fbpx

IZ NAŠE HISTORIJE: Avdaga Čadordžija

"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika" u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova

 

PIŠE: Hamdija Kreševljaković (Narodna uzdanica, 1938.) 

Na 6. travnja 1937. umro je u Sarajevu, među građanima starog dijela ovog grada dobro poznati berber, Avdaga Čadordžija. Nije on bio ni običan član naše „Uzdanice’, a kamoli njen dobrotvor, ali ja ću ipak o njemu i njegovim pređima napisati ovom prilikom nekoliko redaka u našem kalendaru, jer su zavrijedili da im spomen Avdagino  sačuvamo.

Smrću Avdaginom nestalo je u Sarajevu i zadnjeg berbera koji je bio po načinu života i rada, po nošnji, po govoru i svim ostalim karakteristikama živa slika Sarajlije iz vremena prije 1878, a i njegova berbernica po svom rasporedu i uređaju, u kojoj je proveo oko šezdeset godina, ako se ne obazremo na električnu rasvjetu, pravi je tip lokala ove vrste iz prošlih vjekova.

Avdage više nema, ali u berbernici održava po starom još i danas brat mu Muhamedaga. Pređi Avdagini, kako se iz prezimena vidi, bavili su se nekad drugim zanatom, ali još u prvoj poli prošloga stoljeća bio je poznat u Sarajevu berber Mujaga Čadordžija, koji je bio i ćehaja (cehmajstor) berberskog esnafa od 1850. pa do smrti 1880, dakle punih trideset godina.

Stanovao je u jednoj ulici Sarač Alijine mahale koja je po njemu dobila i svoje ime. On bijaše poznat kao dobar liječnik, naročito kao kirurg. 0 njegovoj vještini u liječenju i danas se pripovijeda među starijim svijetom u našem gradu, ali za Mujagu se znalo i po ostaloj Bosni.

Njega hvali i poznati pučki tribun Gavro Vučković kao dobra vještaka. Mujaga je oko 1870. vadio zube Gavrinoj ženi, pa Gavro piše o toj zgodi: “…i počeo vaditi zub. Ali zub neće nikako da izade. On tako silno vuče da mojoj staroj sve varnice iz očiju iskaču, ali ipak ni jedne riječce ne reče. Na to će berber reći: Vala Gavro, vidi se da tvoja familija nije iz Sarajeva!'”

Mujaga je pravio i razne lijekove. Na glasu su njegovi hapovi, kojima je liječio frenjak (sifilis). Imao je dva sina, Avdagu i Salih efendiju (1825-1884); prvi je bio također po zanatu berber (umro 28. IV. 1903), a drugl imam, vaiz i dobar kaligraf. Avdaga je izučio zanat kod svog oca zajedno s Hasagom Bajraktarevićem, zvanim Nunijom.

Avdaga ie bio vrstan kirurg (ranar), a usto je liječio kožne i interne bolesti, oči, usta i grlo. Svojom je vještinom više puta zadivio i stručnjake. I on je pravio razne lijekove kao i njegov otac. On je izliječio više stotina ljudi raznih staleža i vjere.

Avdaga je bio vrlo skroman, te je i od imućnijih svojih klijenata uzimao za svoj trud neznatne nagrade, dok je siromahe, bez obzira na vjeru, liječio vlastitim lijekovima posve besplatno. Dobar diozarade dijelio je sirotinji. Uz svoj zanat najradije se bavio vrtlarstvom i voćarstvom, te je u tome savjetom pomagao svoje sugrađane.

Nije imao poroda, ali je izveo na selamet malodobnu djecu brata Salih efendije. Trojica Salih efendijinih sinova posvetiše se ulemanskom staležu, a dvojica zanatu svoga djeda i strica. Jedan od ovih pet Salih efendijinih sinova bio je naš Avdaga ili Avdago.

Rođen je 1867. Polazio je Begov mekteb. Hodža mu je bio slavni Kaukčija. Berberski je zanat izučio kod svog strica Avdage. Nije bio u liječenju kao stric, ali se i on time bavio, dok su to vlasti tolerirale. Pripadao je redu Kadrija. Bio je vrlo duhovit i u društvu ugodan. Nije puno govorio, što baš nije svojstvo naših berbera, ali kad bi koju rekao, nisi joj mogao ni pera odbiti. U ožujku 1937. se razbolio, ali se i pridiže, da za nekoliko dana opet legne na smrtnu postelju.

Tri ili četiri dana prije smrti pohodio ga je jedan od njegovih prijatelja i sokolio ga, kako će opet skoro u čaršiju. Sa smiješkom na licu odvratio mu je: „Hoću jah, ama s itibarom.”

Tako je i bilo. Od kuće do džamije i odavde na Ravne Bakije ispratilo ga je brojno građanstvo. Rahmet mu duši!

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!