fbpx

Istina u defanzivi: Bošnjačka bitka za narativ

Sveprisutnost revizionističkog ataka na “pamet” bošnjačkog kolektiva dovodi do toga da se većina energije gubi u pokušaju opisivanja i razumijevanja samog fenomena, dok se zanemaruju konkretni nosioci i izvršioci čiji se postupci ne stavljaju u odgovarajući kontekst “otmice narativa”, te koji su stoga ostavljeni da na miru rovare i svoje društvene diverzije i sabotaže predstavljaju kao legitimni dio javnog diskursa i djelovanja

 

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Koliko ima istine u onoj poslovici da ljudi koji posmatraju neku pojavu, fenomen ili trend često nisu kadri od “drveta vidjeti šumu”, tačnije da zbog fokusiranja na detalje ne vide cijelu sliku, podjednako je istinita i primjedba da posmatranje “šume” isključivo kao cjeline često ne dopušta posmatraču da se koncentrira na pojedinačno “drvo”. Praktično rečeno, kada je neka pojava toliko raširena i sveprisutna da okupira našu pažnju svojom sveprisutnošću, često ne stignemo obratiti pažnju na njene pojedinačne konkretne primjere te zaboravimo da svaki fenomen ima i svoje konkretne nosioce koji se mogu i trebaju identificirati. Upravo je to problem s fenomenom “otmice narativa”, koji je zahvatio čitav presjek “visokog” bošnjačkog društva, od politike, preko kulture i medija pa do humanističkih nauka.

Sveprisutnost revizionističkog ataka na “pamet” bošnjačkog kolektiva dovodi do toga da se većina energije gubi u pokušaju opisivanja i razumijevanja samog fenomena, dok se zanemaruju konkretni nosioci i izvršioci čiji se postupci ne stavljaju u odgovarajući kontekst “otmice narativa”, te koji su stoga ostavljeni da na miru rovare i svoje društvene diverzije i sabotaže predstavljaju kao legitimni dio javnog diskursa i djelovanja. Istini za volju, niti o jednom niti o drugom, opasnim trendovima i njihovim nosiocima, ne piše se dovoljno, osim tek sporadično, i to u nekoliko medija.

KAZANIZACIJA OPSADE SARAJEVA


Pogledajmo samo skandalozno saopćenje, a zatim i performans nekoliko nevladinih organizacija i njihovih istomišljenika koji su prvo zahtijevali da se žrtvama zločina na Kazanima izgradi spomenik u “centru Sarajeva”, da bi zatim godišnjicu akcije “Trebević”, izvedene od Armije RBiH i MUP-a RBiH, kojom su uhapšeni vinovnici tih zločina, obilježili nigdje drugo nego ispred “Vječne vatre”, i to uz pozive na nekakvu katarzu! Sasvim je očito u pitanju pokušaj da se narativ s moralne čistote i legitimnosti legalnih snaga RBiH, koje su smogle snage da se u uvjetima barbarske srbokomunističke opsade Sarajeva, uz velike žrtve, obračunaju sa zločincima, prebaci ne toliko na žrtve, zločince ili sam čin zločina, koliko na potrebu da se građani Sarajeva svakodnevno “suočavaju” sa zločinom na Kazanima kao nekakvim centralnim narativom Opsade.

Da je u pitanju fokusiranje na žrtve, zahtijevala bi se izgradnja spomenika na samim Kazanima, a ne u centru grada, a da se želi bolje razumjeti zločin, kao i zločince, onda bi se u sklopu fenomena Opsade Sarajeva konačno počele odgovorno medijski i naučno tretirati paralelne linije komandiranja određenih pučističkih struja u Sarajevu, a koje su bile suprotstavljene legalnim i legitimnim nosiocima političke i vojne vlasti Republike Bosne i Hercegovine.

No baš kao što i zahtjev za spomenikom u “centru Sarajeva” nije tek neki hir, tako i obilježavanje godišnjice akcije “Trebević” ispred “Vječne vatre”, spomenika partizanskim borcima NOVJ koji su 6. aprila oslobodili Sarajevo, nije slučajno. Komunisti su imali jako razvijen osjećaj za “planiranje budućnosti” ili, bolje rečeno, za kreiranje i nametanje vlastitih narativa, pa stoga nije čudno što se ovaj spomenik nalazi na mjestu koje je za većinu Sarajlija sami centar Sarajeva. Postavljanjem spomenika na centralno sarajevsko mjesto komunisti su kreirali narativ kako je 6. april, dan kada je oslobođeno Sarajevo, ne samo centralna i nulta tačka historije Sarajeva tokom Drugog svjetskog rata nego i ishodište novog identiteta grada. Performansom nevladinih organizacija i njihovih “saputnika” na onome što se vidi kao centar centra Sarajeva ne pokušava se samo skrenuti pažnja javnosti na vlastite proklamirane zahtjeve već se želi i pozicionirati na stranu antifašizma te ga tako monopolizirati, a sve kako bi se bilo kakvi protivnici spomenika nevinim žrtvama s Kazana u “centru Sarajeva” automatski svrstali u fašiste.

Pritom je vrlo indikativno ono što se govorilo na ovom skupu. Tako je, recimo, Matea Jerković, aktivistkinja Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije, izjavila kako je povod skupa godišnjica zločina na lokalitetu Kazani, mada je to potpuno netačno jer je u pitanju godišnjica akcije “Trebević”, kojom su zločini zaustavljeni. Jerković se nekako sjetila naglasiti da su “taj ratni zločin počinili pripadnici Armije RBiH” te da je to “crna mrlja na odbrani grada Sarajeva”, a nije se prisjetila činjenice da su upravo pripadnici Oružanih snaga RBiH pohapsili te iste zločince, pri čemu su deveterica pripadnika MUP-a RBiH izgubili živote! No valjda je prioritet upravo u tome da se po svaku cijenu “zamrlja”, a ne “opere” obraz branitelja Sarajeva jer bi se inače ovaj datum obilježavao u Velikom Parku, a ne ispred “Vječne vatre”.

Nešto konkretniji bio je jedan od učesnika ovog skupa, historičar Husnija Kamberović, koji je ispravno primijetio da se “Sarajevo nema čega stidjeti jer je vojska Armije RBiH u vrijeme opsade ovog grada vodila časnu borbu” te da “to što se unutar Armije RBiH pojavila jedna skupina koja je činila zločine ne znači da je to bila strategija ove vojske”, no koji je, ipak, završio izlaganje kako “ljagu s Armije RBiH možemo skinuti na način da pokažemo da nismo bili svi isti”. Kamberović time insistira na nekakvom skidanju kolektivne ljage, iako je valjda svakome iole pismenom, a kamoli nekome ko je preživio Agresiju na Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, potpuno jasno da ljage nema, a da agresori koji za cilj imaju genocid i uništenje jednog grada, društva i naroda nisu i nikada neće biti isti kao branitelji koji brane suverenitet države i opstanak grada i njegovog društva.

MUZEJI I “MUZEJI”


Nije jasno je li profesor Kamberović svjestan u kakvom monstruoznom kidnapiranju narativa učestvuje, no sigurno je da je on dio onih ideoloških i političkih grupacija koje ne samo da rade na promjenama raznih narativa već žele biti i arbitri cijelom društvu. To potvrđuje njegova nedavna kampanja protiv obilježavanja dana osnivanja Sarajeva (za što smatra da je pokušaj brisanja predosmanske historije Sarajeva), te podrška komunističkom 6. aprilu 1945. godine kao centralnom i glavnom prazniku Sarajeva, kao i činjenica da podržava i promovira skandalozne radove poput onog Sabine Veladžić, uposlenice Instituta za historiju UNSA.

Tekst “Žene u diskursu i diskurs žene u bošnjačko-muslimanskim vjerskim i nacionalno-kulturnim medijskim tribinama Preporodu, Muslimanskom glasu i Ljiljanu 1989–1995”, objavljenom u sklopu konferencije “Genocid nad Bošnjacima, Srebrenica 1995–2020 – uzroci, razmjere i posljedice”, predstavlja ponajbolji primjer kidnapiranja ne samo narativa već i same platforme. Sam tekst, sudeći po zaključcima, pisan iz pozicije kulturmarksizma i trećevalnog postmodernog feminizma, pokušava nebulozno problematizirati “predstavljanje žene” s akcentom na “njeno pozicioniranje u dihotomnoj sferi javno/privatno, te na raspolaganje njenim tijelom kao svojinom zajednice” na stranicama Preporoda, Muslimanskog glasa i Ljiljana tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Zaključak teksta jeste, ukratko rečeno, kako je zločesta i naravno neoliberalna, bošnjačka elita prije, tokom i nakon rata iskorištavala traume običnog naroda dok je sam narod držala ekonomski podjarmljenim i marginaliziranim. Tekst i ne bi bio toliko problematičan da je objavljen nekom drugom prilikom ili na nekoj konferenciji koja bi se bavila nečim drugim, no na konferenciji koja se bavi “uzrocima, razmjerama i posljedicama” genocida nad Bošnjacima objavljivati tekstove koji u marksističko-feminističkom duhu optužuju nekakvu “bošnjačku patrijarhalnu elitu”, kako političku, tako i vjersku, za instrumentalizaciju stradanja bošnjačkog naroda, te podjarmljivanje bošnjačke žene, koju su, eto, komunisti emancipirali, ne da tukne nego zaudara, što na ideološki revizionizam, što na kidnapiranje narativa kako bi se umjesto genocida nad Bošnjacima pisalo i pričalo o nečemu sasvim drugom. Ili se možda želi reći da neki od “uzroka” genocida nad Bošnjacima leže u bošnjačkoj kulturnoj renesansi i vraćanju Bošnjaka vlastitim tradicijama?

Nažalost, slična je situacija i s nekim javnim ili privatnim ustanovama, poput Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine ili kontroverznog Muzeja ratnog djetinjstva. Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, iz čijeg se samog imena valjda može razumjeti čime bi se trebao baviti, kao da već neko vrijeme, tačnije od dolaska na čelo direktorice Šejle Šehabović, funkcionira više kao neka nevladina organizacija za promociju LGBT agendi. S druge strane, takozvani Muzej ratnog djetinjstva, vođen pod palicom kontroverznog i medijski eksponiranog Jasminka Halilovića, zbog načina na koji je predstavljena njegova postavka, zalazi u predjele alternativne “politički korektne” historije koja bi se ponajbolje mogla opisati kao “Opsada Sarajeva onako kako je vidi Naša stranka”, a što svakako nije slučajno ako se uzme u obzir da je sam Halilović navodno blizak njihovoj političkoj opciji i samoj stranci.

Slični procesi promjene historijskog narativa odvijaju se i u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Otkad je na mjesto direktorice došla Elma Hašimbegović, Muzej se, po tvrdnjama uposlenika, umjesto historijom Bosne i Hercegovine više bavi “promocijom piva i cigara” te služi kao “okupljalište LGBT skupina”. Štaviše, sudeći prema onome što pričaju očajni uposlenici ovoga Muzeja, a o čemu je već ranije pisano u Stavu (“Ljiljani na pola koplja: Gdje je nestala zastava Republike BiH”, br. 249), ondje više nije moguće vidjeti prvu zastavu Republike Bosne i Hercegovine koja se nalazila u stalnoj muzejskoj postavci, te je čak nepoznato gdje se ona sada nalazi. Razlog za ovakvu “prenamjenu” djelatnosti muzeja, sudeći prema onome što pričaju njegovi uposlenici, tiče se ne samo želje direktorice Hašimbegović da se više bavi umjetnošću umjesto naukom već i njenog odijuma spram simbola, danas eksponata, historijskog perioda borbe za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Tako se, recimo, osim prve izvješene zastave Bosne i Hercegovine, u stalnoj postavci Historijskog muzeja više ne može pronaći ni oružje domaće izrade kojim se branilo Sarajevo od srbokomunističkog agresora, vojna oprema branitelja, priručna telefonska centrala, originalne fotografije bitke za Predsjedništvo BiH od 2. maja 1992. godine, dokumenti u vezi s izgradnjom Tunela spasa i tako dalje.

DEPLATFORMIZACIJA BOŠNJAKA


Kada se na ovu već detektiranu krajnje problematičnu politizaciju i ideologizaciju institucija, ali i historiografije, a koja dolazi iz navedenih kružoka, dodaju mračni revizionistički projekti poput “Alternativnog kurikuluma za historiju/istoriju/povijest u BiH”, kojim se u suštini želi “promijeniti paradigma u izučavanju historije u školama BiH”, ili bolje rečeno “dekonstruisati i demistifikovati etnonacionalni narativi”, a što je tek kodna riječ za atak na historijski narativ i kulturu sjećanja, pomalo se i stječe uvid u širinu ovoga fenomena, ali i u nosioce takvog trenda.

Dodatno je problematično to što je ovaj opasni trend ideologizacije historije već gotovo završen na Zapadu, gdje su mnogi fakulteti i instituti doslovno postali radionice boljševičkog agitpropa i štamparije subudalaste marksističke literature. Pokušava se revizionističkim tretmanom prošlosti utjecati na sadašnjost, a sve kako bi čisto političke i ideološke agende zadobile svoje “historijsko-naučno” utemeljenje. Još je problematičnije što su Bošnjaci doslovno mali i gotovo sa svih strana ugrožen narod koji se jedva drži a da ne sklizne u bezdan. Otimati narative, datume, platforme, spomeničku kulturu, memorijalizaciju javnog prostora pa čak i samo kolektivno sjećanje ugroženoj manjini kakva su Bošnjaci, a sve kako bi se promovirala stajališta jedne bankrotirane ideologije ne samo što je maliciozno već je i monstruozno.

PROČITAJTE I...

O srednjovjekovnoj Bosni, suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi, generalno malo znamo. Fragmenti slike srednjovjekovne bosanske države nalaze se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Srednjovjekovna postavka u Zemaljskom muzeju postavljena je 80-ih godina prošlog stoljeća i na njoj su radili neki od najvažnijih naučnika koji su svoj naučni rad posvetili srednjovjekovlju – Pavo Anđelić i Nada Klajić. Izložba je koncipirana kao rani srednji vijek, razvijeni srednji vijek i kasni srednji vijek.

Direktnim izvršiocima ratnih zločina na području općine Rogatica do sada je izrečena kazna od 57 godina zatvora. Sve ih je izrekao Sud BiH, osudivši kroz pet osuđujućih presuda pet pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a. Na optuženičkoj klupi sjede još peterica, jedan je u bijegu, a 18 osumnjičenih upisano je na “hašku listu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!