fbpx

IZ NAŠE HISTORIJE: Hadži Lojo

"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika" u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova

 

PIŠE: Milan Šenoa (Kalendar Napredak, 1938)

Iako sam rođen u Zagrebu, u Zagrebu sam išao u osnovnu školu, a bio sam u Zagrebu profesorom čitavoga svoga vijeka, ipak su prve uspomene mojih mladih dana usko vezane uz »Comitatus nobilium in campo Zagrabiensi « za ravno Turopolje. Moja je mati doduše rođena u Zagrebu, ali podrijetlom Turopoljka, iz stare plemićke obitelji Ištvanića Puničića, koja vuče svoje prve tragove iz vremena tatarske provale.

Bilo je to u Velikoj Gorici, za koju se vežu moje prve uspomene; domaći ljudi vele na Gorici. što je čudnovato, da od te moje Gorice nema na daleko ama baš nikake gorice, niti najmanjega ispona. Valja ipak spomenuti istini za volju, da je u Turovom polju «Visoki breg« jedno dva metra viši od beskrajnoga žitnoga polja i beskrajne ceste zagrebačke, a kad kukuruz naraste onda se i »Visoki breg snizi«. Drugo je mjesto nešto zanimljivije. To je »Turski šanac«, neka uzvisina, koja teče okomito na spomenutu cestu, a to je sjeverna granica turopoljska.

»Turski šanac« je granica intenzivne kulture luka, koji zapravo i nije turopoljska bilina, jer se najviše sadi u Buzinu i Maloj Mlaki, a to je već izvan plemenitoga tla. Za navale Turaka, pripovijeda narodna predaja, sjedio je neki moćni paša na tome »šancu« pred svojim čadorom, pa je držao u ruci pečena kopuna. Kad to vidje kraljica, koja je stanovala na Medvedgradu, ispali top i rastepe kopuna. Poplaši se paša, skupi skute, pa bjež. Ali je znamenit »Turski šanac« i s arheologijskoga pogleda, jer su u njem iskopali prehistorijske i rimske ostatke.

Ja sam proživio bezbrižnu mladost u starinskoj kući moga kršnoga djeda. Kako je to bio silan čovjek, a kako malena njegova kućica! Dva jablana stajala tuj, Dva vjerna kući stražara. Za ogradom lavež kudronje čuj, A crkvica kraj kuće stara . .. Kuća od jakih hrastovih piljenica, niska ali silnoga za bata, a mali prozorčići izvirivali između starinskih kajsija; uz kuću podigla se brajda sa množinom nekoga kiseloga grožđa, po vrtiću pred kućom uzrasle debele georgine, a oko kuće verao se crveni i žuti portulak.

U prostranom dvorištu stajala je granata jabuka, pod kojom smo mi u rano ljeto običavali objedovati za drvenim stolom, kome su noge zabili u majčicu zemlju. U večeri znali su naši starci sa zadovoljstvom gledati, kako se vraća »blago« sa paše, pred kućom smo igrali neke igre kao »lovice« ili »špajskoga »stoleka«. Veliki voćnjak, pa vrt, onda polja »vu doli, šumica »ograja« to je bilo moje carstvo. Tu su mi prolazili dani bez računa, jučer je danas bilo zaboravljeno, a na sutra danas nismo ni mislili. Džepovi su naši bili puni šarenih stakalaca, rđavih čavala, kugljica od smole, starih noževa bez korica, srca su naša bila nebrigeša, nismo imali ni novčarke u džepu, ni brige u duši. Blažena vremena!

Jednom, a to je bilo u kolovozu ili rujnu godine 1878. uresi se moj djed »ordenom«, obuče »salon« pozove me k sebi, pa mi pokaže rukom na kola, pod koja je starina Blaž bio zapregnuo dva posavca; ta su kola radi sjajnoga žutila zvali »kanarinac«. — Hajdmo, reče djed, pa se prvi popne. Vozili smo se dugom cestom gotovo pola sata do stanice. Ta je cesta redovno prazna, ali danas redala se tu čitava procesija ljudi, žena, djece, starica i staraca. Svi su izgledali sretni, smijali se. Vesela lica su pozdravljali moga djeda. — Hvaljen Bog, gospodin načelnik! A moj je djed domahivao rukama, skidao šešir, i on se je smješkao.

Ljudi rezervisti vraćali se iz Bosne iza pada Sarajeva. A eto sada ih dovodi željeznica iz Siska. Dođosmo do stanice. Pred vanjskim vratima stajahu dva općinska stražara i dva oružnika sa velikim pijevčevim perima iza lijevoga uha. Odosmo kroz čekaonicu na peron. Ondje je bilo nekoliko službenih ljudi: kotarski predstojnik, veliki sudac, jurasor, a sjećam se da je ondje bio i pokojni Nikola Czernkovich, kasnije desna ruka bana Khuena, a u ono vrijeme odvjetnik u Velikoj Gorici; onda liječnik, ljekarnik, župnik i čitava četa oružnika. Svi su nešto čekali.

Napokon jedan željeznički službenik spusti branilicu na cestu, a izdaleka opazismo dim i lokomotivu, kako se žuri od mjesta Kurilovca. U čudu pogledam taj vlak kad je stao u stanici. Dva vagona, jedan službeni, a jedan pun nekih oficira. Moj se djed uputi k njima, pa ih upita, trebaju li što. Oni se zahvališe. Onda se otvori drugi odio, četiri momka sa bajonetima na puškama sjedila su u tom odjelu, a među njima čudna spodoba.

Bio to neki Turčin, tako smo mi zvali svakoga čovjeka koji je nosio čalmu ili fes, a čalma u toga Turčina je bila od nešto zaprljanog zelenog platna. Jednu su mu nogu odrezali u korjenu, pa je kraj njega bila drvena štaka. Lice mu je odugačko, suho, žuto, po kom mu se prostrla prosijeda rijetka brada. Jedno je oko zastro bijelom krpom, drugim je zurio nepomično na tle. Sjedio je tu ne govoreći ništa, ne gledajući nikoga. Kad ga zapitaše, treba li što, odvrati: — C’, ne pomaknuvši ni žilice na licu. Moj se djed sagne do mene, pa mi reče u po glasa: — Gle, to ti je Hadži Lojo.

Hadži Lojo je bio strah i trepet nas, malih ljudi, koji smo se zajedno igrali. U tim je zabavama uvijek netko bio Hadži Lojo. I sad ja vidim toga strašnoga čovjeka preda mnom bez noge i bez oka. Niko ne može zamisliti moj ponos, moje veselje, kad sam stao to pripovijedati mojim seljačkim drugovima: — Vidio sam pravoga i živoga Hadži Loju. Zatvoriše vagonska vrata, zazvoniše veiikim zvonom, za trubiše i zafićukaše, onda se stavi vlak u gibanje, pa odvede strašnoga vođu bosanskih ustaša u česku tvrđu Terezin.

Ondje je odsjedio nekoliko godina. Pošto su ga pustili otišao je nekuda u Malu Aziju, gdje je umro početkom devedesetih godina.

 

PROČITAJTE I...

Apelujem na sve da provjere svoje podatke i da eventualne greške prijave CIK-u”, kaže Tabaković, svjestan da će biti teško spriječiti zloupotrebe s obzirom na to da “srpska politika u Srebrenici ima na raspolaganju resurse i kapacitete Opštine i kontroliše sve procese”, te da “ta ista politika ima podršku i od određenih političkih opcija.” “U sve ovo je uključen i dio ljudi iz Općinskog odbora SDP-a. Naše informacije govore da oni imaju tijesnu saradnju sa srpskim prijedlogom kandidata za načelnika Mladenom Grujičićem”, rekao je, između ostalog, Tabaković na pres-konferenciji Inicijative Moja adresa: Srebrenica

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!