fbpx

IZ NAŠE HISTORIJE: Jedan srednjovjekovni grad na Drini kod Goražda

"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika" u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova

 

PIŠE: Alija Bejtić (Narodna uzdanica, 1943)

Po mnogim vrletnim kosama i planinskim obroncima Bosne i Hercegovine čame podori srednjevjekovnih, pa i rimskih gradova i utvrda. U većini njih danas suri orlovi viju gnijezda, dok se nekad u njima prosipaše sjaj i raskoš sredovjekovnog života. Mnogim takovim gradovima, čija se imena iz povijesnih vrela znaju, trag i lokalitet se je davno zagubio, ali ih ima mnogo više, čiji se tragovi i danas raspoznaju, ali su im imena posve zagubljena.

Takove utvrde čija su se imena zagubila naš narod pripisuje Prokletoj Jerinji. Jedan od tih Jerinjinih gradova je i drevni grad niže Goražda na sutoku rijeke Prače u Drinu, a počiva na krajnjem (istočnom) obronku i planine Gnjile, na nadmorskoj visini od 1093 metra. Na nj je najzgodniji uspon sa željezničke postaje Kopači, na pruzi Ustiprača-Foća. Odatle se na ovaj grad stiže za podrug sata.

Iz Goražda pak ostaviće putnik dobra dva sata, a tako isto i s Ustipraće, pogorjelog industrijskog mjestanca na željezničkoj pruzi Sarajevo- Višegrad. Grad dominira cijelom okoliconi i budno bdije nad kotlinom rijeke i njene lijeve pritoke Prače. S njega se otvara lijep pogled na Goražde, pa uz dolinu Drine sve skoro do Foče. a tako isto i na sela što leže s desne strane Drine.

Na toj, (istoćnoj) strani opaža se i klisura sa starim i čuvenim gradom Samoborom, u kojem su često i rado boravili i ljeto provodili vojvoda Sandalj Hranić (1392.-1435.) i sinovac mu Herceg Stjepan Vukčić (1435.-1466.). Na sjevernoj strani grada, s onu (lijevu) stranu Prače opažaju se u daljini sela i naselja koja gravitiraju prema Rogatici. Ovaj stari grad nije imao prostojnosti velikih bosanskih sredovjekovnih gradova, i po svojoj veličini to je bio više jedan utvrden dvorac, nego li grad u koji bi se mogla smjestiti veća vojnička posada. Imao je oblik izdužene elipse, a protezao se u pravcu zapad-istok.

No ipak, iako malen, imao je dvije kule, i to donju i gornju, kao i apsolutna većina takvih gradova u Bosni i Hercegovini. Pred samin gradom, duž njegove cijele zapadne strane presječen je greben brda dubokim rovom u živcu kamenu, koji se i danas dobro raspoznaje. Tu je bio ulaz u grad, pa je na tom mjestu bez sumnje morao stajati i pomični most preko jarka, ma da se njegovo mjesto više ne raspoznaje. Preko toga mosta dolazilo se najprije u donji dio grada. Tu se i danas jaspoznaju temelji kamene kule, koja je služila kao predutvrda i štitila ulaz u grad. Onaj duboki jarak sa zapadne strane grada i ova kula na istoj strani biii su od neobične strategičke važnosti po grad, jer jedini put u nj vodio je baš s te strane.

Donji dio grada nema velikc prostranosti. Tek kojih 50 m2. Iz njega se, idući prema istoku, uzlazilo na nešto uzvišitije tlo, u gornji dio grada, čiji je prostor skoro jednak prostoru donjeg dijela grada. To je glavni dio ovog grada. Na njegovoj krajnjoj (istočnoj) strani stajala je druga kula, ispod koje se i danas vidi primitivno raden kameni podzid. Na sjevernoj strani ovog dvorca raspoznaju se temeiji četverouglaste zgrade koja je bila uklopljena u obimni gradski zid, iskačući izvan njega tako, da je u slučaju navale na grad mogla štititi čitavu sjevernu stranu grada.

Gradnja ovog dvorca izvedena je na dosta primitivain i uobićajen način, na koji se zidala većina starih gradova kod nas: izvana oplata od većeg netesanog kamena, a iznutra kaša maltera i sitnog kamena, medu kojim ima primiješane i opeke. Ispod ruševina ovog grada, na njegovoj jugozapadnoj strani, nalazi se planinsko vrelo Koruna, o kojem postoji legenda da su na niemu ranjenici ispirali i uspješno vidali rane.

Na suprotnoj. sjeveroistočnoj strani, u podnožju gorske hridi na kojem poćivaju ruševine grada, bilo je groblje u koje se sahranjivala posada ovoga grada. I danas se tu nalaze četiri kamena stećka, karakteristična nadgrobna spomenika iz srednjeg vijeka. Stećci su bez natpisa i ma kakvih rezbarija. Nešto više i dalje od ovog mjesta, a kojih dvadeset minuta hoda od grada, ima iedan planinski proplanak na kojem se nalazi staro  groblje.

U dva reda raspoznaje se točno pedeset grobova. Na većini njili očuvali su se i nišani s karakterističnim rezbarijama nadgrobini mislimanskih spomenika u Bosni iz doba Fetha a svi su bez natpisa, te je očito da su i ovi spomenici iz toga vremena. U tradicijama tamošnjeg svijeta zameo se skoro svaki trag imenu i prošlosti ovoga grada. Pored toga što se pogrešno i proizvoljno naziva Jerinjinim gradom, zabilježena je i jedna narodna predaja koja ga pripisuje Hercegu Stjepanu.

Inače iz povijesti o pravom imenu ovog grada ne znamo ništa pouzdano. O tome se dade tek nagadati. No, u oskudici sigurnih izvora, nijesu na odmet ni nagadanja.

Poznati hrvatski povjesničar, pokojni Vjekoslav Klaić u svojim geografskim djelima “Bosna” i  “Opis Bosne” piše: »Zvečaj i Samobor, dva stara grada na Drini«, te po ovome  Klaićevom zapisu čajnički učitelj i marljivi kulturni trudbenik Stevan Delić krajem prošlog stoljeća u jednom članku napisao da se Zveća i zove grad na lijevoj obali Drine, i to 40 (sic!) minuta udaljen prema sjeveru od nje više sela Mašića, a na obronku planine Grada (sic!).«

Dakle, prema tome Klaićevu i Delićevu navodu to bi imao biti uprav ovaj naš grad. I, po svoj prilici, bit će da je tako. U prilog tonie ide i vrlo važna ćinjenica, što se pod ovim gradom. s njegove jugoistočne strane, i danas saćuvao lokalitet s imenom Zvečaj, a to nam daje, ako ne potpunu sigunost, a ono dosta opravdania za tvrdnju da je ovaj grad doista sredovjekovni Zvečaj.

No buduća istraživanja na polju naše historiografije pokazat će nam koliko ima istine u tome. Pa i o prošlosti Zvečaja ne znamo ništa pouzdano. On bi mogao biti onaj Necano, što ga je svojatao Herceg Stjepan, a koji dr. M. Dinić lokalizuje u niz strućnih njegovih gradova, negdje pored Severina. I oni nadgrobni spomenici za koje smo spomenuli da se nalaze pod zgradom, i oni nam mnogo kazuju iz povijesti ovog grada.

Srednjevjekovni stećci vidni su znaci da je grad služio svojoj svrsi u srednjem vijeku,  da su se tu pokopavali upravljači grada. Ako pak u ono muslimansko groblie nijesu sahranjeni turski vojnici, pali u borbi za ovu tvrdavu, onda je to siguran znak, da su i Turci, kad su polovicom XV. stoljeća osvoiili ove krajeve, u ovom gradu držali svoju posadu.

Potpuno je sigurno da su u tom groblju sahranjeni ili osvajaći ovog grada, ili pak njegova kasnija turska posada, jer nigdje u blizini nema muslimanskog naselja, niti ga je moglo biti u tim gorskim predjelima.

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!