evropu, u okupiranu Francusku. Picasso s upravom Muzeja pregovara o povratku djela još od 1944. godine tražeći rješenje. Picasso ih je 1957. godine ponovo tražio, sve osim Guernice, koja će u Muzeju ostati do 1981. godine.

Dvije godine nakon što je nastala, Guernica već ima desetak izložbi: Skandinavija, Francuska, Engleska i SAD. Postala je poznata, ona je veličanstveni propagandni plakat kojim se traži solidarnost sa Španskom Republikom. Zatim dolazi do Muzeja. New York se zaljubljuje u Picassa, a izložba njegovih djela ogroman je uspjeh.

Otvaranju velike Picassove izložbe u New Yorku prisustvuje i Juan Larrea, pjesnik koji je bio dio komisije koja je naručila Guernicu. Larrea je dio velike španske izbjegličke kolonije u Meksiku. Tamo je koncentrirano intelektualno izgnanstvo koje traži da Meksiko svima njima postane nova domovina. Pa tako zovu i Picassa u tu zemlju. Larrea u pismu poslanom Picassu nakon izložbe traži od njega da svojim radovima pomogne u osnivanju muzeja španskog naroda u egzilu. Sanjaju da tamo postave Guernicu. Sličan je zahtjev stigao i iz Venecuele 1948. godine, ali nestabilnost i državni udar natjerali su Picassa da piše Muzeju tražeći da zbog sigurnosti ne posuđuju ni Guernicu ni ostale njegove radove. Slika je kasnije ipak izložena u Sao Paolu 1953. godine, a Picasso je bio lično uključen u postavku izložbe. Tih je godina putovao i u Milano na izložbu koju je organizirala Italijanska komunistička partija, s kojom je Picasso bio u iznimno bliskim odnosima.

Republikanska vlada u egzilu u Francuskoj 1972. godine od Muzeja traži da Guernica bude isporučena Meksiku, da to djelo bude jezgro novog Muzeja savremene umjetnosti, što bi se možda i desilo da tri godine kasnije nije umro Franco. Zna se da Picasso nije dopuštao da slika bude vraćena u Španiju sve dok ta zemlja ponovo ne postane demokratija, ali ni Franco nije sjedio skrštenih ruku, on je tražio od Muzeja 1967. godine da postave sliku u starom španskom Muzeju savremene umjetnosti (MEAC). Picasso je energično reagirao na taj zahtjev: “Ni Guernica ni ja nećemo ići u Španiju.”

Osmog marta 1973. godine Picasso je umro u francuskom gradu Mouginsu. Dvije godine kasnije, 20. novembra, umire i Franco. Petnaestog juna 1977. održavaju se prvi demokratski izbori u Španiji. Trebalo je više od četiri desetljeća da Guernica bude na španskom tlu. Desetog septembra 1981. godine avion koji je nosio Guernicu sletio je na madridski aerodrom Barajas. Konačno je slika vraćena u Španiju.

Nakon građanskog rata, za prognanike iz Španije to je platno bilo simbol njihove borbe, a mnogi ga historičari smatraju ključnom tačkom u Picassovoj umjetničkoj evoluciji. Šezdesetih i sedamdesetih replike tog murala postale su uobičajen dekor u pobunama i demonstracijama. Nakon što je Franco umro, Španska vlada poduzela je prve korake za povratak slike u zemlju. Pregovori s odgovornima iz Muzeja u New Yorku trajali su dugo sve dok Guernica nije u jednom “Boeingu” aviokompanije “Iberia” stigla u Madrid.

Isprva je bila postavljena u Casón del Buen Retiro, gdje ju je nekoliko naoružanih čuvara štitilo ispred neprobojnog stakla. Od tada je Guernica postala i simbol nacionalnog pomirenja, simbol političke tranzicije. Konačno, u julu 1992. godine postavljena je u Muzeju kraljice Sofije. Kada je postavljena u Madridu, to je značilo da međunarodna zajednica priznaje da je Španija konačno postala demokratska zemlja.

PROČITAJTE I...

Neko Baraliji konačno treba reći da agresori i branitelji nisu isti! Da nije isto rušiti i ubijati grad i braniti ga! Da je kulturološka razlika između onih koji su branili Mostar i onih koji su ga doslovno ubijali, ubijajući njegove građane i rušeći njegove simbole poput Starog mosta, prije pet svjetlosnih godina, a ne “pet deka”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!