fbpx

IZ NAŠE HISTORIJE: Junaci sa Souk bunara

"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika" u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova

 

PIŠE: Munir Šahinović Ekremov

Odjekuju pucnjevi džeferdara i martinki diljem obrežja i proplanaka ponosnog Trebevića, na čijim obrisima lebdi plavetna magla, zatutnji smrtonosno tane dugovratog mužara i jeka se razlegne niz urvine i golijeti i odbije se od Grdonj i modrine Pašina Brda i umine u plavim dolinama. Jauk odnekud dohrli. prigušen padom u ozelenjelu tratinu, jauk smrtni boraca i junaka, i nestane ga, kao što nestane i njih, upornih braniča Bosne ponosne, junaka vrlih i domoljuba, bez mane i straha. Odjekuju gromovi, izvijaju se i sliježu jauci.

To hrabri braniči podlažu živote svoje na žrtvenik zavičaja. To kršni junaci tijelima svojim priječe ulaz Švabi u Sarajevo, prebijeli šeher sa stotinama munara vitih i ponosnih. Bije se boj snagama posljednjim. Odlučan boj za Sarajevo! Grme topovi dvabinih baterija, a tanad ubojita siju smrt i oganj pakleni odnoseći nas i živote naše. Odnekud iz ozelenjelog gustog šljivika lizne put plavetnih visina Ijetnog jutra stub crvena plamena, okružen dimnim aureolom, praćen samrtnim vriskom groznim i prodornim. A tamo opet još jedan… i tako bezbroj…, to oganj pakleni, izrigan iz ždrijela švabinih baterija, ništi gnijezda naša i domove naše ponosne.

Domove, koji rodiše slavu neumrlu, domove u kojim se odnjiba aga Sarajlija, ponos svoje krvi i svoje vjere; visoka, plemenita duša, koja, eto, danas gine na krvavom razboju u očajničkom kreševu protiv zavojevača, koji se drznu svojom čizmom pogaziti grudi našeg zavičaja. Ginu age Sarajlije, — cvijet Bosne, — ginu, ali ginu slavno i hrabro, dostojno svog imena dosad neoskvrnutog, svoje slave, ponosa vjekova. Jednog za drugim u samrtnom grču nestaje života, bez krika boli, sa riječju vjere na drhtavim usnama. Nestaje ih, ali dok jedan Sarajlija u posljednjem grču života, pod bezbrojem rana, zadnji put uperi već ucakljene oči u vrh Trebevića gordog, smrt deset puta svojom britkom kosom zamahne snažno po redovima Švabine vojske.

Tjelesa pune opkope i zagrade, pune se truplima hendeci, ali se Sarajevo uporno brani. Gine Švabo, ginu Sarajlije. Vijesnici na konjima hitrononogim sumanuto jure do središta Filipovićeve vojske tražeći već bezbroj put ponovnu pomoć, a Hadžija Jamaković sokoli junake i prednjači im. Srca uzdrhtaju a ruke stišću čvrsto handžare, nok se sunce plaho i začuđeno javlja iza Borija i Trebevića. — „Na carski dan, na dan rodenja austrijskog cara, neka Sarajevo padne! Zauzeti ga pod cijenu života čitave vojske”! — Takva je naredba stigla od zapovjednika Filipovića; pod svaku cijenu zauzeti Sarajevo, ali… Sarajevo se ne da.

Udara Švabo sa Gorice, udara i preko Vrataca dolinom Miljacke, udara i sa Pašina Brda i sa Grdonja, bije mužarima Tabiju na Strošićima, ali se Sarajevo junački brani. Sedam topova turskih što im pokvari igle Ismet paša Uzunija, a koje opet opravi nesrećni sin naš i ponos naš Avdo Jabučica, siju smrt sa Tabije po Švabinoj vojsci. — „Ne da se Sarajevo!” Bije se boj od ranog jutra, prije jutarnje molitve. Najbolja je molitva braniti domaju! Švabo je već uspio izvući topove na Goricu i njima otpočeo biti Žabljak i mahalu Hadži Idriz efendijinu. Dohvaća i Musallu, ali dalje ne može.

U praskavim, paklenim snopovima izbija plamen što ga posijaše topovska zrna, izbija iz čardakova, ruše se i lome visoke strehe i krovovi, ali još iz njih izlijeću sindžirlije i usijano olovo. I dok se jedno bosansko tijelo u grču olova savija i mre, zakukaju mnoge majke za jedincima, tamo negdje po Švapskoj i Karavlaškoi. Bije Švabo sa svojih položaja na Gorici. Jedno tane je odbilo komad šerefeta na Kemaluddinovoj džamiji u Čemaluši, a druga izrovala harem i povaljala nišane. Bije se boj na svim stranama. Jedna kompanija vojnika u poput neba modrim uniformama zauzela je položaj oko jehudijskog groblja i udara na Souk Bunar, odakle opet ustaše odgovaraju.

Ali se vidi malo ih je. Tek po desetak kuršuma projuri iz mazgala na jehudijsko groblje, a Švabo ih šalje stotinama i tisućama. Magla od puščanog praha prostrla se po tlima i zastrla Urijan Dedetov brežuljak. Puca Švabo i pomalo se primiče, a sunce, ljetno žarko sunce, lagano kao po stubama penje se sa vrhova Trebevića put dubina plavetnog obzorja, nagovješćujući svojim toplim zracima vreo dan vječno vrelog kolovoza. Brani se Souk Bunar; iako je malo muških ruku, junačke su. Švabo, primičući se, za sobom ostavlja mrtve i ranjene.

lz kuće Mehage Ćeramide, sarajevskog age, kazaza u čaršiji, puca puška bez odmora. A i odozgo naviše, iz domova aga Bujugija i Jusufspahića smrt izlijeće iz puščanih cijevi, usijanih već od dugotrajne neprekidne paljbe. Imam soukbunarske džamije Salih efendija Šukić opet sa dva tri vjerna druga kroz džamijske pendžere kosi dušmane. Ali se Švabo primiče… Sve su bliže. posjeli su strmu padinu Souk bunara, a drugi opet udaraju sa Vranjača. — Jekdur Allah! — čuje se Souk bunarom, poklik vjere iz usana umirućih, popraćen često ženskim vriskom.

Sa Buljugijine kuće liznu plamen, a neko zakuka. Švabo je sve bliže, i što bliže se primiču cijevi njegovih mušketa, pucnjevi i samrtni ropci su učestaliji. Zapovjednik kumpanije poginu kod Džebbarova turbeta, olovo mu prosu mozak po zelenoj travi, a vojnici podivljaše. Ginu i tek pomalo idu naprijed. Cilj im je soukbunarski sokak, ako njeg zauzmu, pao je Souk bunar, otvoren je put u dolinu Sarajeva. A braniči već vide da ne mogu odoljeti stostruko većoj Švabinoj sili, vide da životu na ovom svijetu opstanka više nije, ail se opet bore.

„Treba poginuti slavno, braneći rodnu grudu, onako kako smo od djedova naučili. Žrtvovati živote svijetloj uspomeni, koja će kao svijetao primjer bosanskog herojstva krijepiti dolazeće potomstvo, davati im snagu i vjeru u veličinu bosanske duše. Brani se Souk bunar, krv se potokom lije, ali Švabo je moćan. Topovski metak profijuka kroz vazduh, bačen odnekud sa Vranjača i upali Jusufspahićev ahar. Dim obavi čardak i vrisak ata plemenitog razliježe se kroz Ijetno jutro. Puške učestaše, a nekoliko soldata iskoči na cestu i na njoj ostaviše duše. Iz džamije izletjele sindžirlije ih pokosiše. Skočiše i drugi, i njih prorijediše cijevi šišana što plamte kroz mazgale, ali ih je mnogo.

Osu Švabo vatru na džamiju i ona umuknu. Dvojica Sarajlija, — neznanih junaka — ispustiše dušu braneći iz Božijeg hrama stopu rodne grude. Sam imam Salih efendija teškom mukom umače kroz harem negdje u susjedstvo. Osvoji Švabo cestu, ali još bije puška iz kuća aga Sarajlija. Buljugijina kuća drhti u plamenu ali još iz njenih okana izlijeće smrt. Čeramide i Jusufspahići učestaše. Zadnji kuršumi zbore o junaštvu našem.

— Potpaljuj kuće! — bjesomučno viknu mlad, usopljen časnik s golim mačem u ruci, a snopovi petrolejom namočene i upaljene slame počeše ulijetati u dvorišta i padati na krovove. Plamen zavlada zelenim obrežjima…  Zauze Švabo Sarajevo, šeher ponosni. Sutra dan podiže imam preostale gradane da sahrane izginule junake u jučerašnjem boju. Vojna patrola budno pazi dok su mrtvi otpremani u džamijskom haremu. Bilo ih je sedam. Šest muških i jedna djevojka, Jusufspahićeva Paša.

Mustafaga Buljugija je živ izgorio. Pucao je sve dotle i ništio Švabinu vojsku, dok se krov nije provalio. Izvukli su ga napola pougljena ispod opustjelog doma nekad poštovanih aga Buljugija. Tako i Mehmedaga Jusufspahić. Pucao kroz pendžer a kći mu Paša punila puške. Pao je pogoden kuršumom u prsa, a Švabe navalili u taj mah na odajska vrata. Paša je vrisnula, a on u samrtnom ropcu trgnuo handžar i sjurio ga u grudi djevojci. — ,Da živa ne padne u dušmanske šake!” — Švabe pripucale, a njih dvoje sklopili oči sa uzdahom vjere i bosanskog ponosa na usnama.

Brata mu Ahmeda ubiše na avliji. Branio se handžarom, obranio dvojicu soldata, a onda i on podlegao. Mehagu Ćeramidu su isprobadali bajonetama. Branio se do zadnjeg časa i poginuo slavno. Dvojica stanovnika Souk bunara su poginuli u džamiji, tijela prorešetana kuršumima ležala su medu nišanima. Sedam šehita za slavu i ponos Bosne! Za primjer dolazećim pokoljenjima u teškim vremenima.

Imam je grcajući u suzama klanjao dženazu, a srca su se grčila u bolu. Sahranili su ih u zajednički grob. Neka počivaju zajedno, za jednu stvar su se borili i za nju poginuli. I dok je teška mora pritiskivala bjelogrudno Sarajevo, dok su odjekivale riječi Hadžije Jamakovića pred njegovo vješanje »Vaj haluna, šeher Sarajevo, vaj halunaaa”, dok su se ove kobne riječi odbijale o brežuljke i grudi visokih munara i ponosnih čardakova, grude zemlje bosanske su padale na njihova tijela, grude rodne zemlje natopljene krvlju šehita za njenu slobodu. Švabo je zauzeo Sarajevo, a mezar sedmorice junaka sa Souk bunara kraj ograde groblja, u kom se nalazi Džebbar Dedetovo turbe, zarastio je u travu.

Tek dva skromna kamena sa nešto pliikog natpisa pokazuju zadnje počivalište junaka. Desetak godina poslije njihove slavne smrti, Čeramidin sin Salih, još gotovo dijete, obilježi im mjesto. I ništa više! Niko ne htjede shvatiti veličinu njihove žrtve. Kao ni jednome od onih lavovskih boraca, koji gromko doviknuše švabi „Stani!” tako ni ovim niko ne izreče hvalu. Niko im grobove ne okiti cvijećem bosanskih dubrava i ne poškropi vodom bosanskih izvora. Niko!

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!