fbpx

Iz Banje Luke na kraj svijeta, i nazad

“Mislio sam da će mi jednog dana dosaditi to spavanje kod drugih ljudi, u tuđim zemljama, ali, evo, još mi nije dosadilo, a tako živim 11 godina. Štaviše, sve je zanimljivije, posebno sada u doba pandemije. Učiš strane jezike, upoznaješ druge ljude i kulture. Šta još čovjek da poželi? Putovanja mi nikad nisu dosadila. Nekad dosadi pisanje bloga, nekad mi se naprosto ne da, i to je možda izazov. Ali, s druge strane, kad vidiš kakve benefite imaš od tog pisanja, onda shvatiš da vrijedi”

 

 

Piše: Hamza RIDŽAL

Ne pričaj mi o tome koliko si obrazovan, već o tome koliko si proputovao. Ova izreka, koja se pripisuje poslaniku Muhammedu, vjerno ilustrira važnost putovanja u oblikovanju čovjekove ličnosti. Jedan korak puta može biti poticajniji od stotina pročitanih stranica, a samo oni što su spremni riskirati i otići predaleko mogu otkriti koliko daleko može da se ode – rekao bi britanski pjesnik T. S. Elliot. A o tome koliko se daleko može otići, danima može pripovijedati Robert Dacešin, Bosanac iz Banje Luke, jedan od rijetkih čija se adresa prebivališta mijenja iz sedmice u sedmicu, čak i u vremenu pandemije.

Bilo bi pogrešno reći da su ovom magistru ekonomije i stručnjaku za digitalni marketing putovanja promijenila život. Prije će biti da putovanja jesu njegov život. “Iako se toliko toga mijenjalo kroz života – mogao bih reći da sam i teniski sudija, ekonom, poliglota – kada bih trebao da upišem svoje zanimanje, potpisao bih se kao travel blogger. To je nešto po čemu volim da me ljudi prepoznaju”, kaže Dacešin u razgovoru za Stav koji smo obavili online, dok je Dacešin bio u Turskoj. Ovaj nevjerovatni mladić govori pet jezika (engleski, španski, portugalski, italijanski i slovački), duže od dvadeset godina bavi se tenisom, a radio je i kao međunarodni teniski sudija na velikom broju turnira ATP i WTA serije, na kojima je sudio Nadalu, Murrayu, Berdychu, Del Potru, Ferreru, Monfilsu… Ipak, svoj primarni identitet, kako sam kaže, doživljava kao identitet putnika.

NIKAD MU NISU DOSADILA PUTOVANJA

Na izvanrednoj platformi Riopricesaputovanja.com Robert piše o svojim iskustvima. “Znanja iz digitalnog marketinga koristim za promociju putovanja na društvenim mrežama kako bi te priče došle da što većeg broja ljudi. A putovati sam počeo kad mi je bilo 19 godina. Tokom planiranja jednog od prvih putovanja u Beč otkrio sam sajt Couchsurfin. Tako je sve krenulo”, kaže Dacešin. Couchsurfing je vrsta društvene mreže na kojoj korisnici drugima besplatno nude svoj smještaj, što omogućava putovanje s malo novca. “Odmah sam shvatio da mi se to dopada i da se mogu uklopiti u tu priču. Bio sam student i nisam imao mnogo novca, pa mi je to otkriće puno značilo. Shvatio sam da se može putovati i ako se nema mnogo novca. Može se stopati, može se negdje i spavati, a kad ne plaćate mnogo za put i spavanje, onda je za putovanje potrebna samo volja”, kaže on, ističući da je takav način putovanja ne samo jeftiniji već omogućava avanturu i poznanstva kakva čovjek ne bi mogao steći drugačije.

Registrirao se na spomenutoj mreži i ponudio svoj smještaj u Banjoj Luci. “Kroz moj stan prošli su ljudi iz više od 15 zemalja. Imao sam u svom stanu jednostavne i normalne ljude, poput mene samog. Ljude od krvi i mesa koji su prošli čitav svijet s vrlo malo novca. Nisu to bile priče koje bih vidio na televiziji ili pročitao u novinama. Ovi naizgled obični ljudi radili su tako sjajne stvari”, kaže Dacešin. Baš u danima dok smo pravili razgovor Robert je odsjedao kod jednog mladića u Konyi, gradu Mevlane Dželaluddina Rumija. “Tu sam upoznao jednog super momka koji je Kurd. Preko takvih, običnih ljudi možeš saznati više o životu u jednoj zemlji, problemima i izazovima i možda ti tek iz razgovora s takvima bude jasnije kakav je doista život u jednoj zemlji. Ja sam, recimo, tek na putovanjima i kroz poznanstva s običnim ljudima shvatio koliko je život u mojoj zemlji, zapravo, dobar”, tvrdi Dacešin.

Na pitanje je li nekad pomislio da mu je dosta putovanja i da želi odustati od svega, odgovara da on nije, ali da njegova mama vjerovatno jeste. “Mislio sam da će mi jednog dana dosaditi to spavanje kod drugih ljudi, u tuđim zemljama, ali, evo, još mi nije dosadilo, a tako živim 11 godina. Štaviše, sve je zanimljivije, posebno sada u doba pandemije. Učiš strane jezike, upoznaješ druge ljude i kulture. Šta još čovjek da poželi? Putovanja mi nikad nisu dosadila. Nekad dosadi pisanje bloga, nekad mi se naprosto ne da, i to je možda izazov. Ali, s druge strane, kad vidiš kakve benefite imaš od tog pisanja, onda shvatiš da vrijedi”, kaže Dacešin.

“NIKAD VIŠE U KINU”

Do sada je obišao 58 zemalja na pet kontinenata, napisao 728 priča o 282 grada i stotinama hiljada pređenih kilometara. Teško je i pretpostaviti da postoji tridesetogodišnjak iz Bosne i Hercegovine s tako bogatim iskustvom. Najveće barijere s kojima se susretao, kako kaže, bile su jezičke naravi, posebno u azijskim zemljama, gdje ljudi rijetko govore engleski jezik. “Kada ne znate jezik, onda ne možete upoznati lokalce onako kako biste željeli i podijeliti s njima neke priče. U tom smislu, Kina je, bez dileme, bila najteža i najizazovnija zemlja u kojoj sam bio. Imao sam situacije kada nisam mogao naći ljude koji su znali i neke riječi za koje bismo mislili da ih baš svi znaju, poput riječi taxi ili hotel. To može biti baš iritantno”, kaže Dacešin. Njegova objava na Instagramu iz decembra 2019. godine vjerno ilustrira o čemu govori:

“Jedina dobra stvar koja se desila u njoj u proteklih nekoliko dana nije Kina. Ej, sreli smo naše ljude ovdje u Kunmingu. Već lagano umorni i izgubljene nade da će nešto lijepo da se desi u ovoj zemlji, desili su se oni. Irena i Vukašin. Ona profesor kineskog, a on magistar arheologije koji se čitav život bavi borilačkim vještinama, žive ovdje već tri mjeseca. Da li nas je spojila naša zajednička muka ili onaj gore, nisam zaista siguran, ali naš susret smatram sudbonosnim. Već na prvu, u svakoj njihovoj rečenici pronalazim isto ono što i ja osjećam. Iste muke i borbe. Ne znam da li se može nazvati srećom to da sa oduševljenjem slušamo jedni druge dok pričamo o svim problemima kroz koje smo prošli ovdje, ali činjenica je da nam prija taj osjećaj da nas neko konačno razumije. I nas i njih. Osjećam da smo i jedni i drugi potpuno sami na ovoj planeti imena Kina, ubačeni potpuno nespremni u svojevrsni kavez i prepušteni da kako znamo i umijemo pokušamo da opstanemo u ovom svijetu bez imalo razuma i smisla. Da nas neko sluša sa strane, vjerovatno bi pomislio kako smo nismo pri sebi, smijući se toliko tuđoj nesreći. Ali teško je to nekada objasniti.

Toliko toga nam se svima izdešavalo ovdje da, ako bismo nas šestero odlučili jednoga dana da napravimo neko nevladino udruženje, vjerovatno bismo mu dali ime NVK: ‘Nikada više u Kinu’ ili nešto slično. Čak i Irena koja priča kineski i živi za njihovu kulturu ne podnosi mnoge stvari koje se dešavaju. – Strašno mi je kada nemaju samokontrole. Podriguju, puštaju gasove. Kada uđeš u metro, čuješ na zvučnik da se ljudi mole da ne pljuju. Užasno je nekada. Svačega se nagledaš. Svaki sekund koji provodimo s njima neprocjenjivo mi je drag, a i ovaj čaj koji upravo pijem dok sjedimo zajedno, a koji izgleda kao i svaki drugi, sada je slađeg okusa. S njima i grad izgleda mnogo ljepše, te ponovo na njemu primjećujem one lijepe detalje koje proteklih dana nisam želio da vidim. Mnogo je zelen. Raduje me blagi povjetarac u vazduhu koji podsjeća na naše u proljeće i muzika koja dopire iz susjedne ulice u kojoj mladi parovi šetaju sa svojom djecom”, pisao je Robert.

BOSNA JE ČISTA EGZOTIKA

Kad je počela pandemija, kad se činilo da niko nigdje neće putovati godinama, Robert je preko društvenih mreža pozvao prijatelje i pratioce da obiđu i upoznaju svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. “Što više putujem, sve više shvatam koliko je Bosna moćna i dobra. Uviđam da to ni sam nisam shvatao prije, pa mi se sve više živi u Bosni. Ljudi se kod nas previše žale na to koliko je život težak, na probleme i korupciju, na Dodika i Bakira, na ovog i onog… Onda kad odeš u Afriku i vidiš da postoje zemlje u kojima desetina stanovništva ima HIV, kad vidiš da u Južnoj Americi ne možeš izaći vani poslije 6 sati iza podne, da je u Aziji stalno 50 stepeni, vlaga i ljuta hrana – onda vidiš koliko smo mi, zapravo, sretni. Tek na putovanjima uvidiš koliko su kod nas ljudi sretni što imaju takvu zemlju, koliko je sigurno i čisto, koliko su ljudi OK. Pitka voda, zelenilo, rijeke – sve su to blagodati u kojima nekada ne znamo uživati. Istina, standard nije kao u Njemačkoj, ali prečesto zaboravljamo da je Njemačka među top 5 svjetskih zemalja kad je u pitanju standard života. Ali svijet je mnogo veći od toga. Zaboravljamo i da smo mi među top 20 posto zemalja u svijetu kad je riječ o standardu”, kaže Robert.

On ističe da imamo ogromne prirodne i turističke potencijale kojih nismo svjesni. “Bosna i Hercegovina još je neotkrivena, da tako kažem, i to je naš veliki potencijal. Oni koji nas posjete pa obiđu Sarajevo i Mostar misle da je to Bosna. A nije. Gdje su stotine naših vodopada, gdje su divlji konji Livna, visoke planine, pećine i moćne rijeke! Mi smo čista egzotika, i to nikako da shvatimo. Pritom, naša egzotika je ‘pristupačna’ jer ljudi ovdje govore engleski. Ko ovdje dođe može se oduševiti na milion mjesta i načina. Mislim da su i naši ljudi ove godine, u vrijeme pandemije, počeli otkrivati to bogatstvo Bosne. Nadam se da će naši ljudi pamtiti ovu godinu ne kao godinu pandemije nego kao godinu kad su napokon proputovali Bosnom i Hercegovinom”, poručuje Robert.

SAVJETI PUTNICIMA

Dacešin smatra da su ovdašnje kulturološke razlike naša prednost i bogatstvo, ali primjećuje da ponekad nismo svjesni koliko je mnogo zemalja koje nam sliče. “Zemlje Južne Amerike, naprimjer, mnogo su nam sličnije nego to mislimo. Hrana je slična, čak i ljudi – velika je zabluda da su tamo, u Brazilu, naprimjer, ljudi tamniji. Kad biste vidjeli ljude u tom dijelu svijeta, posebno u Chileu, kako žive i šta jedu, kad biste razmotrili njihove interese i želje, vidjeli biste da se od nas ne razlikuju ni pet posto”, kaže Robert. Razmatrajući turističku ponudu svoga grada, shvatio je da Banjoj Luci nedostaje turistički vodič. Stoga je prije nekoliko godina napravio prvi takav vodič za grad na Vrbasu. Kako kaže, bit će štampan ponovo, u novom izdanju, naredne godine.

Svoj blog Robert ne koristi samo kao platformu za promociju vlastitih putopisa, na njemu on dijeli i savjete kako doći do jeftinijih karata, do viza, koja mjesta obići u pojedinim zemljama… “Želim pomoću ljudima da putuju. To je i bio razlog za pravljenje bloga. Građani Bosne i Hercegovine su, posebno prije pet-šest godina, bili prilično neobaviješteni o tome kako putovati jeftino, kako dobiti vize za pojedine zemlje… Cilj mi je bio da i oni ljudi koji nemaju mnogo novca saznaju da mogu putovati jeftino”, kaže Dacešin.

Ističe kako nije vjerovao da se može živjeti od pisanja putopisa, ali se u to sam razuvjerio. “Ne možeš živjeti kao kralj, ali možeš zaraditi da imaš dovoljno za sebe. Ako neko planira da se bavi pisanjem putopisa ili bloga, preporučujem da se uči digitalnom marketingu. Bez toga je nemoguće kreirati sajt, raditi optimizaciju za Google… Važno je shvatiti da tu nije važno koliko dobro pišemo već i to kako se naše blog pojavljuje u pretragama, do koliko ljudi dolazi, i još mnogo toga što nema veze s tim kako pišemo i izražavamo svoja viđenja i emocije. Stoga smatram da su znanja iz oblasti digitalnog marketinga, a ne samo pisanje, meni omogućila ovakav život.”

Čudni zakoni u Singapuru

Koliko god volim ovaj grad i smatram da je jedan od najboljih koje sam posjetio i bez dileme moj najdraži grad u Aziji, prilikom posjete njemu ipak moraš biti donekle oprezan i poznavati njegov sistem, jer postoje određeni zakoni u Singapuru s kojima se nije igrati. Stvari koje se nama ovdje čine sasvim obične i normalne u ovoj zemlji mogu da predstavljaju problem. U pitanju su stvari koje ti zaista mogu napraviti probleme, a o kojima vjerovatno ne razmišljaš na taj način. Upravo iz tog razloga sam i napisao ovaj tekst sa ciljem da ti pomognem da ostaneš siguran dok si ovdje i uživaš u ovoj sjajnoj zemlji na najbolji mogući način i doživiš sve njene ljepote. Savjetujem ti da prije odlaska tamo pročitaš ovaj tekst, jer u njemu se nalazi sve ono što ne bi smio da radiš dok si Singapuru. Mislim da će te neke stvari posebno iznenaditi.

Kažnjava se nepuštanje vode nakon korištenja toaleta. Kazna za nepuštanje vode je novčana i može biti do 150 dolara, a postoji i specijalna policija koja nasumično provjerava javne toalete. Za bacanje smeća na ulicu bilo koje vrste, kao i za pljuvanje na ulicu, kazna je 700 dolara. Ista je kazna za prelazak ulice bez pješačkog prelaza, a u određenim slučajevima možete dobiti do tri mjeseca zatvora za ovo. Za prodaju žvakaćih guma kazne su gotovo iste kao za prodaju droge u određenim zemljama. Ako vas uhvate u ovome, platit ćete kaznu oko 75.000 američkih dolara, te kaznu zatvora do dvije godine! Žvakanje žvakaćih guma ipak je dozvoljeno. A ukoliko vas uhvate sa bilo kojom količinom droge, čak i da je u pitanju marihuana, prijeti vam smrtna kazna! Nemojte se igrati sa ovim dok ste ovdje. Na svakom letu za Singapur dobit ćete papirić s upozorenjem za ovo. Zabranjeno je i pušenje na većini javnih mjesta, te je kazna za tako nešto 700 američkih dolara. Ukoliko vas uhvate da jedete ili pijete nešto u javnom prevozu, platit ćete kaznu do 300 američkih dolara.

Zabranjeno je sviranje instrumenata napolju na način da ometa prolaznike. To se odnosi na sviranje u javnom prevozu i sličnim mjestima, a kazna je 1.000 dolara. Uriniranje u liftu je strogo zabranjeno, a u nekim liftovima su čak postavljeni detektori za urin koji, kada se aktiviraju, zaustavljaju lift i time zarobe prestupnika. Petarde su strogo zabranjene. Iako vam se čini kao fin gest nahraniti pticu na ulici i dati joj komad vašeg hljeba, za ovo vas očekuje kazna do 500 američkih dolara. Skidanje pantalona na javnim mjestima i pokazivanje stražnjice u znak protesta ili bunta za sobom povlači zatvorsku kaznu. Zabranjeno je i pisanje i crtanje grafita na javnim površinama i privatnim stvarima, a i za ovo je kazna batinanje, a u određenim slučajevima vam prijeti i zatvor. (…) Vrijeđanje na ulicama, a pogotovo dobacivanje ženama zabranjeno je, a za ovo djelo zagarantovana je zatvorska kazna.

Unošenje uvoznih cigareta dozvoljeno je do određene mjere. Trenutno je u zemlju moguće unijeti svega 400 grama duvana, s tim da se on mora prijaviti carinskim službenicima, kao i da se mora platiti taksa koja iznosi oko 0,5 singapurskih dolara na 1 gram duvana, odnosno oko pola dolara po cigareti. Playboy i slični magazini su zabranjeni, kao i posjedovanje bilo kakvog pornografskog materijala, a kazne se izriču pojedinačno za svaku pronađenu stvar. Doduše, može se pronaći nekoliko prodavnica u kojima se mogu kupiti određeni predmeti ove vrste. A sa 1.500 američkih dolara i tri mjeseca zatvora kažnjava se i hodanje bez odjeće u kući u slučaju da vas neko vidi, jer i to spada u pornografiju.

Azerbejdžanski kumpir

Azerbejdžan je, realno, najegzotičnija zemlja koju sam ikada posjetio. Ono što sam tamo vidio sigurno je u top 3. Odmah uz Maroko i Katar. Čitava zemlja leži na nafti, ali nije ono što biste očekivali. Autentično je. Pravi istok. Još ima i more… Ajme, koliko volim kad grad ima more! (…) Baku, glavni grad Azerbejdžana sa, kako danas kaže popis, više od 3 miliona stanovnika, najveći je grad na Kavkazu. Vjerovatno najmoderniji i najnapredniji. Baku je perjanica Azerbejdžanskog ekonomskog rasta i alfa i omega njihovog carstva. Grad kojim vladajuća struktura zemlje pokazuje svijetu kako je Azerbejdžan kul, moderan i napredan grad, iako sve izvan Bakua teško može da se nazove gradom.

Zaista je tako! Sve što vidite izvan prijestolnice nalik je na gradove u pokušaju. Hrđave cijevi, prašina, blato, prljavština. Mjesta za koja se vidi da se u njih na silu ulaže i odakle svi bježe u prijestolnicu. A onda dođete u Baku, gdje imate možda najljepši stari grad koji ćete vidjeti u ovom dijelu svijeta. Savršeno očuvan. K’o u apoteci. Gdje god da krenete, dočekat će vas neki spomenik kulture ili muzej, a u pozadini se gotovo sa svake tačke u gradu ukazuju “Plameni tornjevi, vjerovatno najprepoznatljivija slika ove zemlje. (…)

Azeri, inače, prave jako dobre i kvalitetne tepihe. Najbolje na svijetu, kažu. Od najjednostavnijih – palasa, da najkomplikovanijih tepiha – halča, mnogi dolaze ovdje u šoping upravo zbog njih. Historijski podaci kažu da se ovdje ovaj zanat praktikuje još od IX vijeka pr. n. e., a danas je zemlja poznata kako po tepisima bez vlakna (palas, ćilima, sumah, zili, šade i verni), tako i po 600 vrsta vlaknastih tepiha koja su izrađivali majstori iz Gube, Širvana, Ganđa, Nagorno-Karabaha, Šuše, Tabriza i Ardabila.

Već je pao mrak. Osjećam kako mi želudac traži neku hranu. Odmah po izlasku iz starog grada nailazimo na neki šoping-centar. Tu, pored hotela “Hilton”. Ogroman šoping-centar uz Kaspijsko more nalik je na najnabudženije objekte ove vrste koje ćete pronaći po svijetu. S nekoliko spratova garderobe, počinjem da se bojim da će Tamuna krenuti da obilazi sve u potrazi za savršenim parom cipela. Broj 27. Srećom, vidim da je i ona umorna. Hvala ti, Bože, na razumijevanju! Evo, idem sutra zapaliti svijeću što si me spasio od šopinga! Nema ništa što me umara više od šetnje po prodavnicama cipela. Nekad bih prije u rudniku kopao, majke mi. To beskonačno obilaženje jednog te istog, gdje se na kraju opet vratiš ondje gdje si prvi put ušao, prosto nije za mene. Ne mogu. Mislim da sam jedina osoba na svijetu koju su roditelji molili da mu plate da si kupi cipele, a ja odbijao. Na posljednjem spratu nalazimo neki lokalni fast food koji prodaje jelo imena kumpir. Lokalno jelo gdje vam pomiješaju pire sa sirom, puterom i natrpaju ga čime god poželite i naplate 4 evra. Alal im vera.

Božiji grad

Ako bi me pitao koja je moja najveća putnička ljubav, bio bi to on – Rio de Žaneiro. Božiji grad. Moj Rio. Mjesto koje sam kao klinac iz nekog sebi nepoznatog razloga toliko zavolio da sam na kraju po njemu nazvao i ovaj blog koji sad čitaš. Emocije koje osjećam prema ovom gradu teško mogu da se objasne na jednostavan način. Ne znam ni da li u našem jeziku postoje pridjevi za to. Čak i prije nego što ću doći ovdje, on je bio najsavršeniji grad u našoj galaksiji. Ništa nije moglo da se poredi s njim. Iako ja nikada nisam bio u njemu. Ali nema veze, jednostavno nije. I dan-danas sjećam se kada mi je tata u osnovnoj školi pričao o statui Isusa i Glavi šećera. Koliko se sve to tada nestvarno činilo… Koliko daleko… Imam osjećaj da su sva dosadašnja putovanja i destinacije bili priprema za njega. A on se godinama “nije dao”.

Ne mogu više ni da nabrojim koliko sam ga puta “zamalo” posjetio. Svake godine barem po jednom. Broj sati koje sam proveo čitajući o njemu bio bi dovoljan da se napiše neki doktorat imena Rio de Žaneiro – od postanka do danas, a svaka nova informacija koju bih našao budila je u meni osjećanje slično dopisivanju s najsavršenijom curom na planeti. Onom koja čita knjiga, voli životinje i raduje se kad Đoković pobijedi. Sve što bih otkrio bilo je savršeno. Gotovo nevjerovatno da bude istina. Što sam više čitao, osjećao sam da je naš odnos svakim danom postajao sve prisniji. Jači. Da više ne mogu da dočekam da se vidimo.

Zato sam odlučio da mi moramo konačno da se upoznamo. Da nema više čekanja i dopisivanja. Ne živi se od ljubavi na daljinu baki. Ovo što sad vidiš pred sobom je najkompletniji vodič za putovanje u Rio de Žaneiro koji ćeš naći na našem jeziku, a koji sam kreirao uz pomoć turističke organizacije ovoga grada. Sve što ti treba za posjetu gradu nalazi se ovdje, a podijelio sam i mnogo lokalnih priča i savjeta koje sam dobio od lokalaca. A da, saznat ćeš i kako je završila moja ljubavna priča s Rijom. Brazilska sapunica, čovječe. Epizoda 157.

PROČITAJTE I...

Imajući u vidu sve historijske činjenice, 247 vijećnika ZAVNOBIH-a sastalo se 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu s ciljem određivanja budućeg položaja Bosne i Hercegovine. Iako je i tada bilo onih Srba i Hrvata koji su mislili da Bosna ne treba biti posebna cjelina kao ostale republike, ipak je prevladalo mišljenje da Bosna i Hercegovina treba biti posebna republika, što je logičan slijed okolnosti uzmemo li u obzir historijat njene državnosti.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!