fbpx

IZ NAŠE HISTORIJE: Bogomilski stećci

"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika" u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova

 

 

PIŠE: Ante Martinović (Kalendar Napredak, 1930. godina)

Bez sumnje je najinteresantnija pojava naše sredovječne povijesti bogomilstvo ili patarenstvo. O tom se je pisalo mnogo i često, kritično i tendenciozno. Bio je to predmet, koji je zanimao sve južne Slavene, a osobito Bugare i Hrvate. Od naših historičara najviše se je njima bavio Dr. Franjo Rački. On je u svojoj golemoj i temeljitoj radnji u VII., VIII. i X. knjizi »Rada Jugoslavenske akademije« pod naslovom »Bogomili i Patareni« na temelju dokumenata iznio mišljenje, koje su poprimiii svi i nasi i strani učenjaci.

I poslije Račkog našao se je po koji dokumenat, koji se odnosio na bogomilstvo, ali su se svi slagali s izvodima Račkog. Bogomilstvo je nastalo u Bugarskoj iza smrti Simeona Velikog (927. god.) za njegova sina Petra. Osnivač mu je bib neki pop Jeremija, koji se nazivaše Bogomilom. Njegova nauka temelji se na vjerskom dualizmu, do kojega je mogao lahko doći, jer je u Bugarskoj bilo jako rasprostranjeno vjerovanje gnostičko manihejske sekte Pavlićana i Masalijana.

Ove je naime heretike Bizant već u VII. stoljeću počeo preseljavati iz Armenije u Traciju i krajeve, koji kasnije potpadoše pod Bugare. Pavlićani su bili neka mješavina manihejstva) i kršćanstva, u kojoj su kršćanski elementi moćno prevladavali. Bogomil je od ovog vjerovanja te ostatka stare slavenske religije i kršćanstva izradio jednu vjersku dogmatiku. U Bugarskoj, koja u to doba nije bila etnički jedinstvena i u kojoj su se borile sve moguće vjere našlo je Bogomilovo naučavanje plodno tlo, te se je vrlo brzo raširilo po Bugarskoj, a zatim domalo i po čitavoj južnoj Evropi. U raznim krajevima zadobiše njeni sljedbenici i razna imena.

U Bugarskoj se nazivahu Bogomili, u Bosni Patareni, u Italiji Patrini ili Pathariste, u Francuskoj Kathari ili Albigenzi. Kako nije bilo crkvenog jedinstva, razumljivo je, da su brzo nastale diferencije u vjerovanju pojedinih krajeva. U Bosni se je bogomilstvo raširilo u drugoj poli XII. st. Bosanski bogomili ne nazivahu sebe posebnim imenom, već se zvahu kršćanima, dobrim ljudima ili Bošnjanima. Oni vjerovahu, da je Bog stvoritelj samo nevidljivog svijeta, a vidljivog sotona. Sve što je stvorio vrag pripada njemu, pa prema tome nema ni uskrsnuća tijela. Vjerovali su u Trojstvo, ali Krist nije bog, a tako ni sv. Duh, nego su to najviši anđeli. Zabacivali su stari zavjet, smatrajući boga starog zavjeta zlim. Odbacivali su nadalje sve sakramente, dapače krst i ženidbu. Nijesu štovali križ, slike i kipove, zabacivali su svaki ures i oltare. Jednostavne obrede obavljali su u prirodi ili u običnoj kući, u kojoj su bile klupe za vjernike i sto pokrit bijelim platnom, na kojem bijaše evanđelje novog zavjeta.

Glavna je molitva bila »oče naš«, a obredi se sastojahu od čitanja sv. pisma, propovijedi, blagoslova i javne ispovijedi. Vjernici su se dijelili na dvoje: na savršene (perfecti, electi) i na obične vjernike (credentes). Savršeni bi se primao u općinu tek nakon duljeg čišćenja i održavanja pokore. Svaki savršeni vršio je funkcije svećenika. Premda su zabacivali svaku hierarhiju ipak su bili prinuždeni, da se organiziraju, pa je tako u Bosni na čelu crkve stajao djed (senior, ancianus), a pod njim je bilo 12 strojnika (magistri), među kojima bijahu najvažniji gost i starac. Pravi savršeni krstjanin morao se je odreći imetka (to je »rđa duše«), morao je mrziti svijet, koji je djelo davolje. Morao je živjeti čisto, odreći se žene (rađanje je grijeh), uzdržavali su se od mesa i svega što dolazi od životinja.

Svako umorstvo, pa i ono u ratu je zabranjeno, a isto i osveta, laž i prisega, pa bila i prava. Nesavršeni su smjeli imati žene, mogli su sticati imetak, ratovati, jesti meso i t. d. Dužnost im je bila, da se jednom u mjesecu javno ispovjede i da obećaju, da će bar pod kraj svoga života postati savršeni. Isprva su svi savršeni bili revni, ali kasnije prilike se mijenjaju, pa pored revnih i uistinu savršenih vidimo u njihovim redovima i takove, koji zauzimaju u bosanskoj crkvi vidna mjesta, kao što je bio gost Radin, koji ne samo, da je stekao imetak, nego je imao i djece. (Ć. Truhelka: Testamenat gosta Radina, Glasnik Zem. Muzeja XXII. 355. i XXV. 363.).

Uzrok brzom raširenju ove sljedbe je sigurno navedena koncesija nesavršenim, ali osim ovoga važan je i politički momenat. — Kao Što su Pavlićani u Bugarskoj bili protivnici Bizanta, tako su bogomili u Bosni prirodni protivnici Madžara. Bez svake je sumnje, da su mnogi pristaše narodne stranke iz Hrvatske nakon poraza na crkvenim saborima u Splitu, a pogotovo nakon sloma na Gvozdu prešli u Bosnu i tu poslije prigrlili bogomilstvo. Ova veza sa sredovječnom Bosnom, koja se je i proširila prema zapadu na račun bivše Hrvatske ostala je neprekinuta kroz cio srednji vijek. Bos. velikaši stajali su u srodstvu s hrvatskim, a svaki ustanak Hrvata imao je svoj najjači oslonac u Bosni (25-godišnji pokret!).

U ovome moramo tražiti i razlog, da su bosanski krstjani ili patareni i znatno bliže kršćanstvu od ostalih sličnih sljedbi u drugim zemljama. No nije mi cilj, da govorim dulje o samoj vjeri, nego bih se tek ukratko osvrnuo na one sredovječne nadgrobne spomenike Bosne i Hercegovine, koje narod naziva stećcima, mašetima, mramorovima ili grčkim grebovima. — Drži se, da su to nadgrobni spomenici naših bogomila. Ovo se kamenje nalazi u velikom obilju po čitavoj Bosni i Hercegovini. Na jugu i u srednjem dijelu ima ih mnogo, dok ih je prema sjeveru sve manje. Nalazi se na okupu u nekropolama ili pojedinačno na osami; najčešće ispod visokih planina, na gorskim kosama, na mjestima gdje vlada veličanstveni mir i tišina i odakle se pružaju prekrasni vidici.

Gledajući ove položaje dolazimo do zaključka, da je estetski momenat igrao najvažniju ulogu u izboru mjesta za zadnje počivalište naših starih Bošnjana. U mnogim nekropolama nalazi se na velik broj spomenika, često ih je na okupu i preko 100. — Od važnijih nekropola spominjemo samo nekoje: Prečani, Jelišin Bor (preko 100), Ledići, Šišići i Hreša (sve u sarajevskoj okolici), zatim Vojvodina ili Radimlja kod Stoca (najljepša nekropola!), Kalac kod Fatnice (oko 200 stećaka), Radmilovića Dubrave i Ivan Polje.

Među stećcima nalazimo po obliku najviše tumba (sanduka), a zatim dolaze ploče, sarkofazi, obelisci i vrlo rijetko krst. Materijal je gotovo uvijek vapnenac, ali ih ima i od pješčanika i serpentina. Veličina im je raznolika. Nekoji teže i preko 20.000 kg, tako stećak Vlatka Vladevića iz Vlađevina (kraj Rogatice — sada u Zem. Muzeju u Sarajevu), ima 29.000 kg, a stećak Pavla Radinovića u Topliku kraj Sarajeva 26.000 kg. — Svi su stećci monoliti (od jednog komada kamena), pa se moramo čudom čuditi kako su ih naši stari mogli, često iz priličnih udaljenosti dopremiti na one uzvisine.

Većina stećaka je bez ikakva ukrasa, no ipak ih ima s raznim ornamentima i natpisima. Često se javlja arhitektonski motiv arkada (osobito kraj Stoca) ili pak razni biljni ornamenti (stilizovano liŠće, cvijeće, vinjaga, drveće), rozete i spirale. Na nekojim nalazimo heraldičke motive: mačeve i grbove ili pak razne scene iz života. Među zadnjim najradije je prikazivan lov na jelena i ostalu divljač, kolo, a rijetko i turnir. Figure ljudi, valjda portreti pokojnika, javljaju se nairede. Od tih najljepši je stećak Radoja Miloradovića iz Vojvodine kraj Stoca. Čudno je, da se ipak na nekim spomenicima nalazi i križ (Milavići u Dabar Polju, Košutica i t. d.), što bi bilo očito protivno naučavanju bogomila.

— Nijesu li se možda i kršćani zakapali na istim mjestima na isti način kao i bogomili? Tehnika ovih skulptura vrlo je primitivna i jednostavna. Konture figura su često samo uparane. No moramo istaknuti, da su znatno ljepše forme i ornamenti i da ima više natpisa na stećcima u krajevima bližim zapadu. Najljepši je stećak iz Donje Zgošće kraj Kaknja (sada u Muzeju u Sarajevu), za koji tradicija govori da je stećak Kulina bana. To je vanredno lijep i velik stećak iz pješčanika (vidi sliku) sa svih strana vrlo vješto i bogato ukrašen. Na prednjoj strani, u prvom redu prikazan je dvor s četiri kule i kapijom. Na lijevoj kuli vidi se nekakav lik (valjda banica). U drugom redu sjedi gospodar dvora (ban), a uza nj su dva dvorjanika. U najdonjem dva konjušara drže dva konja, koji se propinju.

Gornja dva dijela od trećeg odijeljena su lijepim ornamentiranim pojasom, koji optače cio stećak dijeleći ga na dva dijela. Na desnoj strani u gornjem dijelu prikazano je pet konjanika, koji jašu jedan za drugim. Prostor između konja ispunjen je rozetama i s dvije pločice, na kojima su bili naslovi, sada nečitljivi. Donja scena prikazuje lov. U jednom dijelu s napetim lukom iza drveta lovac dočekuje jelena, kojeg mu natjeraše psi. U drugom dijelu drugi lovac navaljuje kopljem na divljeg krmka ili medvjeda oko kojeg su se sjatili kerovi. Na kraju scene prikazan je gebhardt, životinja slična leopardu, koji se je u srednjem vijeku upotrebljavao u lovu. Više njega prikazan je zmaj. Iznad vepra nalazi se krin, koji se gotovo redovno nalazi na grbovima i novcima bosanskih kraljeva. Šumu, u kojoj se odigravaju ovi lovački događaji predstavljaju tri stilizovana stabla.

Na lijevoj strani gornji dio razdijeljen je lijepim ornamentima u pet polja; u prva četiri nalazimo po dvije bogate rozete, a u zadnjem stilizovano drvo u cvijetu. U donjem dijelu prikazan je turnir; četiri konjanika navaljuju na petog (svi su konjanici, svaki za se, ograđeni ornamentima). Na stražnoj strani opetuju se rozete. U gornjem ih je dijelu osam, a donjem četiri. Oko svih rubova teče kanelirani sastav. Ukusna forma, zatim vanredno vješta izradba skulptura dovodi nas do zaključka, da majstor, koji je ovo djelo načinio nije bio iz Bosne, premda na stećku dominiraju ornamenti (stilizovano cvijeće i rozete), koji se nalaze u ovim krajevima još vi starokršćansko doba i koji su se do danas sačuvali u narodnoj rezbariji.

Sama bogata izradba, pa onda onaj krin, koji se nalazi na stećku, a koji je čest na grbu bos. banova i kraljeva, a zatim i mjesto, koje se je nalazilo u centru i blizu banskih dvorova jako potkrepljuju tradiciju, da je ovaj stećak pokrivao grob Kulina bana ili kojeg drugog člana vladalačke porodice potkraj XII. ili u prvoj poli XIII. stoljeća. Još rjede od dekoracija srećemo na stećcima natpise. — Najviše ih je kako rekoh na zapadu. Pisani su bosančicom i često vrlo nevješto. Tekst je kratak i lapiraran. Na nekim se spominje i ime »kovača« (klesara), koji je natpis uklesao.

Od do sada otkrivenih gotovo je najljepši na stećku kneza Batića u Kopošićima kraj Čemerna, koji glasi: »Va ime oca i sina i svet(o)ga d(u)ha amin. Se leži knez Batić na svoi zemli na plemenitoi milostiu b(o)žiom i slavnoga gudna (gospodina) Krala Tvrtka knez bosanski. Na Visokom se pobolih na Duboku me d(a)n doide. Si bileg postavi gospođ Vukava s moimi dobrimi. Živu mi vierno služaše i mrtvu mi posluži«. Interesantan je i natpis na stećku velikog kneza bosanskog Radoja iz Zabrđa kod Toplika. Na pročelju spomenika prikazan je štit i početak natpisa: »Se zlamene kneza«, a zatim po strani nastavak: »Radoe velikoga kneza bosanskoga a postavi e sin njegov knez Radič z božiom pomoćju i svoih vjernjeh a s inom ni edinom inom pomoćju nego sam o(n)«.

Iza pada Bosne nestaje ubrzo bogomila. Prilike su se promijenile. Najstrašniji neprijatelj, Madžari, postao je bezopasan. Jedan se dio bogomila obraća na kršćanstvo, a većina ih prelazi na islam. Od tog vremena polako nestaju i stećci. U prvo doba vidimo u arhitekturi nadgrobnih spomenika Bošnjana, koji su prešli na islam, zanimljiv prelaz. Stećci se sada uspravljaju i pri vrhu su zašiljeni — poprimaju polako oblike islamskih nišana.

PROČITAJTE I...

Površinski kop Turija nalazi se nekoliko kilometara od centra Banovića. Tu će, blizu mjesta gdje je upravna zgrada PK Turija, na jednom brežuljku, u budućnosti biti izgrađena TE Banovići. Na ulazu u PK Turija dočekao nas je tehnički rukovodilac površinske eksploatacije Ekrem Demirović. Već nakon nekoliko rečenica jasno vam je da je to čovjek koji poznaje svaki pedalj površinskog kopa od nekoliko kvadratnih kilometara. Čovjek koji zna svaku mašinu, iako ih na kopu rade deseci, od kamiona dampera, preko buldožera, gredera, rovokopača, utovarivača, bušilica do dizalica. Čovjek koji poznaje svakog radnika bez obzira na to što ih radi tu nekoliko stotina u tri smjene. Ekrem o rudniku zna sve

Historičari kažu da je Müllerova (Milerova) vila izgrađena 1912. godine, i to kao bolnica za radnike u fabrici sode pa su je zvali fabrikšpital. Prvi upravitelj bio je čuveni doktor Adolf Hempt, a u vilu je pretvori Fritz Müller, treći direktor sodare

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!