“Istorija ilidžanskog sporta 1923–1992”: Bošnjaci i Hrvati zamijenjeni ratnim zločincima

“Pravila se nekakva privatna monografija, privatna istorija o jednoj zaista sportskoj sredini”, govori Vidaković i dodaje da je inicijator izrade monografije, prema njegovim saznanjima, Čedo Vrbović. On je prije rata bio direktor “Ćilimare”. U toku rata nestao je s Ilidže, a “Ćilimara” je opustošena. Sada živi u Beogradu. Jedan od inicijatora je i Ljubiša Marković, bivši SDP-ov načelnik Općine Centar Sarajevo, te Vahid Ibranović. Sve trojica bili su košarkaši ilidžanskog košarkaškog kluba. Vjerovatno su oni angažirali Miroslava Jankovića da napiše monografiju.

 

Piše: Jakub SALKIĆ

 Istorija ilidžanskog sporta 1923–1992, koja je nedavno promovirana na Ilidži, nije sporna samo po autoru, o čemu je Stav ranije pisao, nego i po sadržaju. Podsjetimo, autor monografije o ilidžanskom sportu je Miroslav Janković, osoba koja već dugo piše tekstove kojih se ne bi posramio ni Risto Đogo iz najgorih dana. Petar Luković u E-novinama nazvao je prije koju godinu Jankovića “piskaralom iz šinjela čiča Draže i čiče Dodika”.

O historiji ilidžanskog sporta razgovarali smo s onima koji su tu historiju ispisivali svojim djelima. Jedan od njih je Miladin Vidaković. Vidaković je bio igrač FK “Igman” s Ilidže, predsjednik ovoga kluba u više navrata, predsjednik Međuopštinskog fudbalskog saveza, generalni sekretar Fudbalskog saveza BiH, član predsjedništva Fudbalskog saveza BiH, predsjednik asocijacije SOFKA, prije rata bio je predsjednik i potpredsjednik Općinskog vijeća Ilidže, predsjednik Srpskog gađanskog vijeća BiH, a trenutno je predsjednik Srpskog građanskog vijeća Kantona Sarajevo.

Na početu razgovora kaže nam da je knjigu dobio od prijatelja, koji je bio na promociji, te je detaljno iščitao dio koji se odnosi na fudbal, jer je to ono što najbolje poznaje.

“Sve što sam postigao u životu, od igrača do funkcionera, zahvaljujem fudbalu. Ja sam Ilidžu morao napustiti 1992. godine zbog svojih političkih stavova, koji nisu odgovarali upravo ovakvima kakvi danas pišu knjige o ilidžanskom sportu. Kada su me telefonom zvali na promociju knjige, rekao sam im da na njegovu promociju neću. Mi smo se razišli 1992. godine i nema razloga da se ponovo sastajemo”, priča Vidaković i dodaje da od prije rata poznaje Jankovića. Bio je novinar u Oslobođenju, u kojem je jedno vrijeme radio i Vidaković.

Dobronamjerni ljudi nisu znali ko je autor

Na promociji Jankovićeve monografije bili su, smatra Vidaković, većinom dobronamjerni ljudi, koji nisu znali ko je autor knjige. Kaže da su tu bile i bivše rukometašice “Igmana”, koje su odbile da se obrate jer su vjerovatno prepoznale o čemu je riječ.

“Mnogi moji prijatelji, koji su znali ko je autor, nisu htjeli ići. Ja sam dobio knjigu od jednog prijatelja, koji je tamo bio ni kriv ni dužan”, kaže Vidaković.

Govoreći o knjizi, odnosno o onom njenom dijelu koji se odnosi na fudbal, Vidaković kaže da je pristup krajnje nesisematičan, jer je kod nekih klubova objavljeno sve – od uprave do igrača – a kod nekih ništa, kod nekih samo dio… Zanimljivo je da je obrađen fudbalski klub iz Vojkovića, ali nisu fudbalski klubovi iz Butmira i Hrasnice, iako su oni bili neuporedivo važniji i uspješniji.

“Razumijem što su mene propustili predstaviti, i kao igrača i kao predsjednika ‘Igmana’ u nekoliko navrata, jer moje političko uvjerenje ne odgovara autorima i možda nekim naručiocima monografije. Ali ne razumijem da ime veoma uspješnog predsjednika Vlade Tvrtkovića nije uneseno, čiji je i sin bio igrač ‘Igmana’. Vlado je bio igrač i predsjednik ‘Igmana’; njegove supruga i kćerka ubijene su u redu za vodu na Dobrinji od granata sa srpskih položaja. Nije, dakle, slučajno to što su neka imena ispuštena, a neka nezasluženo unesena. I kod drugih sportova srećemo imena nekih ljudi za koje mislim da nisu toliki prostor zaslužili i da je njihov značaj za razvoj ilidžanskog sporta u ovoj monografiji prenaglašen. U ovoj knjizi, ako se uopšte može nazvati istorijom, iskazana je velika pristrasnosti onih koji su nastojali da sruše sport na Ilidži, da doprinesu razbijanju Ilidže, grada Sarajeva i naše države.

Naravno, ne znači da svi učesnici u razgovoru koji se navode u knjizi zaslužuju takvu etiketu, recimo Ivo Petković, igrač ‘Igmana’, jedna je svijetla i zaslužna ličnost, čiji je sin danas selektor švicarske fudbalske reprezentacije; tu je i veteran Damijan Pejić, kao i mnoga druga imena. Ali jedan dio imena navedenih u knjizi, pogotovo onih koji se citiraju i čije se fotografije na četiri-pet mjesta pojavljuju, govori da mnografija, po mojoj ocjeni, ima neki drugi cilj i neke druge pobude. Reći ću da među takvim ima i onih koji su krivično gonjeni, na fotografijama se mogu sresti ljudi loše, prljave prošlosti, čak i takvi kojima je visoki predstavnik oduzeo pasoš, a na, čini mi se, dvije fotografije nalazi se i jedan ratni zločinac, za kojeg mislim da je i sada na odsluženju kazne – Borislav Boro Berjan”, priča Vidaković.

U idealnom timu “Igmana” nema mjesta za Josipa Katalinskog Škiju, Borisa Braćula, Gorana Vidovića, koji je igrao za reprezentaciju Belgije, Ernada Benju Barnjaka, Muradifa Šaranama, Rudu Bulića i još jedan broj afirmiranih igrača, a u idelanom timu našli su se neki ljudi koji jesu bili solidni igrači, ali su tu uglavnom samo zato što su bili funkcioneri “Igmana” u vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu, u vrijeme dok je “Igman” bio pod kontrolom agresora.

Ova monografija je, dodaje Vidaković, istorija koja nije istorija, a nije ni mogla biti kada je takav autor i kada je s takvim ljudima radio.

U knjizi, u dijelu koji govori o FK “Igman”, svjesno su ispušteni, tvrdi Vidaković, brojni Bošnjaci i Hrvati čija uvjerenja nisu odgovarala autoru, te nabraja neka od imena onih koji su zaslužili da budu spomenuti u historiji FK “Igman”: fudbaleri Šaćir Hot i sin mu Edo, Suljo Jelašković, Salman Hamdija, Vahid Sadžak, Vlado i Perica Kramar, Idris Smajlović, igrač “Igmana”, i njegov brat doktor Fahrudin, dobitnik Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, Damjanović, Matić, Pintul, Džaltur, Durić, Memija, zatim familija Ihtijarević (Šefko – Car, njegova supruga i sinovi, svi su bili ekonomi), te najverniji navijači Josip Gagi Šakić, Keka Ajdinović i Sejo Mulić.

Fudbaleri mračne prošlosti

Ali zato su u monografiji svoje mjesto našli Jovica Tošić i Slaviša Terzić, koji uopće nisu bili igrači “Igmana”. Živko Karabatak nije bio “Igmanov” igrač, došao je kao već formiran igrač i igrao nekoliko sezona, poslije je bio sudija, a ima lošu prošlost i kao sudija i kao igrač.

“Slavišu Terzića sam gledao kao izbjeglica u Švedskoj kako na televiziji govori ‘nikad više s muslimanima’. I takav čovjek zaslužuje da dobije ovdje prostor? Mi ga vraćali s priprema jer je igračima krao. On je u rat ušao kao registrovan fudbaler ‘Butmira’. On ima mračnu ratnu prošlost”, priča Vidaković.

Ibro Ćenanović, jedan od sportskih aktivista iz Butmira, koji je bio jedan od osnivača košarkaškog kluba na Ilidži, o monografiji kaže: “Ovo je mistifikacija, falsifikovanje historije i činjenica. Nebuloze.”

O namjerama autora i inicijatora pisanja monografije dovoljno govori činjenica da ništa u vezi s knjigom – od pisanja, preko tehničke pripreme i finansiranja, pa do štampanja – nije rađeno na Ilidži. “Samo što nije štampana na ćirilici”, kaže Vidaković.

“Pravila se nekakva privatna monografija, privatna istorija o jednoj zaista sportskoj sredini”, govori Vidaković i dodaje da je inicijator izrade monografije, prema njegovim saznanjima, Čedo Vrbović. On je prije rata bio direktor “Ćilimare”. U toku rata nestao je s Ilidže, a “Ćilimara” je opustošena. Sada živi u Beogradu. Jedan od inicijatora je i Ljubiša Marković, bivši SDP-ov načelnik Općine Centar Sarajevo, te Vahid Ibranović. Sve trojica bili su košarkaši ilidžanskog košarkaškog kluba. Vjerovatno su oni angažirali Miroslava Jankovića da napiše monografiju.

“Još ne mogu da dokučim kakve su im bile namjere, naivnost ili nešto drugo”, kaže Vidaković i zaključuje: “Istorija sporta na zaslužuje po svome značaju da bude rađena rukopisom ličnosti kakva je Miroslav Janković. Postoje organi lokalne zajednice, ako ima interesa za takvu monografiju, koji mogu da angažuju nadležne organe i relevantne sportiste da daju svoje ocjene i doprinos izdavanju takve monografije, jer ilidžanski sport ima svijetlu istoriju.”

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!