Istinita priča o Fočaku Oskaru Kušteku

Oskar je sa školskom torbom na ramenu išao iza neke žene. U Aladžanskom parku naletjeli su na pijanog srpskog vojnika. Jednim pokretom ruke vojnik je oborio ženu na zemlju, izvukao kamu i preko vrata povukao liniju. Krv je šiknula. Žena je samo zapraćakala nogama, kao riba perajima na suhom. I ispustila dušu. Oskar se u mislima i tijelu zaledio. Vidio je ovu sliku ispred sebe, ali mu ona zaledila misli. Sav se ukočio. Takvog, kakav je, misli nisu tjerale na bijeg. Vojnik je ustao, prišao školarcu, svjedoku svog zločina i oborio na zemlju

 

Piše: Mirsad SINANOVIĆ

Oskar Kuštek živio je u dva izdanja. U prvom je bio Trijezni, u drugom Pijani. Kada bi se ova dvojica srela na putu, ne bi se prepoznali. Ako bi išli jedan prema drugom, ovaj prvi, zbog svog obrazovanja i školskog odgoja, pobjegao bi od ovog drugog. To bi Pijani vidio, samo bi rekao za Trijeznim, da ga ovaj čuje: “Škola nije za takve.” A kada bi Trijezni uzmakao, promrljao bi: “Ni njemu nije lako!”

Oskar Kuštek je odrastao u sirotištu. S djecom iz sirotišta završio je četiri razreda osnovne škole. Bistrog i nadarenog, primili su ga u Građansku školu, koja je bila u rangu niže realne gimnazije, a trajala tri godine. U njoj su se školovali kadrovi za privredni i društveni razvoj. Tako je pisalo u publikaciji ove škole.

Dođe rat. Oskar je sa školskom torbom na ramenu išao iza neke žene. U Aladžanskom parku naletjeli su na pijanog srpskog vojnika. Jednim pokretom ruke vojnik je oborio ženu na zemlju, izvukao kamu i preko vrata povukao liniju. Krv je šiknula. Žena je samo zapraćakala nogama, kao riba perajima na suhom. I ispustila dušu. Oskar se u mislima i tijelu zaledio. Vidio je ovu sliku ispred sebe, ali mu ona zaledila misli. Sav se ukočio. Takvog, kakav je, misli nisu tjerale na bijeg. Vojnik je ustao, prišao školarcu, svjedoku svog zločina, i oborio ga na zemlju. Kamom mu je povukao crtu od desne vilične kosti do ispod vrata. Zaklao je Oskara. I otišao s ovog posla kao da mu je završeno radno vrijeme.

Oskar se probudio u italijanskom stacionaru. Italijani su ga spasili. Izišao je u italijanskom šinjelu s razrezanom vilicom, pa je mogao sastaviti bradu s nosom. Vrat mu je dugo bio u gipsanoj obujmici.

Nakon rata, Oskar je bio u najmu kod bogatog stočara, podalje od grada. Čuvao mu krave i raznosio mlijeko. Uvijek čist i uredan, razgovoran, dostojanstven, a znalo se i da je obrazovan, pa su ga ukućani u pojedinim gradskim četvrtima zvali u kuću da im podučava djecu. Sva djeca uz Oskara bila su dobri učenici.

Prolazile su godine, a Oskar je zalazio u kafane i trošio honorar od učenja djece. Kada bi potrošio, drugi bi mu zvali piće. Tako se rađao Pijani, a sve manje je bilo Trijeznog. Na kraju, slika Trijeznog je izblijedjela, ostao je samo Pijani. Ovog je trebao narod da mu razbija čamotinju. Pijanog su hranili Pekari, rakiju mu zvao Narod. Pijani i Narod bili su kao šipka i bubanj. Pijani je bio bubanj.

Bogati stočar više nije htio Pijanog, pa je Pijani spavao u kanalu, hrkao u noći, prekriven snijegom, iz nosa mu virila ledenica. Zdrav kʹo drijen, govorio je Narod. Odnekle bi izvukao italijanski šinjel, onaj iz stacionara, i hodao u njemu po minusima.

Jedan fotograf u bifeu “Ćehotina” pokazao je Pijanom veliku fotografiju učenika Građanske škole, prstom upirući u Oskara. Pijani je dugo gledao učenike. Fotografiju je polio pivom. I bacio je pod sto. Gazio nogama.

“Ja više znam od njih”, rekao je Pijani i nastavio, “oni od sebe ne vide okolo. Zato su mrtvaci, a ja sam živ. Njima nije lako, zapamti.”

Fotograf je zanijemio. Pijani je nastavio:

“Oni znaju samo za sebe, a ja za cijeli narod. I mene zna narod. Oni znaju račun i zemljopis, a ne znaju što ja mogu sastaviti bradu s nosom, ni otkud meni italijanski šinjel.”

Oskar je sahranjen u katoličkom groblju. Zapravo, Pijani je sahranjen u katoličkom groblju. Njega narod pamti. Trijeznog se niko i ne sjeća.

U tom groblju iznad visoke, vlažne travuljine velike su grobne mermerne ploče s uglačanim slikama uglednih familija Koderman, Košir, Vetrih, Huđec. Sve ove velike mermerne ploče podigle su familije, potomci umrlih.

Oskarova ploča je betonska, trideset visine sa šezdeset centimetara dužine. Ne vidi se od trave dok se ne pokosi. Ploču će vidjeti onaj ko slučajno zapne nogom za nju, pa se sagne da vidi o šta je zapeo.

Ploča ubodena u zemlju. Grob odavno potonuo.

Na ploči piše:

Kuštek Oskar

1926–1988.

Spomenik podiže narod.

Ko će drugi. Pijani nikog nije im’o. Samo Narod. Ispod ploče litrenjak. Kruškovača. Nakon godinu dana, posjetiše ga oni rakijaši što mu ubodoše ploču u zemlju. Kruške u staklenoj flaši bilo je dopola.

Nije vjerovati Pijanom. Ili njima.

Na groblju jednom od “ljubitelja kruške” džep od kaputa protegao je kaput do zemlje. Ovaj iz džepa izvuče flašu i strane od kaputa se izjednačiše. Uze onu flašu od Pijanog da je dopuni.

Pijani bi mu rekao: Ni tebi nije lako.

 

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!