Iso Porović, bh. umjetnik u Švedskoj: MOJ SU ZAVIČAJ SJEĆANJE I JEZIK

Na osnovu kontakata s našim ljudima u Švedskoj, Finskoj, Norveškoj i Njemačkoj, mogu primijetiti da između novih generacija rođenih ovdje i naše domovine postoji jaka veza. Mnoga djeca, kao i moja, govore tečno bosanski jezik, odlaze redovno u posjetu nanama i dedama, daidžama, amidžama i tetkama. Rođaci dolaze njima ovamo u posjetu i sl. Navijaju za Bosnu i Hercegovinu u sportu. Kažu, iako su rođeni ovdje, idu ovdje u školu i imaju, uglavnom, društvo Šveđana, da su Bosanci, da su Bošnjaci

Razgovarao: Almir MEHONIĆ

 

Foto: Marcus GUSTAFSSON

Iso Porović bošnjački je umjetnik, glumac, režiser i pjesnik koji živi i radi u Švedskoj. Nakon završene gimnazije u rodnom Prijepolju, diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a zatim postaje prvak Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici. U Švedsku doseljava 2001. godine. Nije dugo čekao na prvi pozorišni angažman u ovoj zemlji, i to u švedskom državnom teatru Västernorrland. Brzo je napredovao tako da postaje i direktor tog pozorišta u kojem i danas radi kao stalno zaposleni na mjestu režisera.

Od brojnih uloga i uspjeha koje je u dosadašnjoj karijeri imao, valjalo bi, ipak, istaći priznanje koje je dobio 2006. godine od Švedske kraljevske akademije za nauku i umjetnost, iste institucije koja dodjeljuje i Nobelovu nagradu. Porović je ovu nagradu dobio za poseban doprinos razvoju švedskog pozorišta, a zanimljivo je da se za to priznanje ne konkurira nego članovi Akademije odaberu laureate prema vlastitoj procjeni.

Ipak, Porović je čvrsto na zemlji i svoju skromnost pokazuje pričajući nam anegdotu u vezi s ovom nagradom: “Neki moji prijatelji pogrešno su sve protumačili, pa su počeli govoriti: ‘Iso dobio Nobela’, što je, naravno, daleko od istine.”

STAV: Šta za Vas predstavlja zavičaj? Kako se on posmatra iz daljine?

POROVIĆ: Moj istinski, stvarni zavičaj uvijek je sa mnom. Behara. Odiše mirom, sigurnošću, radošću. Miriše. Moj je zavičaj tu. Niotkuda nije došao. Nigdje nije krenuo. Zavičaj, u značenju kako se najčešće koristi ta riječ, za mene, prvenstveno, predstavlja: sjećanje i jezik. Riječi koje formiraju sjećanje i sjećanje koje je istok riječi. Riječi koje se pojavljuju, uzlijeću, oko mene i u meni, posvuda, jezik moje majke, riječi mog zavičaja. A, onda, iznenada zatihnu i nekakve druge riječi odjekuju u prostoru… Pojave se, opet, riječi rodnog kraja, pa ih nahvatam, pregršt, i sakrijem i od sebe samog, jer sam slab prema njima, nemoćan prema njihovom izazivanju, zavođenju i meškoljenju. I tako deveramo zajedno.

STAV: Rođeni ste u Sandžaku. Šta je zapravo Sandžak?

POROVIĆ: Za mene Sandžak, osim geografskog pojma, predstavlja i simbolizira ljudska stremljenja za spajanjem, povezivanjem, premošćivanjem, dodirivanjem, ulijevanjem, miješanjem. Simbolizira budućnost koja je ne samo moguća već i poželjna te je kao paradigma uspjeha spremna služiti drugima kao uzor. Kao što je to slučaj i s pljevaljskom sevdalinkom.

STAV: Kako pamtite Prijepolje?

POROVIĆ: Prijepolje! Vakuf, Potok, Šarampov, Sahat-kula, Ravne, Čiker, Gimnazija, Dom kulture, Pijac, Vehbo, Metko, Vlatko, Remzo, Zila, Slaviša, Meša, Tatjana…, pa Gigaći most i Lim, Bostani i Kosovac… Grad koji je obećavao mogućnost, budućnost, uspjeh i omogućavao mašti da se raspline. Da povjeruje u konačni smiraj u sreći i miru. Tu vidim mog oca kako mi kupuje jaknu pred put na studije u Sarajevo. Brata kako mi maše dok Sahat-kula odbija. Mileševku kako mi opet nešto govori. Često smo znali šaputati jedno drugom, tamo u Vinogradu.

STAV: Stječe se utisak kao da Vam se Vaš rodni grad nije odužio? Takav je slučaj i s velikim bošnjačkim slikarom rahmetli Izudinom Porovićem.

POROVIĆ: Moj rodni grad meni nije ništa dužan. Ako sasvim iskreno, objektivno razmislim, mislim da se ja nisam odužio mom rodnom gradu. Osim održavanja kontakta s rodbinom i s nekoliko prijatelja, u kulturi grada nisam ništa ostvario u ovih 25-30 godina. Mogao sam više. I trebao sam. Nadam se da će to biti moguće u narednim godinama. Mislim da mogu. A, sigurno je da hoću! Izudin Porović svjetsko je umjetničko ime. I svuda gdje je bio, odlazio, radio – bio je Prijepoljac. Radio je dugo u tom gradu. Kao gimnazijski profesor, izveo je mnoge generacije učenika. Imao mnoge izložbe. Vodio sekcije. Kasnije, kada je odselio u Njemačku, dolazio je češće u Prijepolje. On je Prijepolju dao mnogo. Promovirao je naš grad u svijetu. Njemu Prijepolje ima za šta da se oduži. I nadam se da hoće.

STAV: Bošnjačka emigracija fenomen je kojim su se još davno bavili Adil Zulfikarpašić i Smail Balić, a njeno organiziranje počelo je prije 115 godina. Koliko danas ima Bosne i Sandžaka u generacijama Bošnjaka koje se rađaju izvan Bosne?

POROVIĆ: Nisam se bavio takvim istraživanjima, ali mogu, na osnovu mog iskustva, na osnovu kontakata s našim ljudima u Švedskoj, Finskoj, Norveškoj i Njemačkoj, primijetiti da između novih generacija rođenih ovdje i naše domovine postoji jaka veza. Mnoga djeca, kao i moja, govore tečno bosanski jezik, odlaze redovno u posjetu nanama i dedama, daidžama, amidžama i tetkama. Rođaci dolaze njima ovamo u posjetu i sl. Navijaju za Bosnu i Hercegovinu u sportu. Kažu, iako su rođeni ovdje, idu ovdje u školu i imaju, uglavnom društvo Šveđana, da su Bosanci, da su Bošnjaci. Fantastični uvjeti čine mogućim da se naša djeca obrazuju, nalaze dobar posao u sistemima zapadnih zemalja i na razne načine jačaju naše nacionalno biće i naš nacionalni korpus. Bili bismo mnogo siromašniji da dio našeg naroda ne živi i u dijaspori.

STAV: Neki smatraju da je proces asimilacije nezaustavljiv, da je samo pitanje koji period za to treba. Kao argumentaciju uzimaju primjer vala emigracije nakon 1945. godine, čiji su potomci danas asimilirani.

POROVIĆ: Moje iskustvo govori da potpuna asimilacija nije prisutna ni kod tih starijih generacija. Jednim malim dijelom – da, ali to uglavnom nije pravilo. Posebno su druga i treća generacija useljenika sasvim svjesne svog porijekla i želje da se održi veza s maticom, da svjesno grade svoj identitet i na vrijednostima naše kulture, historije, jezika i sl. U nekim je slučajevima to zanimljiva kombinacija identiteta u kojima se mnogi osjećaju dobro, jer se “prostor” njihovog izražavanja, mišljenja i htjenja širi i raste u prostore veće slobode, a ne tjeskobe i isključivosti.

STAV: Pratite li kulturna dešavanja u Bosni, posebice u pozorištu? Kako ih komentirate?

POROVIĆ: Od doseljenja iz Bosne 2001. godine pa do danas pratio sam u izvjesnoj mjeri kulturna dešavanja u Bosni Hercegovini. Posebno dešavanja u pozorištu. Kontinuirano pratim rad svog matičnog teatra, Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, kao i teatara u Sarajevu, Tuzli i Mostaru. Raduju me umjetnički uspjesi mojih kolega i to što, uprkos izuzetno teškim uvjetima svih ovih godina, ne samo da održavaju pozorišta živim već i ostvaruju vrhunske rezultate. Raduje me da na kormila pozorišta dolaze istinske umjetničke snage, kao sto je slučaj s Narodnim pozorištem u Sarajevu, na čije je čelo došao ozbiljni umjetnik, pravi čovjek za takvo mjesto – Izudin Bajrović.

STAV: Koliko u Vašem angažmanu u emigraciji ima naše države i našeg naroda?

POROVIĆ: U mnogo prilika učestvovao sam u projektima, manifestacijama i predstavama koje su imale direktni odnos s našim narodom i zemljom. Od obilježavanja godišnjica Srebrenice svake godine i prisjećanja na agresiju i ratna zbivanja u Bosni i Sarajevu. Više puta ovih posljednjih godina. Posredovao sam i u političkoj saradnji između bosanskih kantona i švedskih regija. Bio sam umiješan i u jedno gostovanje u Švedskoj Selme Alispahić, Dragana Jovičića i Sarajevskog ratnog teatra SARTR-a, sa Safetom Plakalom na čelu. U jednom sam periodu, kao direktor jednog švedskog državnog teatra, ostvario više kontakata i planova s nekim od naših pozorišta. Ostvarena je i jedna značajna teatarska saradnja između Bosanskog narodnog pozorišta i teatra Västernorrland. Saradnja je rezultirala i zajedničkom predstavom Gospođica Julia, u kojoj je jednu ulogu, uglavnom na švedskom jeziku, odigrala i Faketa Salihbegović-Avdagić. Gospođica Julia gostovala je u više švedskih gradova, a predstavu smo igrali i u Tuzli, Zenici, Sarajevu i Mostaru.

STAV: Pišete pjesme, šta Vas preokupira u poeziji?

POROVIĆ: Pišem prvenstveno poeziju, drame i eseje. Ponajčešće lirska štiva. Tematika je raznovrsna u istraživanju tzv. “jezika izvan logike”. Mogućnost da pišem na dva jezika omogućuje mi veću slobodu izbora, iskaza, slike, nijanse. Moja najdublja osjećanja zadobivaju veću mogućnost, nježniji odraz u odabiru jezika na kojem želim pisati i govoriti o neizrecivom.

STAV: Šta trenutno radite i možemo li Vas očekivati u Bosni i Hercegovini u nekom gostovanju?

POROVIĆ: Trenutno se najviše bavim režiranjem, mada i igram određene uloge. I pišem poeziju. Upravo režiram jednu novonapisanu švedsku operu i pripremam režirati nekoliko teatarskih predstava. Imam u planu učiti italijanski jezik. U domovini sam često. Nadam se da ću biti u prilici da na bosanskom jeziku odigram neku ulogu. Ili režiram neku predstavu. Poželio sam se, jako, rada na našem jeziku.

 

* * *

To je panorama moje ulice.

 

Suzni obraz djeteta na dlanove naslonjen.

Vrisak djece i ptica.

 

Na starom stablu, u krošnji, iznikla kolibica,

a na spuštenom nebu iznad ulice,

duše proljetnih leptirova.

 

Okačene vise na ženama bretele,

uz zaglušujući vrisak djece i galebova.

 

U travi, oplođene, leže fudbalske lopte,

a u staklu prolaznikovog oka,

duše proljetnih leptirova.

 

To je panorama moje ulice.

 

 

* * *

 

Da bi se grad zvao gradom

mora imati ulice.

Mora imati dječije cipelice u izlozima,

čiji udarci o asfalt odzvanjaju

u zamišljenim koracima.

 

I mora imati suncobrane.

 

U suton,

djeca će doci sama.

 

 

Sahat-kula

 

Stoji,

čeka.

Stoji,

čeka.

Stoji,

čeka.

 

Moja starija sestra čeka na mene. Broji godine.

Moja sestra.

Broji godine. Broji sate.

 

Na Mejdanu brata čeka i jordamli stoji. U daljini da me ugleda.

 

Proljeće opet. U behar obučena a u njedrima njenim

srce godine broji. Broji sate. Minute.

 

Pričaće mi priče stare, a ja njoj, dlanom milovati duvare!

PROČITAJTE I...

Mi se imamo čime ponositi, ali, nažalost, nemamo za to vremena. U ovom trenutku imamo najozbiljnije nasrtaje na našu zemlju koji su toliko oslabili naše tkivo da je opstanak i naroda i zemlje upitan više nego 1992. godine. Ključni je problem u tome što smo uspavani, što smo prepustili da nam društvo kreiraju oni koji čuvaju ideologiju genocida, da ga oblikuju kriminalci i mediokriteti

Muzej se nalazi na Sultan Ahmedovom trgu, preko puta istoimene džamije, na mjestu nekadašnjeg bizantijskog hipodroma. Smješten je u objekt Ibrahim-pašinog konaka, velike kamene palače koja je jedna od rijetkih sačuvanih rezidencijalnih objekata u Istanbulu iz ranog osmanskog perioda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!