fbpx

IZ NAŠE HISTORIJE: Bosna je u 14. stoljeću imala svoj arhiv

"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika" u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova

PIŠE: Anto Babić (Kancelarija bosanskih vladara, Kalendar Napredak, 1933.)

Prvi izvorni dokumenat o bosanskoj državi i njezinom vladaru je trgovački ugovor sklopljen između bosanskog bana Kulina i dubrovačke općine g, 1189. Na kraju teksta ugovora stoji napisano: »Ja, Radoje, dijak banj pisah ovu knjigu«. U doba dakle, prvih početaka bosanske države padaju i početci državne uprave, koja je imala svoje središte u vladarevoj kancelariji i svoju glavu u vladarevu kancelaru ili dijaku.

Od vremena bana Kulina bosanska je država doživjela do svoje propasti vrlo velike promjene i teritorijalne i političke i kulturne. S promjenama u državi dolazile su i promjene u državnoj upravi pa i u vladarevoj kancelariji. Iz jednostavnih oblika, kad je čitav kancelarijski rad obavljao jedan čovjek, pouzdanik banov nastao je s vremenom mnogo savršeniji i složeniji administrativni aparat, što je i odgovaralo proširenim granicama većem broju stanovništva, kulturnom napretku i zamršenijim feudalnim odnosima sredovječne Bosne. Listajući isprave bosanskih vladara počevši od Kulina bana pa do propasti države možemo već po njihovoj vanjskoj formi pratiti postepenost kulturnog razvoja ove zemlje.

Dok prve isprave iz bosanske povijesti svjedoče o primitivnosti njihovih sastavljača i jednostavnosti državne uprave susrećemo u ispravama kasnijih vladara i više ukusa u sastavljanju i više diplomatske vještine u sadržaju kao i bolju tehniku u pisanju i čuvanju isprava. Središte državne administracije bilo je na vladarevom dvoru te su i isprave ispostavljane u onom mjestu gdje je boravio vladar. U Miklošićevoj zbirci nalaze se dvije isprave bana Stjepana Kotromanića izdane Dubrovčanima. Na prvoj je dubrovački pisar (gramatik) prilijepio cedulju u kojoj veli, da je ta isprava bila napisana u dva primjerka te da je jedan pohranio ban u svojoj komori. Druga je bila napisana u četiri primjerka — dva na latinskom i dva na hrvatskom jeziku. — Dva je primjerka zadržao ban i pohranio u dvorskoj komori.

Bosanski je ban dakle već u prvoj polovini 14. vijeka imao neku vrstu dvorskog arhiva, gdje su se čuvale kopije izdatih povelja kao i originali primljenih.Arhiv se nalazio u jednom od prijestolnih gradova te su se ovamo slale i one isprave, koje bi stigle na ruke vladara dok se on nalazio na putovanju po zemlji ili na bojnom polju. Dijakova je zadaća bila da sastavi povelju, da napiše original i da vodi brigu o daljem prepisivanju i čuvanju kopije. Njegovo ime unešeno na kraju teksta jamčilo je za vjerodostojnost isprave. Dubrovčani su n. pr. veliku važnost polagali na to, da li se na ispravi navodi dijakovo ime; ako je ono manjkalo, osporavalo je dubrovačko vijeće toj ispravi autentičnost i nije se smatralo vezanim da ispuni njezine odredbe.

Tako dubrovačko vijeće nije htjelo da preda nekadanju Hrvojevu kuću njegovoj udovici Jeleni, kasnijoj bosanskoj kraljici, zbog toga što se na ispravi, koja se odnosi na taj predmet nije nalazilo ime dijakovo: »Ovaj vaš list vidjesmo, da nije svršen list, zašto (se) dijak u njemu ne imenuje, koji ga je pisao. U posao kancelarije spadalo je sastavljanje i umnožavanje isprava, primanje stranih pisama i povelja i njihovo odašiljanje i spremanje u komoru ili arhiv. Čitavim tim poslom rukovodio je jedan vrlo ugledan dvorski čovjek, koji se u ispravama spominje pod raznim nazivima: dijak, gramatik, logotet, dijak nadvorni, dijak veliki.

Po nazivu »dijak veliki« zaključuje Thalloczy da su bosanski banovi i kraljevi imali kao nekog glavnog kancelara koji je imao nadgledati rad dijaka i bio odgovoran vladaru za svoje podređene činovnike. Ovaj je kancelar ili veliki dijak morao biti bolje školovan čovjek, vješt latinskom jeziku i okretan diplomata dok se od prepisivača-dijaka tražilo samo to da zna lijepo i razgovjetno pisati na pergameni. Nije uvijek u ispravama istaknut taj položaj bosanskog kancelara nego se u većini isprava njegovo ime unosi sa jednostavnom titulom dijaka.

Služba dijaka bila je dakle ne samo teška nego i puna odgovornosti. Vladari su stoga i znali cijeniti marljivost i savjesnost svojih kancelara te su ih obasipali raznim počastima i darovima. Kralj Stjepan Toma nagradio je g. 1458. svoga logofeta (dijaka) Stjepana velikim posjedom od nekoliko sela i oslobodio ga, u izvjesnim granicama, vojne dužnosti za njegovu savjesnu službus. A ban Tvrtko toliko je cijenio svoga dijaka Dražeslava da je sam sjedio s njim kod stola, dok je pisao ispravu i po svršenom teškom i odgovornom poslu počastio ga kao prijatelja. Dražeslav naime veli na kraju jedne isprave: »I kada ovo napisah, tada mi da gospodin ban Tvrtko ispred sebe velik pehar vina popiti u dobru volju. Kako je u ono doba bilo teško naći čovjeka toliko pismena i toliko vješta da bi mogao bez poteškoća vršiti kancelarske poslove nastojali su vladari da sposobnog dijaka svakako zadrže u službi.

Vrijedni su dijaci ostajali na svom položaju i poslije promjene na prijestolju. Spomenuti Dražeslav u citiranoj ispravi veli: »A ovo je pisao Dražeslav, dijak gospodina bana Tvrtka, nadvorni pisac, a prvo dijak velikoslavnoga gospodina bana Stjepana.« Sudeći po imenima — Priboje, Dražeslav, Pribislav, Radoje i t. d. dijaci su bili domaći ljudi. Obrazovanje su stekli u manastirskim školama, gdje su mogli naučiti i latinski jezik. Za kancelarsku službu vježbali bi se na samom dvoru vršeći tu posao prepisivanja i uvodeći se u posao pod nadzorom starijih drugova i samog velikog dijaka. Ali bilo je sigurno i stranaca koji su na bosanskom dvoru vršili službu kancelara unoseći u posao bolju rutinu i veću diplomatsku okretnost, toliko potrebnu Bosni koja je iza Tvrtkove smrti zapala u vrlo zapletene odnose i nalazila između madžarske i turske opasnosti.

U jednoj ispravi Tvrtka II. od 2. rujna 1427. kojom ostavlja Bosnu Hermanu II. Celjskom u slučaju da ne imadne potomstva navode se svjedoci sa titulama: kapetani, burgrafi, kastelani. Iz naziva burggraf zaključuje Taloci da je kancelar kraljev, koji je tu ispravu napisao morao biti Nijemac. Kancelarske poslove znali su obavljati, barem u doba banova i starješine bogumilske crkve kako su radile i starješine katoličke crkve u staroj hrvatskoj državi. Isprave su se pisale na pergameni. Kako je taj pisaći materijal bio prilično skup, da bi se stegnuli izdatci za nabavljanje nove pergamene vrlo se često upotrijebila kakva stara isprava tako, da bi se s nje sastrugao pisani tekst, malo se izgladila i ispisala novim sadržajem. Nije uvijek ni odstranjivan čitav tekst; uvodne riječi i završetak ostavljao bi se kadkad nepromijenjen jer se to i onako pisalo po utvrđenom obrascu. Sa isprava se brisalo i ime umrlog vladara i na njegovo mjesto stavljalo ime novog dok bi tekst ostao nepromjenjen.

Tako u Miklošićevoj zbirci ima jedna isprava (br. 39) koja sadrži ugovor prijateljstva s Dubrovčanima; na njoj je izbrisano ime Ninoslav i na tome mjestu napisano Stjepan. Vanjski oblik isprave bio je šablonski ukočen kao što je u ostalom bilo i u drugim zemljama. Iza kraćeg ili dužeg uvoda gdje se navodi ime i titulatura vladara, ističu se njegove zasluge za državu i podanike, njegova briga o pravdi i poretku i dolazi glavni sadržaj isprave. Tu se najprije navodi razlog njezinog izdavanja: »I tada pridoše na slavni dvor kraljevstva mi u Trstivnicu plemeniti i mudri muževi slavnoga grada Dubrovnika vlastela i poklisari. . . s poštenim i mnogocienjenim darovima i častima. . Odmah slijedi i riješenje pitanja o kojemu se tu govori. U istoj ispravi stoje dalje kraljeve riječi: »I mi slušavši i razumjevši njihove podobne, razumne i prilične prošnje i imavši svjet s previsokom gospojom bogodarovanom mi kraljicom Jelenom i s vlastelom i velmožama kraljevstva mi satvori milost kraljevstvo mi rečenom gradu Dubrovniku. . .«

Iza riješenja dolazi prisega vladara i svjedoka, da će se sve onako izvršiti kako u povelji stoji. Nije dakle bila dovoljna sama vladareva garancija nego se tražilo da za obaveznost ugovora ili darovnice jamče svojim imenima i njegovi dvorjanici i namjesnici. Kako je Bosna bila feudalna država isprava je, po tadašnjem međunarodnom shvatanju mogla vezati čitavu državu samo onda, ako su se s njezinim sadržajem slagali župani ili knezovi kao predstavnici feudalnih oblasti. S toga se na ispravama redom nižu imena bosanskih župa i njihovih župana kao predstavnika tih sastavnih dijelova feudalne države. U darovnici bana Stjepana Kotromanića izdanoj u Mili (u Ključkom kraju) g. 1323. kojom knezu Vukoslavu, sinu kneza Hrvatina Ključkoga daruje dvije župe navode se tako svjedoci predstavnici bosanskih oblasti: »A tomu daru biše svjedoci dobri Bošnjani, tepčić Raizmeđudoslav od Zagorja župan Poznan od Rame knez Ostoja od Usora vojvoda Vojko od Soli župan Budoš četnik Hlap od Trebotića župan Ivahna. A tomu je pristav od dvora Vuk Šitiković, vojvoda bosanski Katkada su isprave, osobito darovnice ispostavljene u prisustvu starješina bogumilske crkve te se i njihova imena navode što je ispravi davalo naročito jako jamstvo.

U jednoj drugoj darovnici bana Stjepana Kotromanića istomu knezu Vukoslavu stoji: »Pred djedom velikim Radoslavom i pred gostom Radoslavom i pred starcem Radomirom i pred svom crkvom i pred Bosnom . I ovo pisanje svrši se u gosta velikoga hiži i Radoslava Često se na zakletvu vladarevu i imena svjedoka nadovezuje kletva, koja ima da stigne svakoga tko bi radio protivno onome što je u ispravi odredeno.

I kletva je imala utvrđen oblik. U jednoj povelji bana Stjepana Kotromanića od g. 1331 kletva je ovako izrečena: »A tko bi to porekao mojih ostalih, da je proklet ocem i sinom i svetim duhom i četiri evanđelista i svetom Marijom i svim bogu ugodnim u ovaj vijek i budući; i da je pričestnik Judi Skariotskomu tko bi to pritvorio.« Isprava se obično završava datumom i imenom dijaka. Na ispravi je bio obješen pečat sa natpisom u kojem je bila sadržana čitava vladareva titulatura. Na pečatu Stjepana Kotromanića stajalo je: »Ovo je pečat gospodina Stjepana, bana slobodnoga, gospodina sve zemlje bosanske, usorske, solske, dolnjekrajske i sve zemlje humske.

Isprave su se iz kancelarije otpremale po glasniku ili su predavane poslaniku strane zemlje na bosanskom dvoru. U naročito važnim slučajevima, gdje je trebalo sadržaj i usmeno razložiti išli su posebni poklisari, dobro upućeni u pitanje o kojem se u ispravi govori. Takva se služba povjeravala i uglednim starješinama bogumilske crkve. Kad se radilo o pomirenju između kralja Ostoje i vojvode Pavla Klešića, koji je g. 1404. živio u Dubrovniku kao bjegunac, uz pismo kralja Ostoje u Dubrovnik je poslano i pismo starješine bogumilske crkve. Oba je pisma prepisao dubrovački kancelar Rusko Hristoforović i dodao: »Ova više pisana dva lista doniješe u Dubrovnik starac Mišljen i starac Ljelko i Stojan krstjanin, Ratko krstjanin, Radosav krstjanin, Radak krstjanin i Dobrašin krstjanin, koji rekoše, da ih je poslao kralj Ostoja i gospodin djed, da uzmu vrh sebe gospodina vojvodu Pavla Klešića i da ga na svoje ruke postave u sve njegovo«.

Bosanska dvorska kancelarija izdala je i razaslala na razne strane veliki broj isprava. One nisu uvijek ostajale na mjestu, kamo su bile upućene nego su prelazile iz ruku u ruke iz arhiva u arhiv dok se u novije doba nije počelo s njihovim prepisivanjem i izdavanjem u štampanim zbirkama. Tako je iz pera vrijednih bosanskih dijaka izišao dragocjeni materijal od kojeg je onda i sagrađena čitava povijest naše Bosne.

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!