fbpx

IZ NAŠE HISTORIJE: Kad je valija Sarajlije prognao u Grčku

"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika" u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova

 

PIŠE: Derviš Korkut (Jevrejski glas, 1928. godina)

Kad sam jednog dana bio u posjeti kod ugledne sarajevske porodice Musakadića, i pokazali su mi jednu interesantnu staru knjigu, pisanu za namjesnikovanja Tahir pašina u Bosni. Tada sam je letimice pregledao i vidio, da je to zvanični popis svega muškog stanovništva u Sarajevu i njegovoj okolini.

Prevodeći kasnije kroniku Salih Syd kyefendije Husejnovića, zvanog »Muvekit« iz Sarajeva, naišao sam u opisu Tahirpašina vremena na jedan odlomak, koji mi je potpuno osvijetlio i razjasnio postanak toga popisa. Tahirpaša, koji je g. 1847. postao bosanskim valijom, stao je u Bosni energično provoditi reforme, koje je Sultan Mahmud II. bio uveo i proveo u ostalim dijelovima Turske, a koje se ti Bosni nisu mogle naglo provesti radi otpora feudalne gospode i konzervativnosti našeg svijeta. Burne 1848. godine Tahirpaša je sazvao u Travnik, gdje je bilo sjedište valija, bosanske prvake, da se s njima zdogovori o mnogim važnim pitanjima, koja su bila aktuelna, i o mjerama, koje treba poduzeti u Bosni obzirom na zaplete, koji su u to doba izbili u Evropi.

Tom je prilikom skrenuo bosanskim uglednicima pažnju na vanjsku opasnost i pozvao ih, da budno prate razvoj dogadaja u svijetu i da za svaki slučaj budu spremni za rat. Na tom je sastanku zaključeno, da svi bosanski timarlije (spahije), koji su bili obvezani služiti u carskoj vojsci kao konjica (kavalerija), uvijek stoje u pripremi, te da imaju čile konje i spremljeno bojno oružje, kako bi svaki čas bili gotovi krenuti u boj. Ali pošto nije bilo dovolino tih spahija, odlučeno je na tom zdogovoru, da se medu muslimanskim stanovništvom u Bosni popiše još 30.000 momaka, sposobnih za vojnu službu i da se potpuno naoružaju, nek su svi u svojim boravištima spremni da na prvi poziv krenu u rat, ako to ustreba.

Isto je tako predvidena i ishrana tih vojnika, koji su nazvani »asakiri uhtyiatijje« (drugi poziv, Landsturm) i to na ovaj način: žito, potrebno za tu vojsku, nabaviće se i držati u posjedničkim žitnicama (hambarima) i koševima, da je vazda pri ruci. Momci, koji će se uzeti u vojsku, i žito za njihovu ishranu, porazdijeljeni su na pojedine srezove prema njihovoi naselienosti i plodnosti zemljišta. Svakom je srezu upućeno namjesnikovo pismo (bujuruldu, »buiruntija«) i priložena mu ceduIja (pusula), na kojoj je bilo označeno, koliko je vojnika i žita otpalo na taj srez. Tom je prilikom svima srezovima naredeno, da hitno pošalju namjesniku odvojeno po dva popisa (spiska, teftera), od kojih će u jednom biti navedena poimence imena svih konskribiranih (unovačenih) momaka i njihov lični podaci (data), a u drugom podaci o vlasnicima žita.

Prema ovoj naredbi, Sarajevo je trebalo da dade 1700 momaka, 100 tovara pšenice i 50 tovara ječma. Međutim Sarailije nijesu izvršile ovaj nalog nego su namjesniku uputile kolektivnu predstavku (mazbatu), u kojoj su izjavile, da su oni od 7. do 70. godine života svi spremni krenuti u boj, kad se ukaže potreba za to. Ovakav odgovor Sarajlija rasrdi Tahirpašu i on radi toga zamrzi sarajevsko stanovništvo, te odluči da ga silom natjera na poslušnost i kaznu za njihov otpor.

Namjesnik zatraži od sultana pojačanje svoje vojne snage, a ovaj odvoji (detachira) od rumelijske armeje (ordu, ordije) jedan puk t.i. četiri bataljona regularne pješadije, koju posla u Bosnu pod zapovjedništvom Melmedži Mustafapaše. Ta vojska stiže 18. ramazana 1264. po hidžretu u Sarajevo i utabori se na Grbavici pred gradom (u blizini sadanje glavne željezničke stanice sarajevske).

Drugi dan ramazanskog bajrama dode i namjesnik pod Sarajevo i odsjede u Ljetnikovcu Mustafapaše Babića na Grbavici. Odatle pozva k sebi podosta sarajevskih ličnosti, da dodu k njemu, da tobože zajedno udu u grad. Neki su se od pozvanih uglednika zadesili na selu, a neki se posakrivali, te se nisu odazvali, a ostali su pojahali konje, te izašli paši u sretanje. Kad su došli pred namjesnika, on ih strahovito izgrdi, a onda ih sve pozatvara. Čim se se za to saznalo u Sarajevu, nasta strava (panika) medu svijetom, čaršija se zatvori, a Ijudi se razbjegoše svojim kućama.

Pošto je valija za to dočuo, uze sa sobom jedan odred voiske i poveze topove, te s njima prohoda po gradu, pa kad zateče pustu čaršiju i pa i zarišta, vrati se na Grbavicu. Sjutradan pusti nekolicinu uhapšnika iz zatvora dopusti im, da se vrate doma. Tada namjesnik naredi sarajevskog mutesellimu (sreskom kapetanu, Bezirkshauptmann) Fadilpaši Šerifoviću (Šerifzade), da od sarajevskog stanovništva uzme pismenu obavezu, prema kojoj svi uzajamno jamče jedan za drugog, da odsad ne se narušivati mir i poredak u Bosni niti učiniti išta, što vlasti ne žele.

Ujedno mu zapovijedi, da svima esnafima, kojih je u to doba bilo 24 u Sarajevu, postavi ćehaje, od kojih će svaki jamčiti za svoj esnaf, te da u svakoi mahali postavi do dva muhtara. Tima je muhtarima stavlieno u dužnost, da popišu sve muško stanovništvo i da te spiskove (teftere) predlože namiesniku. Dotada u Bosni niie uopće bilo muhtara ni esnafskih ćehajža nego ih ie tom prilikom postavio Tahirpaša, da pomoću njih održava disciplinu u narodu. Da bi mogao biti siguran, da će se niegove naredbe tačno izvršiti, valija ostavi u Saraievu dva bataliona (tabora) redovne vojske, a s druga dva bataljona krenu natrag u Travnik.

Sa sobom povede 26 uglednih saraievskih muslimana, kojže baci u travnički zatvor, gdie ih ie držao više od dva mjeseca, a onda ih po carskoj naredbi preko Glasinca poslao u progonstvo na otok Kretu (Girit, Kriti). Tahirpaša ie i na drugi način kaznio Sarajlije nametnuvši im da plate 54.000 groša za zidanje velike kasarne u Travniku.

Od te su svote jednu trećinu platili sarajevski zemljoposjednici, jednu trećinu timarhje, a jednu trećinu imućna raia u Saraievu napola s rajom iz sarajževskog sreza. Eto tako ie nastao ovaj spisak muškog stanovništva u Sarajevu i sarajevskom srezu.

Ovai »spisak jamaca« (keftlleme defteri) izraden je veoma pomno i čitko prema odredenom sistemu. Veoma je dobro ocuvan, te se može čitati svaka riječ izuzevši neke pečate (muhure). Pisan je starinskim domaćim crnim murećefom (murekkeb = tuš) samo su klauztile o jamcima pisane crvenom tintom (boja). Dobrotom .g. Ibrahimage Musakadića dobio sam ga u naruč (na poslugu), te sad po željii nekih svojih prijatelja Jevreja objavljujem iz njeg popis sarajevskih Jevreja iz Tahirpašina vremena.

Sam je spisak formata 49X17.6 cm i veoma opsežan: na prvih 119 listova su popisani muslimani u Sarajevu (po pojedinim mahalama) i u selima sarajevskog sreza (prema džematima i selima). Na slijedeća 3 lica je popis Cigana muslimanske vjere. Na daljnjih 95 lista su popisane zimmije (pravoslavni i katolici). Zatim dolazi na nešto više od 9 listova popis sarajevskih Jevreja (»Taifei Jehuda kefllleme defteri« = spisak jamaca jevrejskog elementa).

Iz tog se spiska vidi jasno u kojim su dijelovima grada živjeli ondašnji sarajevski Jevreji i koliko je muških glava bilo među njima. Stanovali su u 6 mahala, a te su: 1. Ferhadpašina mahala (Ferhadija). 2. GaziHusrevbegova mahala, (»Varoš« t. j. Aleksandrova ulica od Baščaršije do katoličke katedrale), 3. Jagdi-zdde mahala. 4. Hodža Kemaleddin mahala (ulica što iza Zemaljske banke spaja Aleksandrovu ulicu s ulicom Kralja Petra). 5. Velika Avlija (oko starog sefardskog hrama). 6. Buzadži HasanHasan mahala (Logavina ulica).

Među Jevrejima toga vremena bilo je u Sarajevu 715 muških glava, koje su bile raspodieljene na 233 kućanstva, od kojih je 208 bilo u posebnim kućama (hane), a 25 u odajama (sobama) u ulici Hodža Kemaleddin. Ovi potonji su vjerojatno bili pogorjelci, jer ie u to doba požarom uništeno nekoliko sarajevskih ulica: Varoš, Halvadžiluk, Kasapluk i Sadrdžiluk (Sagrdžije).

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!