fbpx

IZ NAŠE HISTORIJE: Nemoj tražiti platu za nešto što radio nijesi

"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika" u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova

 

PIŠE: Murat Šuvalić (“Starac Nuhan”, Narodna uzdanica, 1933.)

Svaki gradić bosanske krajine pun je povijesti. Njih 22, na broju, djevičanski su lijepi. Gotovo svi se, poput sokolova, uzdižu na surim stijenama i golim, bijelim hridinama. A ispod njih su tek plodna polja, duge usječene doline, i kao biser, suza, čiste rijeke i potoci. Kraj divan, pun romantike, koja pruža umjetničku impresiju i vodi u zanos.

U tim se gradićima ili pokraj njih, obično nalazi džamija, kao da se htjelo sa vrh brda, do nebesa, iznad bijesnih žubora potoka i rijeka, da čuje veličanje Boga. Maleni, ali mnogo čuveni, ovi naši gradići, još u srednjem vijeku, bijahu važan činilac u povijesti mlađahnih kraljevina: Bosne i Hrvatske. Oni su bili najbolji njihovi branioci, ali jedini strašni svjedoci tragične njihove sudbine. Jer ma kako bolno bilo, baš u tim gradićima, kao mladi janjci pod kasapskim nožem, obe su kraljevine izdahnule u krutom zagrljaju Ugarske i Turske.

Hrvatska u Cetinjgradu, a Bosna u Ključu. Poslije kapitulacije u Ključu, gdje je za vječna vremena, u nepovrat, poslano bosansko kraljevstvo, ovi prkosni gradići, krajina sva, doživješe svoju jezovitu historiju. Tužna kalvarija sustiže njeno stanovništvo: katolički elemenat ispred Turaka napusti zavičaj. I crkve i manastiri ostadoše pusti. Turci ipak naseliše ove gradiće i Bosansku Krajinu muslimanima iz srednje Bosne. Ovi, postajući borbeni graničari, iskristaliziraše se kao okorjeli borci, radini, čvrsti, otporni i nesavladivi.

Mukotrpni, borbeni i krvavi život. stvorio je od njih najizdržljivije Ijude. Oni su trpjeli, ginuli, radili i živjeli ponosno. Kasnije za stoljeće dva, Turci su kolonizirali u ovim krajevima i pravoslavni elemenat iz Hercegovine i Raške. Doduše graničarstvo ovim nije prijalo, zato bi se, počesto, pomakli u cesarove zemlje i tamo, djelomično iseljavali. I sudbina je krajine, njena sloboda i njen život u rukama muslimanskog elementa.

Ljuti je krajišnik sa tri strane imao dušmane. Očeličen borbom ničeg se nije bojao. Za čast i ponos sve je davao, i dušu i srce. Koliko li bi puta Ijuti serhatlija ubio seku ili Ijubu, jer mu je kaurin zarobio. I progoneći dušmanina, da mu je ne obljubi, on je ubija. Neka bude sestre ili Ijube čast spašena, pa makar mrtve. Takav život je bio vijekovima. Bunili se protiv sultana, kad im je pravice povrijedio, ali, opet su bili za njeg, kad bi ga ko napao. I doživjeli su da je otišao sultan i Turska, baš kad su se oni za njeg najviše bili.

Otišla i Austrija. Bosanska Krajina postaje dio slobodne otadžbine. Tako bijaše u oktobru 1928. U Bužimu se dogovarahu, da se čim prije seli. Jedino starac Nuhan ne prozbori ni riječi. Čuti, on starac od 80 godina, visok kao brijest u Ćorkovači, snažan kao da je građen od kestenovine, pogled mu je dubok, oštar kao u sokola, snažan je i lak kao da mu je 20 godina, ćuti, ne može da govori.

Kradomice ustade iz kafane. I pohita svojoj kući u drugo selo. Jedva otetura, kao da je pijan, iako nikad ne pije. Njegovi su svi u kući vedri. On se, međutim, zadrža pred kućom kao da hoće neka ukućani ne vide njegovu rastresenost. Starac Nuhan stavi nervozno svoje prste na čelo, kao da želi sakriti neugodnu misao ili pokriti vidik. Ipak bolan pogled baci po rodnim poljima, po čairima i po onim divnim, upravo klasičnim pejsažima.

Dolje potok Čava žubori vječito pjesmu, a on misli da je njezina pjesma himna ljubavi zavičaja. Gore razvaline Čavnika, nekad silne turske tvrđave, stršile su u nebo kao da ga preklinju, da ne napuštu svog rodnog kraja. I toga časa, podaleko od njegova sela, sa džamije u Mrazovcu, još ga više uzbudi glas muezina, koji je, sa tih vrleti slavio veličinu Boga u večernji suton. I Nuhanu od tog pogleda, od tog glasa, ponos zasja, nada se učvrsti. Probudiše mu se uspomene i sva narodna predaja o junačkoj veličini.

On se sam sobom razgovara : Ovdje je Svevišnji htio, da moji preci, ja i moji nasljednici slavimo Njegovu veličinu. Da živimo pošteno, ne prodavajaći se nikom, od svog truda i znoja . .. ! Pozva sebi jedinca sina, Ahmeta : — Dijete, mi ne selimo u Tursku ! Sve nevolje, patnje, nerodice i zapostavljanja, ipak, mi ćemo vjerom u Boga i radom izdržati, preživjeti i opet sretni biti u svom dragom zavičaju. Znaš, moj jedini sine, ovdje je nas Bog stvorio, da mu se klanjamo; ovdje su naši djedovi od pamtivijeka. Oni su samo živjeli za ovaj zavičaj. Borili se za sultana i protiv njega samo za ovu grudu zemlje, za ove čaire, polja i golijeti da ih se spase, da ih se obrani, a nikad i nikad za pare…

Eto, neka znaš, pred više od 400 godina, pogledaj onaj Čavnik, one ruševine. dok je sultan vodio bitku sa Mađarima kod Mohača, pod tim je Čavnikom vodila se bitka: čija je Bosna! I sila Austrije porušila je Čavnik, ali ne i naša srca. Tada su naši djedovi, šaka Ijudi, moj sine, pod sandžakbegom od Klisa, Ferhatom, zaobišli silne švabe i spasili Bosnu i čast sultana. Tada je i Bihać i Krupa i Jajce još bilo u kaura. Borili smo se muški i očajno, čuvajući svoj kraj. Drugi su ovamo dolazili, za račun sultana, naseljavali se, bježali kad se nahrane i onda se prodavali…

Nama muslimanima ne pristoji se vladara izdavati. Neka se drugi prodaju i izdaju, doseljuju i otseIjuju, mi nećemo; jer smo tu stalno toliko vijekova; a ostali su od jučer. — Blagost i dobrota igrala se na njegovu licu. Nuhan bi i proplakao, ali je ponosan i u bolu. Neka to ne vidi sin. I opet nastavi: — Da ti rečem, sine, još riječ dvije . . . Eto, tu gore, iza te planine bijaše, štono riječ do jučer kaurska granica. Otale su prije 50 godina dolazile i ustaše protiv sultana. I ja im jednom odem i ponesem duhana. Dobri ljudi, eh da ih vidim. Kad tamo desetak Ijudi, u šumi, tek uz granicu. Od naših komšija hrišćana bijaše jedandva, kao i ja, među njima. S njima sam se pazio, i ako su zaptije govorile, da su oni od Austrije p!aćeni, da se bore protiv sultana. U to ja nisam vjerovao i pomislio sam, tada: „Oni se i ne tuku ni s kim nego po šumi bazaju, jer su besposleni”…

Zato sinko, nemoj tražiti platu za nešto, što radio nijesi. Nemoj reći da si hadžija, dok ne budeš hadžija; tako ne možeš postati ni gazija plandujući po šumi, na granici. To ti velim onako za ubuduće.

Starac Nuhan ne ode u Tursku; a i niko iz njegova sela. Par godina kasnije zaklopio je svoje umorne oči. Blagosti i vedrine. do posljednjeg časa, bilo je na njegovu Iicu. Umirući vjerovao je da će se vječno njegovi održati, pokraj svih nevolja, i patnja…

PROČITAJTE I...

Ipak, Reko nije tako neartikuliran kada treba napasti na bošnjačke interese, što je pokazao i kada je 10. septembra na svom profilu na Facebooku osuo drvlje i kamenje po probosanskim strankama radi njihovog formiranja i okupljanja fronta u Foči. Borbu bošnjačkih povratnika za politički opstanak na Drini nazvao je “suludim kursem za uništenje države”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!